31. децембар 2009.

Faks i muzički ce-de odlaze u penziju

Među tehnološkim pomagalima kojima je isteklo vreme su i upaljač za cigarete u kolima, vizitkarta, klasičan telefon, oznaka www na internet sajtovima...

Kada ste poslednji put primili poruku putem faksa? Elektronska pošta je mnogo zgodnija, čistija, jevtinija, a može i da se obogati šarenim slikama. Čisto radi upečatljivosti. Ili drugo pitanje: kada ste poslednji put svratili u video klub kako biste iznajmili neki od svetskih hit filmova? Ako ste dovoljno vešti verovatno ste ono što vas interesuje već skinuli sa Interneta. Uostalom, ponuda televizijskih programa danas je toliko bogata da u svakom trenutku možete da pronađete barem jedan film koji vas interesuje...

Neke stvari, polako ali neumitno, nestaju iz našeg života. Na listi tehnoloških pomagala kojih bi, usled zastarelosti, već naredne godine mogli da se odreknemo su i takva za koja smo, kada su izmišljena, mislili da će potrajati večito. A gore pomenuti faks je, kako tvrde, stručnjaci iz ruskog časopisa „Kompjulenta”, zastareo još pre 15 godina. Kombinacija štampača, skenera i analognog modema, prikačenih na običnu telefonsku liniju, prečesto je kao krajnji rezultat na specijalnom papiru davala nečitke poruke, koje bi ionako izbledele u roku od svega nekoliko nedelja. Čak ni daleko naprednija varijanta sa kompjuterskim slanjem faksova nije više u modi.

Ali, nije samo faksu odzvonilo. U „Kompjulenti” misle da zaborav čeka i upaljače u automobilima, vizitkarte, daljinske upravljače za televizore i slične elektronske stvarčice, muzičke ce-deove, pa čak i – telefon. Naravno onaj „stabilni” za koji ste priključak dobili uz neviđene muke i nerviranje. Na ovoj listi su i satelitska televizija i radio. Uvođenjem kablovske mreže i Interneta sa brzim protokom praktično je omogućeno praćenje televizijskih programa preko svetske komunikacione mreže. Slika, doduše, još nije vrhunskog kvaliteta, ali je već sada jasno da će i taj nedostatak uskoro biti prevaziđen.

O radiju da i ne govorimo. I najosnovniji softverski „plejer”, koji je moguće skinuti sa Interneta za nekoliko sekundi, omogućiće vam da slušate na hiljade radio-stanica iz celog sveta i sa najrazličitijim sadržajima. Ukoliko još kompjuter priključite na kućnu haj-faj liniju, zadovoljstvo će biti potpuno. Pa kome su onda još potrebni satelitski tanjiri koje ionako vremenom pojede rđa.

Interesantno je da stručnjaci predviđaju kraj i nekim stvarima za koje smatramo da su nešto bez čega, jednostavno, ne možemo. To su, pre svega, daljinski upravljači. Izračunajte koliko vam se tih stvarčica svakodnevno mota po stolu: za televizor, za haj-faj liniju, za di-vi-di plejer, za ce-de plejer, za klima-uređaj... I uz svaki od pomenutih uređaja idu po dve baterije koje „crkavaju” kada se tome najmanje nadate. Probali ste sa, takozvanim, univerzalnim daljincem ali ste ubrzo shvatili da to i nije neko rešenje.

Odavno je smišljena tehnologija koja vam omogućava da isti posao (upravljanje kućnim uređajima) obavljate putem – mobilnog telefona. Ova spravica (kojih u familiji, priznajte, imate barem nekoliko komada) postala je toliko sofisticirana da nekako sve počinje da se vrti upravo oko nje – surfovanje Internetom, slanje i primanje i-mejlova, slušanje muzike, gledanje video spotova, pa čak i kompletnih filmova, putna navigacija, fotografisanje, već pomenuto kontrolisanje kućnih uređaja... E, da, možete i da telefonirate...

Protivnici pušenja opet smatraju da je došlo vreme da se iz automobila izbace upaljači za cigarete. Priključak na električnu mrežu u kolima kao takav može da opstane, ali za druge potrebe. Kako izgleda, nikome uskoro neće trebati ni ce-de diskovi. Zameniće ih di-vi-di koji omogućuje kvalitetniji zvuk, a ove uskoro, još moderniji, blu-rej. Za one koji se bave Internetom stiže informacija de će iz našeg života uskoro nestati i kratica – www. U stvari, neće baš nestati, samo će postati sastavni deo internet adrese koji će se automatski podrazumevati i nećete morati sami da ga pišete.

I, na kraju, zbogom ćemo reći još jednoj stvarčici, naizgled neizbežnoj u poslovnom svetu – vizitkarti. I njenu ulogu će preuzeti mobilni telefon i internet komunikacija.

Da li će nam život bez pomenutih „pomagala” biti lepši teško je reći. Kako vreme prolazi a tehnološki napredak dobija na ubrzanju, moraćemo da se odričemo još mnogo čega za šta smo sada vezani kao za nezamenjivo. Ali o tom-potom. Sačekajmo 2011. godinu.


Link: Kratka istorija faks mašine (eng)

Kursna lista 1993. godine

Titova pesnica na mapi Istre

U vreme kada se u bivšoj SFRJ izvikivalo „Život damo, Trst ne damo”, Paja Jovanović je naslikao portret Josipa Broza koji je povodom izložbe u SANU izazvao oprečna mišljenja.

O tome da li je portret Josipa Broza Tita, naslikan 1947, nepotrebna mrlja na velikoj izložbi posvećenoj obeležavanju 150 godina rođenja slikara Paje Jovanovića u Galeriji SANU u Beogradu, postoje oprečna mišljenja. Nastao tako da veliča vladara, u momentu kada je bila aktuelna krilatica „Trst je naš“ i „Život damo, Trst ne damo“, portret pod kičicom Jovanovića prikazuje odlučnost maršala da sačuva teritoriju. Tito stoji pored stola oslonjen na stegnutu pesnicu ispod koje je mapa Istre. Međutim, kako teritorija ipak nije bila sačuvana, portret je kasnije povučen iz javne upotrebe i smešten u Narodni muzej. Ovo delo se, prema mišljenju istoričara umetnosti, ubraja u slabija ostvarenja Paje Jovanovića.

Akademik Dinko Davidov objašnjava kako epohalni značaj ove izložbe, koja daje novo viđenje stvaralaštva Paje Jovanovića, zamagljuje, po njegovom mišljenju, jedino Brozov portret:

– Smeta mi kad se na ovakvoj izložbi pojavi rad kome tu nije mesto i koji umanjuje značaj ove izložbe. Reč je o portretu Josipa Broza koji je slikan staračkom, umornom rukom Paje Jovanovića. Nevin, naivan, neobavešten posmatrač, koji ima ukusa, osetiće ogromnu razliku između drugih izloženih dela u celini i ove jedne slike. Žao mi je što ljude koji su pripremili ovu izložbu nisam mogao da uverim da bi to trebalo promeniti. Osim toga, reč je o vladaru koji je naneo velika zla srpskom narodu.

