28. јул 2010.

Skulptura od žada otkrivena u Viminacijumu


Direktor Arheološkog parka Viminacijum Miomir Korać izjavio je Tanjugu da su u toku velikih arheoloških iskopavanja na Rimskom amfiteatru u Viminacijumu otkrili skulpturu od žada izvanredne izrade.

„Upravo smo ovih dana imali otkriće figure od žada od preko 35 santimetara, ali ni ova figura, nažalost, nije cela, a ono što fascinira je da je izrađena u jednom komadu od žada, da je način izrade izvanredan, što ukazuje na radionicu koja je, očito, ovde bila”, kazao je Korać.

On je istakao da se na skulpturi vidi kako je umetnik minuciozno radio na njenom oblikovanju, ali da glava figure, kao ni donji deo trupa nisu očuvani, da bi mogli tačno da odrede ko je on. Pošto iskopavanja intenzivno traju na tom mestu, Korać se nada da će, možda, i to naći.

Prema njegovim rečima, u blizini figure od žada, takođe u amfiteatru, pronađen je i bronzani orao sa pozlatom, koji je, očito, bio postavljen na dvokolicama.

„Rimski amfiteatar u Viminaciumu je jedini amfiteatar u centralnobalkanskom i jugoistočnom delu Evrope, fascinantna je njegova veličina i stepen očuvanosti, očuvani zidovi su preko pet metara”, kazao je Korać i dodao da arheolozi tek dolaze do centralnog mesta, do centralne bine, koja se nalazi na dubini većoj od 18 metara od površinske kote.

Prema njegovim rečima, akustika na Viminacijskom amfiteatru, koji je mogao da ugosti 12.000 gledalaca na pozorišnim i drugim predstavama, uobičajena je za rimske amfiteatre. Očuvani su celi kameni blokovi, čak i gvozdena osovina velikih masivnih drvenih vrata, kojima se izlazilo u arenu.

„Svakako će od nas ovde očekivati mnoga iznenađenja, poput figure od žada i bronzanog orla koji je očito bio postavljen na dvokolicama tokom određenih predstava koje su to zahtevale, a nadam se da će tokom leta sreća još da nas podari novim otkrićima, tako da će amfiteatar svakim danom biti sve lepši”, smatra Korać.

Tome će doprineti i nagovešten dolazak stručnjaka iz Italije sa kojima je Korać nedavno razgovarao u Veroni i sa kojima će dogovoriti načine konzervacije i prezentacije amfiteatra, kako bi na najbolji način zablistao.

Viminacijum, arheološki lokalitet nedaleko od Kostolca, na prostoru rimskog vojnog logora i prestonice provincije Gornje Mezije, nastao u prvom veku, na 450 hektara nedirnutog prostora krije u sebi ostatke hramova, trgova, ulica i kupatila, amfiteatra, palate, hipodroma.


16. јул 2010.

Prvi automobili u Zaječaru

Ubrzo posle oslobođenja Zaječara 1918. godine, u varoš stiže dvadesetak vojnih automobila sa Solunskog fronta (marki Ford i Dodž), a nešto docnije i vozila dobijena putem reparacija od poraženog protivnika. U bivšim pešadijskim kasarnama formirano je Auto-odeljenje Timočke divizijske oblasti i izgrađene garaže. Šoferi su bili pretežno Slovenci i Hrvati, ali je među njima bilo i naših zemljaka iz Zaječara i okoline - koji su šofersku veštinu izučili na Solunskom frontu.

Od 1924. godine pojavljuju se prvi privatni automobili. Bili su to jedan Austro-Dajmler Milana Savića, industrijalca i Dodž Sretena Dikovića, knjižara i štampara iz Zaječara. To je bilo dovljno da pokrene ostale imućne građane da nabave ovo savremeno prevozno sredstvo. Tako se od 1924. do 1930. godine na zaječarskim ulicama mogli videti dvadesetak automobila: Sitroen i Fijat inženjera Trifuna Đokovića, Super-bjuik Vladimira Petkovića, AEG velikog župana Timočke oblasti, Pakard Timočkog vladike, Krajsler Stevana Miloševića i mnogi drugi (prema kazivanju pok Dragomira Radenkovića, koji je 1921/22. godine služio vojni rok pri auto-odeljenju u Zaječaru, pošto je prethodno položio ispit za "vozača automobila"). Skoro svi pomenuti vlasnici imali su lične šofere, koji su ovaj posao izučavali uglavnom kao vojni šoferi.

Do tada se ulicama grada mogli videti jedino fijakeri, koji su ispred železničke stanice ili na pijaci (današnji Trg oslobođenja) čekali svoje mušterije da bi ih prevezli do bolnice, kasarne ili udaljenih ulica sve prostranijeg grada. Fijakerom se u to vreme putovalo i do susednih mesta - Gamzigradske i Brestovačke banje, Boljevca, Knjaževca i drugih mesta. I pored pojave automobila, u Zaječaru će još dosta dugo ostati fijaker kao lokalno saobraćajno sredstvo. Već oko 1925. godine pojavljuje se prvi auto-taksi u Zaječaru, kola Sretena Dikovića.

Glavna gradska pijaca početkom tridesetih godina XX veka

15. јул 2010.