Broz na ovom portretu stoji i drži pesnicu na mapi Istre, to je važna epizoda. Tada su napravljeni propagandni plakat i fotografija a režim je iskoristio nesrećnog Paju Jovanovića da po plakatu naslika portret Tita.

Davidov ističe da su Petar Petrović, kustos Narodnog muzeja, i Miroslav Timotijević, profesor Filozofskog fakulteta, uložili veliki napor da osmisle ovu postavku i da zaslužuju sve pohvale, ali mu je žao što njegov argument nisu uvažili.

Zašto je u izbor od 97 Jovanovićevih radova, koji se mogu videti u Galeriju SANU, uvrstio i ovaj portret Josipa Broza Petar Petrović, kustos Narodnog muzeja u Beogradu, u izjavi za „Politiku” objašnjava ovako:

– Mi bismo publiku slagali ako bismo prikazali samo najuspešnija dela Paje Jovanovića. Hteli smo da damo pravu sliku umetnika, dakle da ga predstavimo i sa nekim manama. Paja Jovanović je bio pozvan da u društvu mladih umetnika portretiše Broza na dvoru. Drugo, to je stojeći, a ne sedeći portret što je bilo primereno ostalim portretima vladara na izložbi koje je Paja naslikao u stojećem položaju, kao što su stojeći portreti kralja Aleksandra i Franca Jozefa. Ako izložite slike svih vladara koji stoje, a stavite jednog koji sedi to onda ne bi bilo u redu. Na portretu se vidi vladar nove države, njegova energičnost se ogleda u tome što on ustaje sa stolice i pesnicu drži na mapi Istre. Priča se da je portret urađen po plakatu i to objašnjava zašto je umetnik malo slabiji u nekim slikarskim rešenjima.Jovanović je bio slikar određenog istorijskog trenutka. Ovaj portret nije loš, može se reći samo da je slabiji, jer ni za jednu sliku Paje Jovanovića ne možete reći da je bila loša.

Na pitanje da li je Jovanović mogao da odbije da slika maršala, Petrović navodi da je slikar mudro ocenio situaciju, da je bio stari gospodin, ljubazan i odličan psiholog. On to nije mogao da odbije jer je morao da se vrati nazad u Beč, trebalo je da dobije pasoš i sva sledovanja kao zaslužan umetnik – objašnjava Petrović.

U tekstu kataloga koji prati izložbu, čiji je autor prof. dr Miroslav Timotijević o nastanku dotičnog portreta se navodi:

„Paju Jovanovića pozivaju sa još desetak slikara da portretiše Broza, sa zadatkom da se proizvede nova ikona novog poretka. Slikar pominje da su uslovi za rad bili loši, posebno se žaleći na osvetljenje i mesto koje mu je bilo dodeljeno, što mu nije dozvoljavalo da napravi dobre skice, od kojih su neke sačuvane. Portret je kako slikar ističe ateljerska konstrukcija. Zasnovan je na vizuelizovanju odlučnog, harizmatičnog vođe u miru i u ratu, tvorcu nove Jugoslavije. Mada je Broz pozirao sedeći, Jovanović ga je naslikao kao stojeću figuru u sivomaslinastoj maršalskoj uniformi. Ideja o dvojnoj funkciji maršala iskazana je oveštalim stereotipom figure postavljene pored stola koja iskazuje istovremeno ideju o vita activa i vita contemplativa. I odlučan iskorak. Središnja ideološka tačka kompozicije, ono što se u starom pojmovnom aparatu akademske umetnosti nazivalo ’efektom’, usmereno je na simboliku šake, odlučno postavljenu na sto sa mapom na kojoj je prikazana zona B sa Trstom i okolinom, koja je u to vreme bila sporna u spoljnoj politici nove države.”

Bizaran Brozov portret

U knjizi utisaka na izložbi slika Paje Jovanovića koja je veoma posećena, pored brojnih pohvala izdvaja se analiza karikaturiste Borislava Stankovića Stabora:

„Portret Josipa Broza je verovatno zbog starosti slikara izveden na bizaran način. Što zbog Brozovog kratkotrajnog poziranja, što zbog slikareve drhtave ruke i netačne percepcije lika rezultat je sledeći:

Desno maršalovo oko izgleda veštačko, znači nepogođeno, desna maršalova ruka je naslikana tvrda kao batina, a desna maršalova noga se ne vidi kao da je nema.”


Kovanice NBJ više ne važe

Kovanim novcem od jednog, dva i pet dinara sa oznakom „Narodna banka Jugoslavije” (NBJ) od 01. januara 2010. godine neće moći da se plaćaju roba i usluge.

U martu 2009. godine Narodna banka Srbije donela odluku da se u periodu od 1. aprila do 31. decembra 2009. godine povuče iz opticaja kovani novac apoena od 1, 2, i 5 dinara sa oznakom „Narodna banka Jugoslavije“ na naličju tih apoena kovanog novca, a koji su izrađeni u periodu od 2000. do 2002. godine.

Ti apoeni kovanog novca od 1. januara 2010. godine prestaju biti zakonsko sredstvo plaćanja, tj. njima neće biti moguće plaćati robu i usluge, ali će pravna i fizička lica (građani) koja te apoene kovanog novca nisu uspela do sada da zamene moći to da učine tokom cele 2010. godine u svim bankama i u filijalama Narodne banke Srbije u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu i Užicu. Posle tog roka moći će da ga zamene u filijalama Narodne banke Srbije do 31. decembra 2012. godine.

Osnova za takvu odluku Narodne banke Srbije je da se iz opticaja povuče kovani novac države koja više ne postoji, po uzoru na seriju novčanica izdanja Narodne banke Jugoslavije apoena od 10, 20, 50, 100, 200, 1000 i 5000 dinara – koja je povučena iz opticaja.

Pored toga, povlačenjem iz opticaja navedenih apoena kovanog novca obeležja kovanog novca u opticaju će se ujednačiti i na taj način njegova upotreba svim korisnicima olakšati.

Zanimljivo izdanje Pošte Malte

Pošta Malte počela je 2001. godine da izdaje prigodne koverte sa datumima u kojima se iste cifre ponavljaju. Edicija se završava 2012. godine sa datumom 12. 12. 12.


Sablja za nesuđenog kralja

U zbirci Istorijskog muzeja Srbije, pod brojem I-2113, čuva se „sablja despota Đurđa Brankovića” (1377-1456).

Ovo oružje je prvi put zabeležio Vuk Stefanović Karadžić. Tokom puta po Rusiji 1819. video je sablju u nekom od moskovskih muzeja i o tome obavestio Lukijana Mušickog. Potom je sablja zaboravljena sve do boravka Dimitrija Tirola u Rusiji, od 1839. do 1841. godine. Dimitrije Maksimović Knjažević, predsednik Odeskog društva istorije i drevnosti, ukazao je Tirolu da se ista sablja sada nalazi u vlasništvu porodice Lučić. Sablju je u Odesi, u svom domu na Aleksandrovskom prospektu br. 6, naime, čuvao poznati trgovac srpskog porekla, Filip Lukijanović Lučić. Lučić je nosio titulu državnog savetnika, bio je gradonačelnik Odese i jedan od direktora Državne komercijalne banke, a družio se sa Puškinom. No, nikada nije zaboravio svoje poreklo, svesrdno pomažući knezu Milošu Obrenoviću da naoruža srpsku vojsku. Nakon Lukijanove smrti, 1842, njegova udovica je sablju ponudila na prodaju Dimitriju Tirolu, tada već članu Društva srpske slovesnosti. Njegovim posredovanjem, 6. maja 1850, Društvo je za 32 dukata otkupilo sablju i ustupilo je Narodnom muzeju u Beogradu.

Sablja je, inače, mađarsko-poljskog tipa (husarski palaš iz 17-18. veka) a na sečivu je tauširan natpis „GEORG BRANKOVIČ DESPOT/ KOROLЬ I BAN HORVATOSERBOV/ LETA GOSPODNE 1438”.

Po samom tipu sablje i nepoznavanju srednjovekovne paleografije, očito je da oružje ne potiče iz 15. veka. Po svemu sudeći, izrađeno je dva veka kasnije, za grofa Đorđa Brankovića.

Prema Manifestu cara Leopolda I od 6. aprila 1690, naime, jedna od srpskih privilegija odnosila se i na pravo izbora sopstvenog vojvode. Pretendent na tu titulu bio je erdeljski grof Đorđe Branković. U ovoj porodici, naime, negovano je predanje o despotskom poreklu, a glavni začetnik te ideje bio je stariji Đorđev brat, erdeljski mitropolit Sava.

Brankovići su se krajem 15. veka preselili iz hercegovačkog sela Korjenić u erdeljski okrug Mureš. Đorđe Branković je rođen u Jenopolju, 1645. godine. Kako je rano ostao bez roditelja, brigu o njegovom vaspitanju preuzeo je stariji brat. Mitropolit mu je namenio diplomatsku karijeru, koju je Đorđe i započeo kao prevodilac u Carigradu. Dobro procenivši uticaj Brankovića na porobljene podanike Porte, car Leopold I je u praskozorje rata sa Turskom, 7. juna 1683, Đorđu i Savi dodelio titule mađarskih barona. No, Đorđe Branković je bio opsednut idejom da dokaže svoju vezu sa lozom srednjovekovnih vladara i reinkarnira srpsku državu. Svestan da će se nakon osvajanja Beograda (1688) i prelaska carske vojske preko Save i Dunava podjarmljeni hrišćani boriti na strani Austrije, smatrao je da je to idealna prilika da, kao „legitimni naslednik srpskih despota”, uz pomoć austrijskih bajoneta obnovi „Ilirsko kraljevstvo”. Branković odlazi u Beč i caru podnosi memorijal u kome izlaže svoje planove. U želji da iskoristi potencijal ustanika, Leopold I 20. septembra 1688, samo dve nedelje pre zauzimanja Beograda, dodeljuje Brankoviću grofovsku titulu („graf fon Podgorica”). Brankoviću je uspelo i da za 150 dukata, od patrijarha Arsenija III Čarnojevića, dobije potvrdu da vodi poreklo od srpskih vladara. Austrijska podrška i patrijarhova potvrda bili su dovoljan argument da Đorđe Branković naruči i adekvatnu sablju koja bi takođe potvrđivala njegove veze sa despotom Đurđom Brankovićem i „Ilirskim kraljevstvom”. Na prvu činjenicu trebalo je da ukaže citirani tekst, a na drugu, možda, simboli – ruka s mačem i zvezda i polumesec, tauširani na sečivu. U Ohmučevićevom „Grbovniku” kao i na grbu Ilirije iz Žefarovićeve „Stematografije”, naime, postojala je zvezda i polumesec, a na grbu Huma i Rame – ruka s mačem.

Đorđe Branković se nalazio u stalnom sukobu sa bosanskim pseudo-Brankovićima od Jajca i Bijele. No, sukob se nije zasnivao na heraldičkim motivima. Tako je Đorđe Branković, suprotno ideji o poreklu, ignorisao heraldičko nasleđe srednjovekovnih Brankovića (lav između bivoljih rogova), insistirajući da potiče od vojvode Božidara Vukovića iz Cetinja (otud i grofovski predikt). Sa druge strane, pseudo-Brankovići su na svom grbu isticali heraldičke atribute srednjovekovnih Brankovića, ali bez simbola koji bi ukazivali na nasleđe ili pretenzije zapadno od Drine. No, simboli na sečivu mogu biti i magični motivi, uobičajeni za vreme kada je oružje nastalo.

Grof Branković je priznao vrhovnu vlast Habzburga i obećao punu podršku u borbi protiv Turaka. U proleće 1689. sa nekoliko naoružanih četa podigao je ustanak u Oršavi i uputio poziv „sveukupnom srpskom narodu” na borbu protiv Turaka radi stvaranja imaginarnog „Ilirskog kraljevstva”, nazivajući sebe „despotom-samodršcem Slavjano-serbskih zemalja i celog Ilirika”. Ova naivna i nepromišljena inicijativa nije se uklapala u planove komande carske vojske a izazvala je i podozrenje bečkog dvora. Kako bi sačuvao autoritet vrhovne vlasti, Leopold I je naložio princu Ludvigu Badenskom „da pozove Brankovića i po potrebi ga uhapsi”. Carska zapovest odmah je revnosno izvršena; od oktobra 1689, pa do smrti, 19. decembra 1711, grof Branković je život proveo u pritvoru, prvo u Oršavi, potom u Beču, u gostionici „Zlatni medved” i, na kraju, u češkom gradu Hebu. Ostalo je nerazjašnjeno kako je sablja nesuđenog gospodara „Ilirskog kraljevstva” dospela u Rusiju.


Link: Istorijski muzej Srbije

23. децембар 2009.

EPS

Prva novčanica od 150 dolara

Standard Chartered Bank iz Hong Konga je povodom 150 godina postojanja grada izdala prigodnu novčanicu od 150 dolara, prvu te nominacije u Svetu. Novčanica je humanitarnog karaktera i sav novac od prodaje ove prigodne novčanice ići će u dobrotvorne svrhe.


Avers: Zgrada banke izdavača novčanice, mapa Hong Konga u pozadini i rastući serijiski broj novčanice u donjem desnom i gornjem levom ćošku.
Revers: Ljudi u razgledanju Hong Konga.
Videni znak: Spiralni znak banke u broju 150.
Veličina: 158 x 78 mm



Linkovi: Wikipedia,

Prozor iz 21. slučajno pao u kupatilo iz 3. veka

Aleksandar Lazović (25) iz Čačka oslobođen je optužbe da je, prilikom preuređivanja svog stana u ulici Gospodar Jovanovoj 3/5, u centru Čačka, pričinio štetu na kulturnom dobru Rimske terme. Presudu je izreklo veće Opštinskog suda u Čačku kojem je predsedavao Darko Marković, pri čemu je Lazović odgovarao pod sumnjom da je počinio krivično delo oštećenja tuđe stvari.

Optuženi je u svojoj odbrani pred većem istakao da je 21. avgusta 2006. godine, oko 20.30 sati, pokušao da skine prozorski štok sa jednog dela zazidane terase svog stana na trećem spratu. Uspeo je, veli, da ga rasklima ali ne i da ga zadrži, iako je pokušavao. Tada je, dodaje, rasekao ruku, no štok je ipak pao u negdašnju banju starih Rimljana. Kaže da je mesto pada neosvetljeno i lila je kiša, pa je po štok sišao sledećeg dana oko 11.00 sati, letve i plastične roletne pokupio u džakove, i sve bacio u kontejner.