U susret veku avijacije

U istoriji vazduhoplovstva posebno mesto zauzimaju prvi konstruktori aviona koji su istovremeno bili i piloti na svojim letelicama. Među njima su Edvard Rusijan i Ivan Sarić, čiji su poduhvati u vezi sa našom zemljom.
Edvard Rusijan, jedan od pionira avijacije, rođen je u Gorici u Istri 1886. godine. Zajedno sa bratom Josipom bavio se gradnjom motornih aviona, kojima je i sam pilotirao. Prvi let izveo je u svom rodnom mestu – Gorici 1909. godine, samo šest godina posle prvog leta braće Rajt. U radu na konstruisanju i gradnji aviona sarađivao je sa Dubrovčaninom Mihailom Merćepom. Već 1910. godine na aeromitingu u Zagrebu je pilotirao avionom njihove zajedničke konstrukcije nazvanim „merćep-rusijan”. Tokom te godine imao je još nekoliko javnih letova nad gradovima u Austro-Ugarskoj pri čemu je uvek izazivao posebnu pažnju građana.

Rusijan je bio veoma aktivan u popularisanju ideje vazduhoplovstva. Nošen idejom jugoslovenstva, došao je sa Merćepom u Beograd početkom januara 1911. godine. Javni let pred Beograđanima bio je zakazan za 9. januar. Iako je tog dana u Beogradu duvao snažni rafalni vetar – košava, Rusijan je i pored mnogobrojnih ubeđivanja da odloži let ipak poleteo sa ciljem da ne razočara Beograđane. Nadleteo je deo grada, kao i železnički most na Savi. Pri povratku ka mestu odakle je i uzleteo, u Donjem gradu na Kalemegdanu, na visini od oko 20 metara snažan rafal vetra polomio je jedno krilo. Avion je pao na sam bedem tvrđave Kalemegdana pored reke u blizini kule Nebojše. Pri padu aviona Rusijan je poginuo. Imao je tek 25 godina. Pred velikim brojem ljudi i po hladnom vremenu sahranjen je u Beogradu, a posmrtni govor održao je naš književnik Branislav Nušić.
Lik Edvarda Rusijana prikazan je na dvema našim markama. U okviru prigodnog izdanja kojim su obeleženi jubileji u 1960. godini emitovana je marka od 40 dinara sa njegovim likom. Na marki je prikazan i izgled aviona „eda-2” kojim je Rusijan leteo iznad Beograda. Nacrt marke uradio je Andrija Milenković, a štampana je tehnikom linijske duboke štampe u Zavodu za izradu novčanica u Beogradu. Puštena je u prodaju 24. oktobra 1960. godine.
Druga marka sa likom Edvarda Rusijana emitovana je 1. aprila 1991. godine u okviru prigodnog izdanja povodom 100 godina od prvog čovekovog leta. Na marki je takođe prikazan i avion „eda-2”. Nacrt za marku uradio je akademski slikar Radomir Bojanić, a marka je ofset tehnikom štampana u novosadskoj štampariji „Forum”. Šalterski tabačić sadrži osam maraka sa vinjetom, na kojoj je kao motiv prikazan prvi let Ikara. Na drugoj marki iz ove serije prikazan je nemački inženjer i konstruktor Oto Lilijental (1848–1896), koji je 1891. godine svojom dvokrilnom jedrilicom preleteo razdaljinu od 15 metara.
 
Od srpskih konstruktora aviona, pionira vazduhoplovstva, posebno mesto zauzima Subotičanin Ivan Sarić (1876–1966). Kao svestrani sportista učestvovao je u biciklističkim, motociklističkim i automobilskim takmičenjima početkom prošlog veka. Kao samouki konstruktor 1905. godine konstruisao je motocikl, potom automobil, a 1910. godine avion. Ovim avionom sa klipno-elisnim pogonom, nazvanim „sarić-1”, prvi put je poleteo u Subotici 16. oktobra 1910. godine.
Na prigodnoj marki nominale 1,10 dinara, a u okviru tradicionalne serije od četiri vrednosti pod nazivom „Muzejski eksponati”, kao motiv prikazan je avion „sarić-1”. Marka je emitovana 25. decembra 1995. godine i štampana je ofset tehnikom u Zavodu za izradu novčanica u Beogradu. Avion „sarić-1”, rekonstruisan na osnovu originalnih delova, nalazi se u Muzeju jugoslovenskog vazduhoplovstva na Aerodromu „Nikola Tesla” u Beogradu.

Zlatnici povodom 800 godina Hilandara

Početkom maja, te ratne, 1999. godine, Narodna banka tadašnje Jugoslavije je izdala četiri vrste jubilarnih zlatnika sa likovima srpskih svetaca Save i Simeona, obeležavajući 800 godina svetogorskog manastira Hilandara. Najteži zlatnik od jedne unce (34,555 grama), prečnika 40 milimetara, iskovan je u 500 primeraka i košta 6.000 dinara.

Nominalna vrednost 6.000, 3.000, 1.500 i 600 dinara (tadašnjih "novih")
Finoća Au 900/1000
Masa 34,555 17,277 8,640 3,455
Prečnik 40 mm 30 mm 25 mm 20 mm
Maksimalna količina 500 500 5.000 10.000
Avers likovi sv. Simeona i sv. Save
Revers grb SRJ, 1198 - 1998, nominalna vrednost, Savezna Republika Jugoslavija
Tehnika izrade specijalna
Godina kovanja 1999.
Kovnica NBJ - Zavod za izradu novčanica i kovanog novca Beograd
Autor S. Đurić

13. јул 2010.

Dve marke u čast Guče

Pre tačno pola veka udareni su temelji Dragačevskog sabora trubača, narodne manifestacije koja je izrasla u jedinstvenu svetkovinu posvećenu duvačkom instrumentu. Započeo je na jasnim atributima sprskog naroda u vremenu kada se nije blagonaklono gledalo na bilo kakvo nacionalno obeležje. Danas je dragačevsko takmičenje narodnih trubačkih orkestara izraslo u autentični događaj narodnog stvaralaštva.

Zbog toga i ne čudi što su se dve poštanske uprave, koje prate i obležavaju kako naše kulturne tako i umetničke manifestacije, udružile u pogledu obležavanja pola veka Dragačevsklog sabora trubača. Na dan otvaranja 50. Sabora trubača u Guči, 13. avgusta Javno preduzeće PTT saobračaja "Srbija" iz Beograda i Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske iz Banjaluke emitovali po jednu prigodnu marku.

Nacrt i motivi na poštanskim markama su identični, jedina razlika je u nominalnoj vrednosti i oznakama poštanskih uprava. Za srbiju je nominala 44 dinara, dok je za Republiku Srpsku 1,50 konvertibilnih maraka.

Prvi Sabor, koji označava i početak renesanse srpske trube, održan je u crkvenoj porti 14. oktobra 1961. godine na praznik Pokrova presvete Bogorodice. U srpskoj narodnoj nošnji takmičila su se četiri samouka trubačka orkestra sa instrumentima koji su bili pomalo ulubljeni i stari. U porti, ispred naroda sa šajkačama i opancima i stručnog žirija, sa etnomuzikologom, profesorom miodragom Vasiljevićem na čelu, četiri orkestra prvo su zajedno odsvirali "Sa Ovčara i Kablara" čime su udareni temelji ovoj svetkovini. Najveće zasluge za koncepciju dragačevske trube, koja je zadržana do danas, pripadaju Branku V. Radičeviću.

Tokom deset dana na ovogodišnjem Saboru učestvovalo je više od 500 trubača iz celog sveta, kao i 1.500 učesnika pratećih programa. Pored trubačkih takmičenja, za vreme Sabora je organizovan bogat kulturni program, smotra sveukupne narodne duhovnosti. Bile su priređene likovne izložbe, književni susreti, takmičenje zdravičara, održane borbe u narodnom višeboju, izabrane najlepše narodne nošnje, kao i predstave srpskih narodnih običaja - dragačevska svadba iz XIX veka.

Motiv na markama su muzičari koji sviraju trubu i znak manifestacije "Sabor trubača - Guča". Umetničku obradu maraka uradila je Nadežda Skočajić, akademski grafičar iz Beograda. Likovno rešenje je uspelo, ali korisinicima smeta format marke. Štampana je u većem tiražu, pa se dosta lepi na rezglednice. Međutim, dešava se da zbog veličine korisinik nema dovoljno mesta da zalepi marku.

Stručnu saradnju pružio je Adam Tadić, direktor Centra za kulturu, sport i turizam opštine Lučani - "Dragačevo".

Marke su štampane tehnikom višebojnog ofseta u novosadskoj štampariji "Forum" u šalterskom tabaku od po osam maraka sa vinjetom u sredini tabačića. Na marginama je ispisano na srpskom i tri strana jezika da su izdavači maraka Pošta Srbije i Pošta Rep. Srpske. Tiraž je 78.000 komada za Poštu Srbije i 15.000 za Poštu Rerublike Srpske. Na dan emitovanja maraka na poštama 11000 Beograd i 78101 Banjaluka bili su u upotrebi i prigodni žigovi prvog dana.
Izdanje Republike Srpske

Izdanje Republike Srbije

Prvi srpski ćirilični bukvar

Prvi srpski ćirilični bukvar štampan je 20. maja 1579. godine i nije bio veći od današnjih „puškica“! Bila je to knjižica dimenzija 10,1 sa 7,8 centimetara, od svega četiri strane, na kojima je bilo otisnuto 37 slova azbuke, molitva za vežbanje čitanja i nekoliko brojeva za učenje računanja. Pet dana kasnije, 25. maja, izašlo je drugo, četvorolisno izdanje ovog bukvara na osam strana.

Ove bukvare na srpskoslovenskom sastavio je inok Sava iz manastira Gradište, uz blagoslov jeromonaha Stefana, rodom iz Paštrovića. Oba izdanja su štampana u venecijanskoj štampariji Đovanija Rampaceta, preko naših ljudi koji su tamo živeli. Jedini poznati primerak prvog izdanja svojevremeno je u Narodnoj biblioteci Srbije pronašao istraživač Đorđe Radojičić. Opisao ga je i fotografisao 1940, a već naredne godine taj bukvar je izgoreo sa ostalim knjigama tokom nemačkog bombardovanja. Ipak, u Narodnoj biblioteci se još čuva jedan primerak drugog izdanja na osam strana.

Sa četiri, na 600 strana
Kako to već biva kod Srba, odmah posle najmanjeg dobili smo najveći bukvar koji smo ikada imali. Bio je to „Bukvar“ priređivača Gavrila Stefanovića Venclovića iz 1717. godine sa preko šesto strana! Kad vidi ovu knjigu, čovek ne može a da se ne zapita da li je to bilo sredstvo za učenje ili za mučenje, a neki se to pitaju i nakon što im se objasni da pretežni deo Venclovićevog bukvara zauzimaju različite molitve. „Vežbanka“, boli glava, kako bi to rekli današnji klinci.
Sreća je, zato, da su nam tada u pomoć pritekli Rusi i bar kada je reč o bukvarima, „rasteretili“ srpske đake.

Krajem 17. i početkom 18. veka, za Srbe pod Turcima i u Austro-Ugarskoj, prosveta je sastavni deo borbe za očuvanje kulturnog identiteta. U toj borbi, glavni saveznik Srbije je Rusija. Tamo se školuju naši prvi studenti, a srpski mitropoliti traže od Petra Velikog i pomoć za otvaranje škola na teritorijama gde su živeli Srbi jer su im nedostajala sredstva, kvalifikovani učitelji i najosnovniji udžbenici. Tako u Sremske Karlovce dolaze ruski učitelji, koji 1726. godine, između ostalog, donose i 400 bukvara Teofana Prokopovića na ruskoslovenskom, veličine današnje đačke sveske. Ovaj Prokopovićev bukvar iz 1724. preštampavan je nekoliko puta u različitim mestima i poslužiće kao osnova bukvara štampanih u 18. veku, dok se 1738. pojavljuje prvo izdanje bukvara Matije Karamana, koji sadrži uporedo i glagoljičku i ćiriličnu azbuku.