– Sud je našao da se pomenuto krivično delo može izvršiti samo sa umišljajem, ali toga nije bilo. Čak je i u optužnici navedeno da je optuženi postupao olako držeći da do štete neće doći, dakle sa svesnim nehatom – kaže za „Politiku” Lazovićev branilac Mladen Nenadić, advokat iz Čačka, dodajući da je presuda pravosnažna jer se tužilac nije žalio.

Optuženi je veću izjavio da se na tu adresu doselio tri godine ranije, i nije znao da ima kulturno dobro pod prozorom. „Mislio sam da je neko započeo neku gradnju pa obustavio. Spomenik nije obezbeđen, svakodnevno se skupljaju deca, narkomani i lopovi, pa stanari noću imaju problema”, rekao je Lazović u sudnici.

Terme su za kulturno dobro proglašene 1980. godine i Sud je, uvidom u rešenje Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva, utvrdio da su vlasništvo grada Čačka, da imaju svojstvo spomenika i zaštitu zakona.

Na pretresu je svedočila i Gordana Tošić, kao direktor rečenog zavoda. Ona je saopštila da je Zavod obavestio vlasnika kako se održava i čuva ovakav lokalitet, zna da je o tome gradska uprava Čačka potpisala ugovor sa „Komunalcem”, ali je poznato da se ovakva nalazišta ne čuvaju brižljivo, pa je i ranije na tom mestu zaticala otpadni materijal.

Stručnjaci Zavoda sačinili su i izveštaj o stanju zatečenom dan posle incidenta, opisavši da se čitav kompleks koristi nesvrsishodno, da je pretvoren u uslužno svratište, „dok bačene flaše i opušci dodatno govore o bahatom odnosu lokalnog stanovništva”. Arheolozi su utvrdili da su, u ovom slučaju, padom građevinskog materijala i šuta sa stanarevog prozora oštećeni stubići i pod Termi, procenivši štetu na 49.088 dinara.

Rimsko kupatilo u ondašnjem i današnjem središtu Čačku imalo je osam prostorija sa različitim namenama, sa toplom ili hladnom vodom i salom za gimnastiku. Građeno je u dve faze, najpre krajem trećeg i početkom četvrtog veka naše ere, a zatim krajem četvrtog stoleća.

20. децембар 2009.

Stogodišnja misterija monumentalne slike Paje Jovanovića

Slika „Bitka u Teutoburškoj šumi“, veličine 20 kvadratnih metara, poslednji put viđena je u Salcburgu 1909, i otad joj se gubi svaki trag. Jedna od pretpostavki je da je 1911. otkupljena za Nacionalni muzej u Santjago de Čileu.

U nepreglednom nizu od preko hiljadu i više dela što ih je tokom svog dugog i plodnog stvaralačkog veka ostvario srpski slikar Pavle-Paja Jovanović (1859–1957), jedna slika se posebno izdvaja.

Kao prvo, za nju se zna samo na osnovu reprodukcija u heliogravuri, oleografiji i sl., jer do danas se ne zna gde se nalazi original.

Drugo, ona je jedno od najboljih dela Paje Jovanovića uopšte.

Treće i ne manje važno, događaj koji je prikazan na slici, godina kada je slika nastala i godina u kojoj se obeležava jubilej 150 godina od rođenja Paje Jovanovića, direktno se poklapaju i pružaju povod za priču o jednoj slici i tri jubileja.

Slika o kojoj je reč FurorTeutonicus – Bitka u Teutoburškoj šumi – jeste istorijska kompozicija koja prikazuje bitku i pobedu Germana nad Rimljanima u Teutoburškoj šumi 9. godine n. e. (tačno pre dve hiljade godina). Slikar je imao zadatak da predstavi događaj kada su germanska plemena do nogu potukla Rimljane namamivši ih duboko u nepristupačnu Teutoburšku šumu. Do tada zavađena germanska plemena, okupila su se protiv Rimljana oko vojskovođe Arminija koji je služio u rimskoj vojnoj provinciji Germaniji pod prokonzulom Kvintom Varom, u vreme cara Oktavijana Avgusta. Varov zadatak bio je da uspostavi rimsku vlast sve do oblasti Vezera i Labe na istoku. Međutim, Arminije je tajno sklopio savez sa germanskim poglavarima kako bi osujetio rimske namere. U jesen te 9. godine, iskoristivši Varovo poverenje, Arminije je namamio u zasedu tri rimske legije sa oko dvadeset hiljada vojnika sa samim prokonzulom Varomna čelu, i tokom trodnevne bitke potpuno ih uništio. Smatra se da se bitka odigrala u krajevima dvadesetak kilometara severno od gradaOsnabrik, gde se danas nalazi spomen-obeležje na ovaj značajan događaj iz istorije nemačkog naroda.

Paja Jovanović je ovu sliku završio poslednje godine XIX veka 1899. (tačno pre sto deset godina), u vreme kada se ozbiljnije posvetio slikanju velikih istorijskih kompozicija poput Takovskog ustanka, Seobe Srba, Krunisanja cara Dušana i dr. Pripreme za nju trajale su sigurno više od jedne godine, mada se ne zna pouzdano kada i od koga je tačno dobio porudžbinu za nju. Neosporno da je slikar zasnovao rekonstrukciju događaja bitke na istorijskim činjenicama, mada je ovaj događaj zaokupljao pažnju mnogih umetnika i pre Paje Jovanovića (recimo, nemački umetnik Fridrih Ginkel je 1864. naslikao jednu verziju ove bitke). Da bi što vernije interpretirao čuvenu bitku u Teutoburškoj šumi, Jovanović se dodatno inspirisao i Vagnerovom operskom trilogijom „Prsten Nibelunga”.

Već kada su se pojavile prve reprodukcije slike Furor Teutonicus, odmah su bile obavezna ilustracija u mnogim knjigama istorijskog ili arheološkog sadržaja, sa naznakom da se radilo o delu autora P. Joanowitza. Iste 1899. bila je izlagana u Beču i tom prilikom je dobila prestižnu Rajhlovu nagradu i novčani iznos od hiljadu i šesto forinti ili šest hiljada dinara u zlatu.

Naš veliki naučnik Milutin Milanković koji je u to vreme živeo i radio u Beču, u svom delu Uspomene, događaji i sećanja, pun utisaka, opisuje sliku Paje Jovanovića kao jednu od najboljih od svih koje je video u Beču. Slika je dobila prestižne nagrade na međunarodnim izložbama u Sent Luisu 1904. i Salcburgu 1909. godine, ali od tada joj se gubi dalji trag. Do nas su, pak, ostale sačuvane dve skice u ulju manjeg formata koje je Jovanović naslikao tokom prve i druge decenije prošlog veka.

Još jedan podatak je zanimljiv.