Kolačić kao nagrada
Ipak, među srpskim bukvarima 18. veka, posebno mesto pripada Slovenskom bukvaru Zaharija Orfelina iz 1767. godine. I ta knjižica štampana je u Veneciji, a prodavala se po ceni od 1,05 mletačkih lira. Orfelin je razvio i poseban nastavni metod: učenicima je delio kartončiće sa slovima, a kada bi neko od slova izgovorio, trebalo je da mu đaci donesu odgovarajući kartončić, za šta ih je nagrađivao voćem ili kolačima. Tvrdio je da tim metodom svako može naučiti da čita za 15 dana. Uz to, Orfelin je priredio i Propise i Kaligrafiju za vežbanje u lepom pisanju.

Sve do 1838, kada iz državne štamparije u Beogradu izlazi bukvar Petra Radovanovića, srpski bukvari su štampani u bečkim, mletačkim i drugim štamparijama u inostranstvu. U Mlecima je štampan i Bukvar slavenski triazbučni Pavla Solarića iz 1812, koji je imao glagoljicu, crkvenu azbuku i građansku ćirilicu, kao i ugledne table za lepo pisanje. Zanimljiv je i bukvar Adama Dragosavljevića, nastao 1825, u jeku Vukove borbe za novi pravopis. To je prvi bukvar sa Vukovom pravopisom, koji je zakonom ozvaničen tek 1868, zbog čega Dragosavljevićev udžbenik nikada nije odštampan, već je ostao u rukopisu.

Ubrzan metod učenja
Godine 1846. pojavljuje se Brzouki bukvar Isidora Stanojevića, po čijoj se metodi azbuka mogla savladati za 40 časova. U ovom udžbeniku se po prvi put napušta do tada dominantni metod sricanja i uvodi glasovno-fonetski metod, koji je u potpunosti primenjen sa bukvarom Đorđa Natoševića iz sedamdesetih godina 19. veka, prvim štampanim bukvaru po Vukovom pravopisu. Takođe, novina u Natoševićevom bukvaru je napuštanje metode sricanja i primena metode normalne reči, i to tako što je uz svako slovo data ilustracija nekog predmeta (igla za „i“, levak za „l“, obruč za „o“). Na kraju, treba pomenuti i bukvar Steve Čuturila iz 1878, koji je u upotrebi bio bezmalo 50 godina. Ministar prosvete u Crnoj Gori, Čuturilo je bio autor i sedam udžbenika koji su prodati u čak 30 miliona primeraka.

Azbuka pre Vuka Karadžića

Novo otkriće na Feliks Romulijani

Iako nedavno otkrivenoj skulpturi pored spoljnjeg zida jedne kuće u „Romulijani” nedostaje gornji deo, većina stručnjaka na terenu više ne sumnja da je na njoj predstavljen konjanik u lovu, sa psom (dogom) koja za nogu grize vepra.

Ovakvo mišljenje učvršćuje i pre neki dan (baš kad smo posetili lokalitet) pronađeni deo cevanice od konja. Da li je u pitanju trački lovac, poznati antički kult na Balkanu i šire, ili čak imperator, na šta ukazuje poređenje sa kamejom iz Kusatka koja se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu, na kojoj je prikazan imperator Konstantin, arheolozi će moći da potvrde tek ako nađu još koji komad skulpture, a ponajviše ako im se posreći da otkriju carsku krunu.

O detaljima iskopavanja na lokalitetu „Feliks Romulijana” razgovaramo sa Slavišom Perićem, direktorom Arheološkog instituta u Beogradu, Gerdom Zomer fon Bulov iz Arheološkog instituta u Frankfurtu koja predvodi ekipu nemačkih stručnjaka, Stefanom Pop Lazićem, na čelu tima srpskih arheologa, Borom Dimitrijevićem, direktorom Narodnog muzeja u Zaječaru, i Majom Živić, arheologom iz iste ustanove. Ekipi se pridružila i arheolog En Čen, sa Kolumbija univerziteta koja u Romulijani prikuplja podatke za doktorat na temu tetrarhije (četvorice vladara), koju je zbog enormnog prostranstva imperije uveo Dioklecijan postavivši za jednog od njih svog zeta Galerija, poreklom iz ovog kraja nadomak Gamzigradske banje.

- Najpreče nam je da definišemo karakter objekata izvan bedema Galerijeve palate. Ti objekti podsećaju na vile, što nam govori o postojanju naselja pre nego što se Galerije pod starost povukao u rodni kraj i podigao palatu koju je po svojoj majci Romuli nazvao „Romulijana”. Istraživanje i uređenje prostora oko istočne kapije nam je bitno radi same prezentacije lokaliteta koji iz godine u godinu posećuje sve više turista (prošle ih je bilo 40.000, prim. nov.) Ovih dana treba da nam izađe i englesko izdanje monografije o palati. Slede izlaganja na stručnim skupovima, kao i objavljivanje rezultata istraživanja u časopisima. Sve ovo je naša obaveza na osnovu Uneskove konvencije - objašnjava Slaviša Perić.

Da treba dalje sondirati teren i u zapadnom delu radi prikupljanja podataka o lokalitetu pre i u vreme Galerija, slažu se i Fon Bulov i Pop Lazić. Oni, međutim, smatraju da je rano govoriti o Galerijevom letnjikovcu ili pak zimovniku. Izvesno je, kažu oboje, da se ovde živelo, da je u naselju bilo radionica jer su pronađeni ostaci materijala za obradu gvozdene rude, a i jedna staklarska peć.

Geofizičkim istraživanjem tla i snimanjem pomoću specijalnih magnetnih sondi (opreme nemačkih arheologa), detektovano je naselja pod zemljom. Kuća koja se upravo iskopava, kraj koje je skulptura nađena, samo je jedna u građevina koje se na snimku vide. Da bi se znalo čemu je služila, Pop Lazić smatra da treba videti ima li tragova podova, kakav je u kući bio dovod vode, kako je bila rešena kanalizacija...

O samoj skulpturi pronađenoj ovog leta mišljenja se još sučeljavaju. Maja Živić tvrdi da je bila uzidana u građevinu, a što se tiče u prvom momentu iznete teze da je na njoj scena Dijane u lovu kaže:

- Tokom antike su se kultovi mešali, prožimali, tako da se ne može napraviti jasna razlika šta je iz predhrišćanskog doba a šta s početka hrišćanske religije. Meni je zanimljivo što je skulptura starija od vile rustike uz koju je nađena i što je očigledno korišćena kao građevinski materijal! Uostalom, i Galerijevu glavu pronašli smo uzidanu u zid!

Da li je reč o vili - svi arheolozi, međutim, još neće decidirano da kažu. Bitno je da ovaj nalaz potvrđuje mišljenje Gerde Zomer fon Bulov da je ovde bilo naselje koje prethodi Galerijevoj „Romulijani”.

- Da ga nazovemo naseljem sa gradskim odlikama. Zdanje uz koje je bila skulptura potiče iz polovine III veka i u njemu je sigurno živeo neko višeg statusa. Ranije smo mislili da je Galerije poreklom sa sela, ali ovi nalazi nam govore da to nije tačno - izričit je Dimitrijević ukazujući na strpljenje koje je za arheologe važno kao i sreća. - I za baziliku smo najpre mislili da je žitnica, za naselje da je selo koje su zbog nečega stanovnici iznenada napustili, dok nismo shvatili da se ovde dobrano živelo.

Pred našim i nemačkim arheolozima još je dosta posla. Potrebno je obraditi sve podatke do kojih su došli, uporediti skulpturu sa sličnim predstavama, doduše sačuvanim u reljefu (Dimitrijević posebno insistira na komparaciji sa „beogradskom kamejom”), ponuditi preciznije tumačenje ko je na njoj predstavljen. Sve opcije su u igru, pa i ta da je imperator Konstantin prikazan kao trački konjanik. Dosadašnja otkrića na „Romulijani” u koja se ubrajaju tri mozaika („Dionis sa leopardom”, „Lavirint” i „Venatori” ili „Lovci”), glave Herkula, Jupitera i Galerija i arhivolte na kojoj je isklesan natipis „Felix Romuliana”, sigurno će doprineti da se enigma skulpture ubrzo, možda već na jesen - reši.


Zapadna kapija palate

Skulptura pronađena na Romulijani
Kratak istorijat istraživanja
Nakon poprilično „sušnog” perioda za arheologe, dugog 17 godina (Galerijeva glava je pronađena još 1993), nedavno otkriće skulpture otvorilo je nadu da kraj palate ima još dragocenih artefakata za izučavanje Rimske imperije na ovom arheološkom lokalitetu.

Podsećamo, istraživanja na „Romulijani” davno su započeli Vekoslav Popović, Đorđe Mano Zisi i Dragoslav Srejović na osnovu nekoliko izvora. Prvi je opis Gamzigrada, iz 1845. koji je dao Baron fon Herder u putopisu „Rudarski put po Srbiji”, drugi su crteži zidina iz 1860. koje je ostavio austrijski arheolog i putopisac Feliks Kanic, a treći nacrt osnove bedema koji je 1950. načinio arhitekta Đurđe Bošković.

Godine 1953. arheolozi su otkrili palatu, hramove i mozaik „Venatora”, 1984. arhivoltu sa natpisom „Felix Romuliana”, a 1989. grobove Galerija i Romule na brdu Magura... Galerijeva palata je 2007. upisana na listu Svetske baštine pod okriljem Uneska.

10. јул 2010.

154 godina od rođenja Nikole Tesle

Povodom 154. godišnjice rodjenja Nikole Tesle (1856-1943), Muzej posvećen našem čuvenom naučniku izdao je šest novih cd izdanja na kojima su u srpskoj i engleskoj verziji objavljeni katalozi najznačajnih tematskih izložbi te ustanove realizovanih u peotekle četiri godine.

Direktor Muzeja Vladimir Jelenković kazao je, na današnjoj konferenciji za novinare, da su zainteresovani u prilici da u digitalnoj formi razgledaju "Teslin čudesni svet elektriciteta", Diplome Nikole Tesle", "Knjige iz Tesline biblioteke", "Časopisi iz Tesline lične biblioteke", "Teslina fontana" i "Tesla u Beogradu 2. juna 1892. godine".

On je dodao da će sutra, na dan rodjenja ovog naučnika, i u ponedeljak, 12. jula, Muzej biti otvoren od 10 do 18 časova, a posetioce će stručnjaci provesti kroz zdanje u kojem se nalazi najveća svetska zbirka dokumenata o Teslinom životu i radu, naveo je on.

Jelenković je kazao da je završeno adaptiranje dela suterena Muzeja, gde se nalazi novi rekonstruisani depo namenjen čuvanju lične Tesline zaostavštine i deo namenjen konzervatorskoj laboratoriji u kojoj će raditi tim stručnjaka na zaštiti arhivske gradje koja je od neprocenjive vrednosti.