Naime, prema navodima iz Jovanovićevih „Memoara”, slika koju autor vodi pod nazivom Los Barbaros, koja je inače bila otkupljena za Nacionalni muzej u Santijago de Čileu 1911, mogla bi da bude upravo Furor Teutonicus, ali ni za nju se pouzdano ne zna kako je izgledala i gde se nalazi, jer je Jovanović u svojim memoarskim zabeleškama naveo da je u vremenu pred Drugi svetski rat slika na neobjašnjiv način nestala.

Kako god bilo, Paja Jovanović je u svom delu FurorTeutonicus monumentalnih razmera (prema njegovom sećanju veličine preko 20 m²) uneo svu svoju veštinu i iskustvo, tako da se sa pravom smatra za jedno od najznačajnijih njegovih dela uopšte. Nadahnut Vagnerovom operom i literaturom, pripremljen studijama i istorijsko-arheološkim podacima o istorijskoj bici i spreman da kao slikar izvuče iz sebe najveće majstorsko umeće, Jovanović je stvorio takvo delo koje je po kvalitetu merljivo u svetskim razmerama realističkog slikarstva krajem XIX i početkom XX veka.

Gajimo nadu da slika nije nepovratno nestala i da će joj se pre ili kasnije ipak ući u trag, a ukoliko bi se to dogodilo, bilo bi to svakako jedno od najznačajnijih kulturnih otkrića.

19. децембар 2009.

Krađa sa kapije Aušvica


Aušvic, bivši nacistički koncentracioni logor na jugu Poljske, bio je u petak, u ranim jutarnjim satima, meta nepoznatih lopova. Kriminalci su odneli metalni natpis – Arbeit macht frei (Rad oslobađa) iznad ulaza u nekadašnji nacistički logor smrti.

Krađu je otkrio radnik obezbeđenja u redovnoj jutarnjoj kontroli. Prema rečima predstavnika za štampu poljske policije Darijuša Novaka, pretpostavlja se da su lopovi posao obavili između tri i pet sati. Ceo kompleks bivšeg logora, koji je danas muzej sećanja na više od milion žrtava nacističkih zločina, „pokriven“ je sigurnosnim kamerama tako da policija sada pokušava da rekonstruiše događanja u petak ujutro. Raspisana je i nagrada od 1.200 evra za informacije koje bi pomogle u otkrivanju lopova.

„Prekoračena je svaka granica, to je tužno i sramotno“, izjavio je Jaroslav Mensfeld, predstavnik za štampu Muzeja Aušvic–Birkenau. „Lopovi su bili dobro pripremljeni, tačno su znali šta rade.“

U međuvremenu, na kapiji bivšeg nacističkog logora postavljen je rezervni natpis Arbeit macht frei. Ova kopija napravljena je prilikom nedavnih radova na renoviranju dela muzeja.

Krađa u bivšem koncentracionom logoru izazvala je oštre međunarodne reakcije.

„To je tragični vandalizam“, izjavio je poljski ministra Andžej Pševoznik, potpredsednik izraelske vlade Silvan Šalom osudio je „gnusni čin“, ali je i upozorio da „taj potez još jednom svedoči o nasilju i mržnji prema Jevrejima“.

Avner Šalev, predsednik jevrejskog memorijalnog centra Jad Vašem, smatra da je reč o „napadu na sećanje na holokaust“.

Koncentracioni logor Aušvic otvoren je u junu 1940. godine, a prvobitna zamisao nacista bila je da tu smeste zarobljene poljske vojnike. Ubrzo je, međutim, ovaj logor na jugu Poljske pretvoren u jednu od najvećih nacističkih „fabrika“ za masovnu likvidaciju Jevreja, Cigana i drugih logoraša dovedenih iz svih krajeva Evrope. Ciničan natpis od metala koji je sada ukraden napravili su poljski zatvorenici pola godine posle otvaranja logora kada je i postavljen iznad kapije koncentracionog logora.

Sovjetska Crvena armija oslobodila je Aušvic 27. januara 1945. posle čega je počelo mukotrpno istraživanje koliki su, zapravo, zločin počinili nacisti. Tačan broj žrtava nikada nije sasvim precizno utvrđen, ali se procenjuje da je u Aušvicu stradalo 1,3 miliona ljudi od čega oko 1,1 milion Jevreja.

Pre dva dana objavljena je vest da je Nemačka poklonila više od 60 miliona evra za spasavanje Muzeja Aušvic-Birkenau, koji se nalazi na mestu najvećeg nacističkog logora smrti. Uprava muzeja saopštila je da je novac koji je izdvojila nemačka vlada polovina sume potrebne da se ovaj spomenik žrtvama nacizma zaštiti od propadanja.

Osnivanje Prirodnjačkog muzeja

Na inicijativu Profesorskog društva, u Beogradu je 19. decembra 1895. godine osnovan Jestastvenički (prirodnjački) muzej. Prirodnjački muzej spada među majstarijim muzeološkim i najstarijim specijalizovanim naučnim institucijama u Srbiji. To je jedini muzej takve vrste u Srbiji. Sa blizu milion i po primeraka spada u najveće prirodnjačke muzeje u Jugoistočnoj Evropi. To je Muzej bogate tradicije i iskustva sa veoma razvijenom mrežom međunarodnih veza..

Prva stalna postavka otvorena je 1904. godine povodom stogodišnjice Prvog srpskog ustanka. U osnivanju muzeja učestvovala su brojna velika imena srpske nauke, poput Jovana Žujovića, Josifa Pančića, Petra Pavlovića.

Istorija muzeja

Prirodnjački muzej u Beogradu osnovan je 1895. kao Jestastvenički muzej Srpske zemlje. Pre osnivanja muzeja, još u prvoj polovini 19. veka u tadašnjoj Kneževini Srbiji postojao je veliki broj prirodnjačkih zbirki, koje su čuvane u Prirodnjačkom kabinetu Velike škole (Liceja)
.

Josif Pančić je veoma značajna ličnost iz oblasti prirodnih nauka ne samo kod nas već i u svetu. Bio je prvi predsednik Srpske Kraljevske Akademije i profesor Velike škole. Njegov naučni rad je značajan za skoro sve biološke discipline, a njegov doprinos u botanici je od neprocenjive vrednosti. Iako je njegov rad pionirskog karaktera, to je ujedno bilo i zlatno doba botanike u Srbiji. Detaljno je istražio floru tadašnje Srbije, a otkrio je i opisao oko 50 i danas validnih, za nauku novih vrsta (Picea omorica, Ramonda sebica, Eryngium serbicum, Centaurea derventana i druge). Smatra se utemeljivačem Prirodnjačkog muzeja, jer je sa grupom svojih saradnika i učenika sistematski prikupljao i proučavao primerke iz prirode.

Pančićevi učenici i naslednici: mineralozi, geolozi, botaničari i zoolozi su svojim radom na proučavanju prirode u Srbiji doprineli obogaćivanju budućih zbirki muzeja. Zbirke ovih prirodnjaka i danas se čuvaju u Muzeju, a pored naučne imaju i veliku istorijsku vrednost.

Prva izložba muzeja otvorena je 1904. godine u Beogradu u prisustvu Kralja Petra I i zvaničnika, a prvo gostovanje prirodnjačkih eksponata u inostranstvu bilo je iste godine na Svetskoj izložbi u Parizu.