"Svi patenti i rešenja Tesle i danas funkcionišu, bez obzira na sve tehničke inovacije koje su unete u njegove izume, sve je i dalje bazirano na njegovom radu", rekao je Jelenković.

Direktor je kazao da je gradonačelnik grada Filadelfije Majkl Nuter (Mićael Nutter) proglasio 9. i 10. jul Danima Nikole Tesle.

On je podsetio da su od 31. juna do 7. jula u Seulu (Južna Koreja), na Medjunarodnoj arhivističkoj konferenciji, predstavljena naša dva kulturna dobra koja su uvršćena u UNESKO-ov registar "Pamćenje sveta", a to su lična arhiva Nikole Tesle i Miroslavlejvo jevadjelje.

Tesla je rodjen je 10. jula 1856. godine u Smiljanu (Vojna granica, tadašnja Austrija, danas Hrvatska). Školovao se u Austriji i, kasnije, Austrougarskoj monarhiji.

Najviše je doprineo nauci i tehnološkom progresu sveta kao pronalazač obrtnog magnetnog polja, indukcionog motora, polifazne naizmenične struje, generatora i kompletnog sistema proizvodnje i distribucije električne energije.

Po njemu je jedinica medjunarodnog SI sistema dobila naziv — mera za magnetnu indukciju "tesla". Tesla je konstruisao generator struja visoke frekvencije i napona, danas poznat kao "Teslin transformator", transformator bez jezgra, Teslina zavojnica ili Teslin kalem.

5. јул 2010.

Fantazijske novčanice

Prvi nagoveštaji raspada Jugoslavije tesno su vezani za numizmatiku!

Najpre u Sloveniji (već 1989. godine), a potom u svim ostalim federalnim jedinicama Jugoslavije (osim Vojvodine), pojavljuje se "novac" tada nepostojećih zemalja, koja izdanja mi u numizmatici nazivamo FANTAZIJSKIM izdanjima. Neka od ovih izdanja (uglavnom slovenački nezvanični novac po imenu LIPA i verovatno kosovska "valuta" po imenu DARDAN), bili su proglašeni za polu-zvanična sredstva plaćanja, uporedo sa još uvek službenim jugoslovenskim novcem - DINAROM. Ostala izdanja imala su propagandni karakter i mnoga od njih tretirana su kao suvenir izdanja, bez ikakvih ambicija da budu sredstva plaćanja. Neka izdanja imala su lokalni karakter (kao TRSATIKA iz Rijeke), dok su neka imala komična značenja - HLAPEC, što znači SLUGA u Sloveniji i ČIVIJA, što znači ekser, u Srbiji (Šabac).

Fantazijske novčanice (u Sloveniji takođe i kovanice) u većini slučajeva izdavale su privatne firme ili pojedinci, a ne političke ili nacionalne organizacije.

U Srbiji i Crnoj Gori nije postojao neki značajan "pokret" za secesiju od Jugoslavije, niti za "nacionalnu nezavisnost". Ipak, i ovde je došlo do pojave izdavanja fantazijskih novčanica početkom 1990-ih. One se mogu smatrati za suvenir izdanja sa prilično jakim propagandnim karakteristikama. Ove "banknote" izdavali su Rajko Šteković i Radomir Vergović, a oba izdanja - za Srbiju i za Crnu Goru - štampana su u Užicu. Postojala su sledeća izdanja:

SRBIJANKA novčanice Republike Srbije i tzv. Ujedinjenih Srpskih Republika:

1 SRBIJANKA, datum 01.08.1991. Plavonarandžasta, 165x69 mm, sa natpisom "REPUBLIKA SRBIJA". Na aversu je srpski grb, portret Sv. Save i srpskog srednjovekovnog vladara kneza Lazara. Na reversu je personifikacija Srbije - žena sa detetom - i manastir Manasija. Interesantna su slova u serijskim brojevima, postoje sledece kombinacije: S - Srbija, VS - Vojvodina Srpska, BH - Bosna i Hercegovina, RS - Republika Srpska (Krajina), MS - Makedonija Srpslka i DS - Dalmacija Srpska.

10 SRBIJANKA, datum 19.12.1991. Žućkastobraon-crvenkasta, 162x70 mm, sa natpisom "SRPSKE UJEDINJENE REPUBLIKE". Avers: Personifikacija Srbije sa štitom i mačem a portret kralja Petra I (1844-1921); Revers: Srpski grb i reprodukcija ćiriličnog manuskripta "Oproštaj grehova".

50 SRBIJANKA, datum 06.06.1992. Žućkastocrvena, 160x70 mm, sa natpisom kao gore, s tim što tekst na reversu objašnjava koje su to "Ujedinjene Republike Srpske": Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srpska Krajina, Srpska (Skopska) Crna Gora i Kumanovo (delovi sadasnje Makedonije) i Dubrovnik. Na aversu je personifikacija Srbije i portret generala Draže Mihajlovića (1893-1946), a na reversu slika grada Dubrovnika.

100 SRBIJANKI, datum 08.08.1993. Ljubičastožuta, 159x69 mm, sa natpisom "SAVEZ SRPSKIH ZEMALJA". Ovo izdanje je veoma retko jer nije bilo u numizmatičkoj cirkulaciji kao ostala izdanja ove serije. Ona je bila priložena kao neka vrsta reklame u jednom manje poznatom beogradskom časopisu. Na aversu je takođe personifikacija Srbije sa štitom i mačem i portret Sv. Save. Na reversu je srpski manastir Hilandar na Svetoj Gori u Grčkoj.

Lokalno izdanje "Čivijaške Republike" (Šabac), nominala 1 ČIVIJA (ekser). Ova "novčanica" izdata je 1991. godine za vreme čuvenog Šabačkog vašera, čivijade. Ona je dvobojna, crveno-plava, 160x78 mm. Na aversu je karikatura lika koji se pojavljuje na nemačkoj novčanici od 100 maraka, sa rspskom šajkačom na glavi. Na reversu su prikazane dve šljive, simbol "Srbije među šljivama". Postoje dve osnovne varijante - sa serijskim brojem i bez njega.


2. јул 2010.

Blago moravskih "arheologa"

U koritu Morave, kod sela Lučice, meštani su pronašli ostatke čamca velikih dimenzija, napravljenog od jednog debla. Iako misle da je star 1.000 godina, njegovu pravu starost ne znaju, ali su ga dopremili u selo i prema njemu se odnose kao prema najvrednijem arheološkom eksponatu.

Meštani sela Lučice, kod Požarevca, odavno su znali da Velika Morava krije raznovrsne tajne, ali se otkriću pravog arheološkog blaga nisu nadali. Ivan Milenković prvi je posumnjao da se ispod moravskog šljunka krije nešto vredno.

Često odlazim na Veliku Moravu, priča Ivan. Odavno sam već primetio da iz šljunka viri neka drvena konstrukcija.

"Tek kada je voda isprala šljunak, pesak i mulj, shvatio sam da je u pitanju čamac. Nisam, međutim, očekivao da će biti toliko veliki, jer je iz peska virio samo oko jednog metra", rekao je Ivan.

Ispostavilo se da je čamac, za koji se pretpostavlja da je star više od hiljadu godina, dug preko četrnaest metara!

Izdubljen je u deblu ogromnog hrasta čija se starost procenjuje na bar 150 godina.

"Nas dvadesetšestoro pokušalo je da ga podigne i nismo u tome uspeli. Težak je sigurno preko dve tone", rekao je jedan od meštana Goran Živković.

Da bi svoje otkriće transportovali od Velike Morave do seoske crkve, udaljene pet kilometara, meštani su morali da upotrebe mehanizaciju.

"Bio je to veliki transport. Upotrebili smo šleper da ga preveze. To je bio jedini način da ga prebacimo do sela, a da ga ne izlomimo. Cilj nam je bio da čamac sačuvamo u obliku u kome je pronađen, naglašava jedan od "spasilaca" čamca, Zoran Živković.

Samo ime Lučice asocira da je to selo možda nekada bilo luka na Velikoj Moravi. Istoričar Narodnog muzeja u Požarevcu, Miroljub Manojlović, pretpostavlja da je čamac, u stvari, samo deo nekog većeg plovila i da potiče iz ranog srednjeg veka, kada su na tim prostorima živela slovenska plemena.

Sve to tek treba da bude utvrđeno naučnim analizama. Za sada, čamac stoji u porti seoske crkve.

Predsednik Mesne zajednice Lučica, Novica Radivojević, rekao je da će čamac morati da ustupe muzeju, ukoliko to od njih bude zatraženo, ali će se, ipak, boriti da ostane u njihovom selu kao turistička atrakcija.


Izvlačenje čamca iz Morave

Novo otkriće u Viminacijumu

U kompleksu Arheološkog parka Viminacijum kod Kostolca, arheolozi su naišli na redak predmet, poznat kao kolumbarijum, koji predstavlja gnostičku urnu sa početka trećeg veka nove ere. Reč je o olovnom kovčegu sa poklopcem, teškom 15 kilograma, u koji su smešteni ostaci kremiranog pokojnika, pripadnika gnostičke kulture.

- Utvrdili smo da se radi o čoveku starosti oko 40 godina, koji je bio kremiran na temperaturi od oko 1.000 stepeni. Ovo je veoma vredno otkriće, jer se vrlo retko nailazi na ostatke materijalne kulture gnostika, pošto su oni poštovali samo duhovne vrednosti, dok su materijalne poistovećivali sa zlom. Ovo je drugi predmet koji smo u poslednjih nekoliko godina otkrili iz tog doba, nakon pronalaska prstena, kakvih ima još samo pet na celom svetu - rekao je dr Miomir Korać, direktor Arheološkog parka Viminacijum.

Reč “kolumbarijum”(lat. columbarium), ili u prevodu “golubarnik”, izvorno označava udubljenje sa pregradama, nalik na golubarnik, u zidu starih rimskih grobnica, namenjenih čuvanju posuda sa pepelom spaljenih. Na pronađenoj olovnoj urni nalaze se islikani ornamenti, koji govore o životu pokojnika čiji su ostaci u njoj sačuvani. Uz njihovo tumačenje, ustanovljeno je da se radi o urni gnostika staroj oko 1.800 godina, što znači da datira iz perioda ranog hrišćanstva. Pronalazak kolumbarijuma samo je jedno u nizu otkrića na Viminacijumu, na kojem je u prethodne tri decenije istraženo oko 14.000 grobnica.

Osarijum ili cinerarijum bio bi bolji naziv od termina kolumbarijum za grob gnostika pronađen pre neki dan na lokalitetu Viminacijum. To je grob u vidu olovne kutije teške 15 kilograma u koju su polagani ostaci to jest kosti kremiranog pokojnika.

- Na osnovu dosadašnjih pretpostavki, reč je o muškarcu od četrdeset godina, koji je bolovao od reume, što se vidi po zadebljanjima na kostima. Tragovi brzog hlađenja na kostima dalje vode do još jednog zanimljivog saznanja: odmah posle spaljivanja kosti su prelivane ladenom vodom, što je dokaz o brzom prelasku u drugu vremensku dimenziju, jer kao što znamo, gnostici nisu marili za ovu zemaljsku – objašnjava arheolog.