Prvi upravnik Muzeja bio je akademik Petar Pavlović, geolog i predavač na Velikoj školi. Na mestu upravnika proveo je trideset godina, potpuno posvećen svome radu, tako da Muzej predstavlja njegovo životno delo.

Tokom Prvog i Drugog Svetskog rata mnoge zbirke muzeja su oštećene ili uništene, i nepovratno su izgubljeni jedinstveni prirodnjački predmeti, arhiva i deo biblioteke. Nakon Drugog Svetskog rata Muzej je pokušao da otkloni posledice rata.

Muzej danas

Danas muzej ima 117 zbirki sa preko 1 500 000 predmeta.

Značaj fonda prirodnjačkih zbirki je ogroman, jer dokumentuje prirodu ne samo Srbije već i susednih balkanskih područja i prikazuje njihov razvoj, od drevnih vremena do danas. U muzeju se čuvaju primerci vrsta biljaka i životinja koje se više ne mogu naći na terenima Srbije jer su usled uticaja čoveka iščezle ili migrirale u druge predele.

Muzej uživa svetsku reputaciju jer se u zbirkama nalazi nekoliko stotina holotipova i unikatnih primeraka minerala, stena, botaničkih i zooloških predmeta.

Prirodnjačkom muzeju je 1972. godine pripojen Muzej šumarstva i lova, sa svojim zbirkama lovačkih trofeja i lovačkog oružja.

Muzej ima četiri sektora: Geološki sektor (koji se bavi mineralogijom, petrologijom i paleontologijom), Biološki sektor ( koji se bavi botanikom, zoologijom i mikologijom), Sektor za edukaciju i odnose s javnošću i Sektor zajedničkih službi.

Prirodnjački muzej je jedan od retkih muzeja kod nas, u čijem sastavu je i Naučno-istraživačka jedinica.

Jedna od značajnih zbirki Muzeja je Generalni herbarijum Balkanskog poluostrva, koji predstavlja bazu podataka flore regiona bivše Jugoslavije, uključujući i primerke iz Bugarske, Grčke i Albanije. Procenjuje se da ima oko pola miliona primeraka viših biljaka.

Još neke od značajnih zbirki se nalaze u muzeju: zbirka minerala Trepče, zbirka minerala i ruda Srbije, zbirka meteorita, bogate zbirke paleoflore i paleofaune Srbije, zbirka vodozemaca, gmizavaca, ptica, sisara, entomološka zbirka i druge.

U okviru muzeja je i specijalizovana naučna biblioteka, koja sadrži preko 22 000 naslova knjiga, rukopisa, naučnih časopisa, geografskih i geoloških karata.

Pedagoška služba muzeja sarađuje sa brojnim školama u Beogradu i Srbiji.

U sastavu Muzeja je Galerija, koja se nalazi u sklopu Beogradske tvrđave Kalemegdan, i u kojoj se održavaju izložbe, prezentacije, predavanja i promocije.

Godišnje se pripremi 5 do 7 postavki različitih izložbi. Muzej svake godine ima intenzivan multimedijalni program, pri čemu se obeležavaju značajni ekološki datumi: Dan vlažnih staništa, Dan biodiverziteta, Svetski dan vode, Evropska noć slepih miševa, Dani evropske baštine.

Linkovi: nhmbeo.rs, Glasnik Prirodnjačkog muzeja, Biblioteka Prirodnjačkog muzeja.


17. децембар 2009.

Pogubljen zbog plakata izbeglice

Okružni sud u Beogradu, dana 17. decembra 2007. godine, doneo je Odluku o rehabilitaciji Dragoslava Stojanovića, slikara, karikaturiste i novinara. Sud je utvrdio da je Stojanović "bio žrtva progona i nasilja iz političkih i ideoloških razloga zbog čega je likvidiran 1945". Stojanović, rođen u Aranđelovcu 1890. bio je saradnik lista "Ošišani jež", autor je poznatog zaglavlja s ježom koji se ogleda u ogledalu. U međuratnom periodu radi u beogradskom listu "Vreme" i predaje dekorativno slikarstvo u Umetničkoj školi u Beogradu. Godine 1942. nakon povratka iz logora u Nirnbergu, radi u listu Nedićeve vlade "Novo vreme". Streljan je 1945. zbog plakata "Majko Srbijo pomozi" koji je vlada Milana Nedića, naručila kako bi uticala na javnost Srbije s ciljem zbrinjavanja izbeglica iz ustaške Hrvatske, što je okarakterisano kao saradnja "na polju propagande sa nemačkim fašističkim okupatorom".

Razjašnjen nastanak poznatog plakata

Dragoslav Stojanović je plakat „Majko Srbijo, pomozi!” izradio po fotografiji koju je snimio ljotićevski komandant Miloš Vojinović Lautner.

Ovo saznanje dugujemo Đorđu Pilčeviću, ranijem dopisniku „Politike” iz Užica, danas penzioneru koji nije utulio svoju novinarsku strast. Zahvaljujući tome konačno je osvetljen nastanak plakata koji je možda i presudno uticao na Stojanovićev tragični kraj, o čemu smo pisali početkom februara, povodom rehabilitacije ovog stvaraoca.

Takva pretpostavka izneta je i u rešenju o rehabilitaciji, svakako i zato što je prilikom isključenja Stojanovića iz umetničkog udruženja, na sednici ULUS-a, 17. februara 1945. godine, navedeno da je on „odmah po dolasku iz zarobljeništva aktivno sarađivao na polju propagande sa nemačkim fašističkim okupatorom i domaćim izdajnicima. Radio je plakate političkog karaktera”.

Stojanović je bio oteran u nacistički logor u Nirnbergu, ali je sa grupom zarobljenika uspeo da se vrati u okupiranu Srbiju 1942. godine, posle čega je u listu „Novo vreme” objavljivao politički neutralne karikature i crteže.

Ovo glasilo vlade Milana Nedića izveštavalo je u aprilu 1942. i o tragičnom talasu srpskih izbeglica koje su pod naletom zloglasne ustaške „Crne legije” Jure Francetića morale da beže iz istočne Bosne. U zločinačkom piru ustaše su poklale oko 4.000 Srba od Vlasenice do Skelana, a 20.000 izbeglih prihvaćeno je na drugoj obali Drine, u Račanskom srezu u Srbiji. Najviše ih je bilo u Bajinoj Bašti.

U akciji zbrinjavanja izbeglica učestvovao je i ljotićevski Deseti dobrovoljački odred pod komandom Miloša Vojinovića Lautnera.

Pišući o tim događajima, „Novo vreme” je objavilo i potresnu fotografiju žene koja se spasla ustaškog noža, a njen vapijući pogled pretočen je u potpis ispod snimka – „Majko Srbijo, pomozi!”.

Đorđe Pilčević kaže da je uz fotografiju uporedo objavljena i napomena da se ne zna njen autor. Po tom motivu Dragoslav Stojanović je uskoro sačinio plakat kojim je Nedićeva vlada, njen Komesarijat za izbeglice, pozivao građane Srbije da pomognu svojoj braći u nevolji s druge obale reke Drine. Kolega Pilčević nam je poslao kopiju originalnog snimka koji je onovremeno sačinio Miloš Vojinović i objasnio kako se ova fotografija našla u njegovoj ličnoj arhivi.