Na osnovu novčića pronađenog tik uz grob, cinerarijum se datuje u drugu deceniju III veka naše ere. Budući da je grob otkriven stotinak metara od mauzoleja, kao i da su pre par godina u blizini pronađeni gnostički prsten i relikvijar iz treće decenije, dr Korać zaključuje da su sve to validni dokazi za tvrdnju da su se u Viminacijumu sahranjivali prvi hrišćani.

- Uskoro ćemo mnogo više znati o ovim otkrićima jer ćemo u saradnji sa prof. Oliverom Stojkovićem iz Instituta za sudsku medicinu osnovati laboratoriju za drevnu DNK analizu - kaže Miomir Korać i dodaje da ovih dana očekuje dolazak Gizele Grupe, vodećeg nemačkog antropologa koja će nam analizom stroncijuma iz ostataka pokojnika pomoći da utvrdimo odakle je došao. Ova analiza je veoma važna jer se njome mogu mapirati migracije naroda u daleka vremena. Izuzetno značajno u ovom otkriću, napominje dr Korać, jeste da olovna kutija ima ornamente koji takođe ukazuju da je reč o urni gnostika s početka trećeg veka, odnosno najranijih hrišćana. Ornamenti čine niz linija, vertikala i horizontala, koje mi danas poimamo iz perspektive linearnog vremena. Gnostici su, inače, smatrali da osim tog linearnog vremena postoji još jedna linija koja odlazi negde gore, u kosmos, i da je to kosmičko vreme za nas takođe bitno kao i linearno.

Upravo zbog takvog poimanja sveta, u kojem nije bio najvažniji odnos prema vremenu u kome se živi, iza gnostika je ostalo malo predmeta materijalne kulture, napominje direktor Korać.

Arheološki lokalitet Viminacijum, nedaleko od Kostolca, na prostoru rimskog vojnog logora i prestonice provincije Gornje Mezije, nastao u prvom veku, svake godine nas obogaćuje i iznenađuje novim saznanjima...

To, dodao je Korać, nije čudo jer 450 hektara nedirnutog prostora krije u sebi ostatke hramova, trgova, ulica i kupatila, amfiteatra, palate, hipodroma.



Urna iskopana na Viminacijumu i sadržaj iste

1. јул 2010.

Zubun

Zubun, vrsta dugog prsluka, jedan je od najlepše i najpažljivije ukrašenih odevnih elemenata u srpskoj narodnoj nošnji. Tokom devetnaestog veka i u prvoj polovini dvadesetog, bio je široko rasprostranjen kod skoro svih južnoslovenskih naroda na balkanskom poluostrvu.

Zubun je bio široko rasprostranjen u južnoslovenskim zemljama. Tokom devetnaestog veka i u prvoj polovini dvadesetog, kao obavezni deo narodne nošnje. Izrađivan je od vunenog sukna, pretežno bele boje. Iako se vezuje i uz muški deo odeće, zubun je, pre svega, ženski odevni predmet. Po načinu izrade deo je ženske domaće radinosti, ali i umeća seoskih i gradskih majstora. Nosi se s košuljom, ili u kombinaciji s gornjim kraćim ili dužim suknenim predmetima (haljinom, jelekom, gunjem).

Najstariji pomen zubuna na balkanskom prostoru zabeležen je u popisu miraza bosanske princeze Marije Kotromanić iz 1352. godine, gde se pored ostale spreme pominju i dva zubuna. U osamnaestom veku, na putovanju kroz Dalmaciju, jedan italijanski opat napisaće da žene Morlakinje u Bukovici i Vrlici nose gornju haljinu od vune, koja je bez rukava, dopire do pola noge, opšivena duž rubova skerletom i naziva se sadak – zubun. Zubun se, nesporno, od miraza bosanske princeze do zapisa sačinjenog u Dalmaciji 1774. godine, održao nešto više od četiri veka.

Ovaj dugi prsluk, osim što je jedan od najstarijih delova odeće na južnoslovenskom balkanskom prostoru, predstavlja i jedan od najvažnijih odevnih predmeta u srpskoj narodnoj nošnji. Korišćen i leti i zimi; pored praktičnosti plenio je svojom lepotom, zbog čega se smatra jednim od najreprezentativnijih odevnih predmeta naše narodne nošnje. Prema odlikama likovno-estetske obrade ukrasa zubuna izdvojene su četiri grupe: zubuni izrađivani u oblasti zapadnobalkanskog korpusa, oblasti centralnobalkanskog korpusa, prelazne oblasti balkanskog korpusa i oblasti istočnobalkanskog korpusa. Za oblasti zapadnobalkanskog korpusa karakteristični su kratki zubuni nošeni u srpskim i hrvatskim nošnjama u okolini Sarajeva, u zapadnoj Srbiji, ali i na krajnjem zapadu Makedonije i u srednjoj Albaniji. Dugi zubuni su, opet, karakteristični za celokupan prostor Balkanskog poluostrva – pored Bosne i Hercegovine korišćeni su i u Dalmaciji, Crnoj Gori, Kosovu i Metohiji, Makedoniji, istočnoj Srbiji, Podunavlju. Migracionim kretanjima u XVIII i XIX veku zubun stiže na sever, odnosno krajnji zapad gde ima srpskog življa, u Sloveniju i Hrvatsku, gde ga prepoznajemo u nošnjama u Beloj krajini i Žumberku. Dugi zubuni nošeni su i na Peloponezu, Eubiji i u Epiru, južnoj i jugozapadnoj Bugarskoj i severozapadnim krajevima Albanije.