Boraveći u Čačku pre dvadesetak godina, Pilčević je posetio oca Platona Milojevića, igumana i starešinu manastira Rača kod Bajine Bašte od 1939. do 1949. godine, kome Srbija ostaje večno dužna jer je tokom Drugog svetskog rata sačuvao Miroslavljevo jevanđelje, zakopano ispod kamenih ploča oltara manastirske crkve.

Tokom razgovora, otac Platon je kolegi Pilčeviću pokazao i poklonio fotografiju žene izbeglice objavljenu u „Novom vremenu” 1942. godine. Snimak mu je, kako je objasnio, dao ljotićevski komandant Miloš Vojinović Lautner, koji je povremeno dolazio u manastir Raču.

Na fotografiji je napisano: „Snimio M. Vojinović”, tako da je enigma o njenom autoru konačno rasvetljena. Nažalost, otac Platon nije mogao da saopšti i ime žene sa snimka, što ostaje kao jedina nepoznanica u priči o ovom istorijskom dokumentu.

Đorđe Pilčević navodi da je Lautner bio veliki zaljubljenik u fotografiju, zbog čega se nikada nije odvajao od fotoaparata, snimajući pojedine događaje i ličnosti. Njegove filmove je razvijao i izrađivao mu fotografije poznati užički fotograf Ilija Lazić.

Ne treba da čudi opreznost oca Platona Milojevića koji je tek pre dvadeset godina poklonio Lautnerovu fotografiju kolegi Pilčeviću.

Miloš Vojinović Lautner je svoje ratovanje u okupiranoj Srbiji obeležio i mnogim zločinima počinjenim u užičkom kraju. Poginuo je 23. septembra 1943. godine u Sečoj Reci kod Kosjerića, u borbi protiv četnika Draže Mihailovića. Tada je bio kapetan i komandant ljotićevskog Četvrtog bataljona Srpskog dobrovoljačkog korpusa.


75 godina "Ošišanog ježa"

Svojim prvim prigodnim izdanjem iz ove godine Pošta Srbije obeležava 75 godina lista "Ošišani jež". Izdanje sadrži jednu prigodnu poštansku marku nominale 20 di- nara, koja je emitovana 5. janua- ra. Tog dana održana je i svečana promocija marke u okviru proslave 75. rođendana "Ošišanog ježa". Proslava i promocija su održane u pozorištu "Slavija", koje je bilo ma- lo da primi sve zainteresovane za ovaj jubilej. Članovi humorističke štampe su uvereni da će "Jež" uz pomoć pisama i razglednica da obiđe veći deo sveta.

Satira je još davno naišla na plodno tle u Srbiji, gde je pustila duboke korene. Jedan od najboljih poznavalaca srpske satire Alek Marjano, koji je i sam veliki srpski satiričar, za svog najstarijeg prethodnika uzima Svetog Savu i njegove reči: "I ja nedostojni i lenjivi i hudi monah Sava sažalih se pomislivši na svoje nerazumevanje".


Prvi srpski humorističko-satirični list pod nazivom "Šaljivac" izašao je iz štampe davne 1850. godine. Od tada pa do danas u Srbiji je izlazilo više od 150 humorističkih listova i časopisa. Nažalost, većina njih je ugašena već tokom prve godine izlaženja. Po dužini staža i neprekidnog izlaženja, "Ošišani jež" je najstariji ilustrovani list u jugoistočnoj Evropi.

Koliko je bogata tradicija satire i humora u Srbiji najbolje pokazuje podatak da su te 1935. godine, kada je izašao prvi broj "Ošišanog ježa", u Beogradu osnovana još četiri humorističko-satirična časopisa: "Okovani jazavac", "Munja", "Drenova budža" i "Brezova metla". Te godine izašli su i prvi brojevi "Gnjavator gnjavatora" u Pančevu i "Zavrzlame" u Kragujevcu.

"Ošišani jež" je dobio svoje ime u kafani "Ginić", koja se nalazila u Poenkareovoj ulici broj 20, na mestu na kojem se danas nalazi Dom omladine. U toj kafani se okupila grupa intelektualaca koji su se dogovorili da pokrenu jedan humorističko-satirični list. Trebalo je još samo da se odredi naziv lista. Naziv "Jež" predložio je kelner ove kafane i sa time su se složili svi prisutni.

Nakon okupacije u Beogradu je 1941. godine počeo da izlazi list "Bodljikavo prase". Po svom formatu, rubrikama, opremi i prelomu podsećao je na "Ošišanog ježa". Međutim, "Bodljikavo prase" služilo je okupatoru i izlazilo je pod strogom cenzurom.

Na oslobođenoj partizanskoj teritoriji na Petrovoj gori u Hrvatskoj februara 1944. godine izašao je prvi broj "Bodljikavog ježa". I on je bio pod strogom cenzurom, ovog puta partijskih komesara, tako da predstavlja još jedan surogat predratnog "Ošišanog ježa".

U Osnabriku, u jednom od najvećih zarobljeničkih logora u Drugom svetskom ratu, zarobljeni srpski oficiri, pripadnici bivše jugoslovenske vojske, uz pomoć ostalih logoraša, pokrenuli su 8. aprila 1944. rukopisni list "Logorski jež". Kroz naslov pokretači lista su hteli da naglase da će njihovi politički stavovi i poruke biti u kontinuitetu sa "Ošišanim ježom". List je imao svoje stalne rubrike: politički pregled, vojni pregled, vesti iz inostranstva, nove knjige, književna strana i druge.



Linkovi: elektronsko izdanje "Jež"-a,

Za kraljevski odmor


Zbog blagotvornih voda i okrepljujućeg vazduha, u banje su dolazili naši vladari iz dinastija Obrenović i Karađorđević sa članovima svojih porodica, a za njima i elitni gosti poput bogatih industrijalaca i trgovaca, političara, glumaca, pisaca i drugih javnih ličnosti. Istorija nekolicine srpskih banja započinje samo godinu dana posle oslobođenja od Turaka 1833, kada je Slovak dr Karlo Pacek nagovorio kneza Miloša da se njihove vode pošalju u Beč na prvo naučno ispitivanje. Čim je potvrđeno da su "celitelne", dr Pacek je izradio prva uputstva za njihovu primenu. Ubrzo posle toga, baron Zigmund Herder, načelnik Saksonskih rudokopa, na licu mesta je analizirao brestovačku, a kasnije i vode drugih banja, pa kad je potvrđena njihova lekovitost, predložio je izgradnju kupatila "radi lečenja i oporavka naroda".

Razvoj banjskog turizma u Srbiji neodvojiv je od knjaza Miloša koji je na kupanje najradije odlazio u Brestovačku Banju i Sokobanju, gde je sebi sazidao i konake, ali je najviše voleo da pije bukovički "kiseljak". Kada se, posle dvadesetogodišnjeg progonstva, 1858. godine vratio na presto, najpre je otišao u svoju omiljenu Sokobanju u kojoj je doneo pravila o uređenju banja, a onda u banju pod Bukuljom da se napije "kiseljaka". Tamo je podigao crkvu Svetoga Aranđela, kao i grad koji se kasnije spojio s Banjom i po njegovoj želji dobio ime – Aranđelovac. Već ostareli knez započeo je impozantnu građevinu, buduće "Staro zdanje", jedini hotel u Srbiji koji su gradile dve protivničke dinastije.

„Turistička sezona Sokobanje u Miloševo vreme počinjala je u proleće i trajala do prvih prohladnih dana. Banja je bila na glasu. Decenijama je u nju dolazio otmeniji svet, ugledni trgovci, činovnici, poznati glumci i pisci... Na banjskom šetalištu mešali su se zubuni i suknje seoskih žena sa libadama gradskih gospođa, a kasnije, pred kraj veka, i sa gošćama iz inostranstva obučenim po poslednjoj evropskoj modi. Na glavnom šetalištu i obližnjim ulicama bilo je 17 mehana i oko 40 zanatlijskih radnji.”



Iako su dosta ulagali u uređenje domaćih banja, Milošev naslednik knez Mihajlo i njegovi sinovi, kralj Milan i kralj Aleksandar Obrenović, radije su odlazili u evropske banje koje su u to doba pružale daleko veći komfor i bolje provod. Ipak, Milanova vladavina se, pored ostalog, pamti i po nezaboravnim balovima u "Starom zdanju", a zna se i da je s bratom Aleksandrom odlazio u Nišku banju. Lek za sterilitet kraljica Draga potražila je kod čuvenog dr Petra Dojića, lekara Ribarske Banje u čijem je kupatilu specijalno za nju izgrađena kada s porcelanskim pločicama.



I u Banji Koviljači postoji znamenita kada, i danas jedna od njenih ekskluzivnijih ponuda. Napravljena je 1908, specijalno za kralja Petra I Karađorđevića, koji je iz državne kase finansirao izgradnju sumpornog kupatila, pravog ukrasa Banje i omiljenog motiva na njenim razglednicama. Za razliku od nekih drugih banja u Srbiji, u kojima su gosti provodili burne noći, ovde "o nekom veselju, besu, lumpovanju i kockanju, nije bilo ni govora". Ironijom sudbine, naslednik kralja Petra, kralj Aleksandar I Karađorđević, vlastitim sredstvima podigao je elitnu banjsku dvoranu – Kur salon, u kojem je, pored plesne sale, restorana, čitaonice, pivnice i kluba, otvorena – prva kockarnica na Balkanu.




Lekovite vode Vrnjačke banje pili su Aleksandar Obrenović, kao i Petar I, Aleksandar I i Petar II Karađorđević, koji su je i učinili kraljevskom i elitnom banjom Srbije. Prelaskom u državnu nadležnost osamdesetih godina XIX veka, ona naglo počinje da se razvija. Bogatiji ljudi iz okolnih mesta ovde dižu vile i pansione, a prva među njima bila je vila generala Jovana Belimarkovića, koja je i danas jedan od prepoznatljivih simbola Banje. Banjska ponuda kompletirana je pronalaskom izvora "Snežnik" 1916, kao i kaptažom izvora "Slatina" 1935, kad je izgrađena i zgrada termalnog kupatila. A osnovu raskošnog parka sa rundelama u baroknom stilu postavio je Čeh Josip Paris, vlasnik čuvenih cvećara u Beču i Mariboru.

Vrnjci su odvajkada bili poznati po razuđenom kulturnom životu, kermesima, koncertima ozbiljne muzike, pozorišnim gostovanjima, kao i po rekordnoj poseti gostiju. Prvi bazen u Srbiji izgrađen je upravo ovde, 1936, a zabeleženo je i da su "tih godina dame u dugim haljinama igrale kriket, vojni orkestar zabavljao je goste u parku, dok su za lovce organizovane hajke na obližnjem Goču. Sokolari su na smotrama strpljivo demonstrirali svoje veštine. Banja je već imala prvu polikliniku, železnicu i uveliko se igrao tenis..."



Prvi zvanični gost Brestovačke banje bila je kneginja Ljubica, a knjaz Miloš je tamo dočekivan uz velike počasti. Njegov naslednik na prestolu, knez Aleksandar Karađorđević, toliko je u njoj boravio da je počela da liči na letnju prestonicu Srbije. Podigao je i raskošan dvorac u kome se, po ugledu na evropske vladare, živelo prema ceremonijalu uobičajenom za letnje rezidencije. A današnju vilu "Toplicu", centar banjskog medicinskog bloka, podigao je kralj Petar I Karađorđević.

Ovaj vladar je bio najdraži gost Ribarske banje na čijim je toplim izvorima ublažavao svoju čuvenu kostobolju. Odsedajući na prvom spratu vile "Srbija", kralj Petar je tu dolazio do kraja života, s prekidom za vreme Prvog svetskog rata. Osim kraljeve kade, sačuvano je i stepenište, upola niže od uobičajenog, kojim je silazio do vode. U spomen na to vreme, kraljeva bronzana skulptura u prirodnoj veličini postavljena je na klupi u parku. Za Ribarsku banju vezana je anegdota o ruskom dobrovoljcu, nesrećno zaljubljenom plemiću Nikolaju Nikolajeviču Rajevskom, koji je stradao u borbi s Turcima na Adrovačkom visu. Na mestu njegove pogibije podignuta je kapela koju redovno posećuju gosti Banje, a njegova sudbina bila je inspiracija Lavu Tolstoju za lik grofa Vronskog, slavnog junaka romana Ana Karenjina.





Posle islandskih gejzira, Vranjska banja ima najtopliju vodu u Evropi – čak 96 stepeni celzijusa. To je razlog zbog kojeg je kralj Petar I Karađorđević u dva navrata vodu Ribarske banje zamenio vranjskim izvorima. Istorijski podaci kazuju da je u to vreme u Banji vrilo od stranaca koji su uživali u južnjačkom koloritu i autentičnom orijentalnom miljeu. Restorani sa odličnim pečenjem i muzikom bili su otvoreni i danju i noću, a na sve strane svirali su ciganski orkestri i razlegali se zvuci ćemaneta i truba.

Sokobanja je, pored ostalog, poznata i po tome što je dobila prvog banjskog lekara, dr Đorđa Novakovića, koga je postavio knjaz Miloš. Tu je često boravila i kneginja Ljubica sa kneževićima Milanom i Mihailom. Spomen-česma "Tri kralja" u Niškoj banji svedoči o tome da su u njenoj lekovitoj vodi uživali kralj Milan, kralj Aleksandar Obrenović i kralj Aleksandar I Karađorđević. Ovaj poslednji upravo je iz Niške Banje krenuo na svoje poslednje putovanje u Marsej, gde je poginuo u atentatu 1934.

Pod pokroviteljstvom prestolonaslednika Aleksandra II Karađorđevića, redakcija časopisa Turistički svet, pokrenula je ambiciozan projekt "Kraljevske banje Srbije" sa istoimenom luksuznom dvojezičnom monografijom autora Zdravke Bubreško. Uz obilje nepoznatih anegdota i arhivskih fotografija, ispričana je autentična priča o osam znamenitih banja koje su svojevremeno bile mondenski i kulturni centri Srbije: Sokobanji, Banji Koviljači Vrnjačkoj, Ribarskoj, Niškoj, Bukovičkoj, Brestovačkoj i Vranjskoj banji.