29. септембар 2010.

Jubilej srpskih avijatičara

Ove godine se navršava 100 godina vazduhoplovstva u srbiji. sredinom oktobra naša pošta emitovaće prigodnu marku posvećenu prvom letu Ivana Sarića, sa kojim počinje istorija naše avijacije. Vazduhoplovstvo u našoj zemlji ima dugu i bogatu tradiciju. Već 1912. godine formirana je prva vojna vazduhoplovna jedinica u Nišu u sastavu srpske vojske. Ova jedinica učestvovala je u borbama tokom balkanskih ratova 1912-1913. godine, kao i u I svetskom ratu. Između dva svetska rata proizvedeno je više tipova vojnih i drugih aviona domaće konstrukcije ili prema stranim licencama u domaćoj vazduhoplovnoj industriji.

Prve marke sa vazduhoplovnom tematikom kod nas se javljaju 15. juna 1934. godine u okviru predovnih izdanja za "vazdušnu poštu". Serija sadrži pet maraka, koje su namenjene za frankiranje pošiljaka u vazdušnom poštanskom saobraćaju.
Na markama od 50 para i 10 dinara prikazan je vazduhoplov "potez-29". To je jedan od retkih jednomotornih aviona koji su služili za pervoz putnika, inače dvokrilac francuskog porekla. Imao je dva člana posade i najviše pet putnika, a mogao je da ponese do 250 kg tereta. Korišćen je kao putnički avion našeg društva za vazdušni saobraćaj "Aeroput" osnovanog 17. juna 1927. godine. Ovim avionom izvršen je prvi let na liniji Beograd - Zagreb 15. februara 1928. godine, a korišćen je i za bliski međunarodni saobraćaj. Motiv na markama je avion "potez-29" u letu iznad Dubrovnika i starog mosta u Mostaru. Ovaj avion biće kao motiv ponovo prikazan na našim markama 1987. godine u prigodnom izdanju povodom 60 godina vazdušnog civilnog saobraćaja u Jugoslaviji.
Maksi karte iz 1987. godine
Na markama nominale od jednog, dva i tri dinara izdanja za vazdušnu poštu iz 1934. godine kao motiv je prikazan avion "farman". To je putnički avion monoplan - visokokrilac sa tri motora. Bio je u floti od 1931. godine do katastrofe 12. septembra 1933. godine u Ljubljani.

U periodu između dva svetska rata vazdušni poštanski saobraćaj, pogotovu u našoj zemlji, bio je slabo razvijen, pa su ove marke korišćene uglavnom za poštanski prenos pošiljaka. Na međunarodnom planu već 1920. godine na Svetskom poštanskom kongresu u Madridu udareni su remelji o organizovanom vazdušnom transportu. Tada se prvi put u istoriji poštanske službe legalizuje i zvanično uvodi vazdušni prenos pošte mada jedan deo problema, pre svega onaj u vezi sa cenama, nije bio rešen. Na Haškoj konferenciji o avionskom poštanskom saobraćaju održanoj u ovom holandskom gradu 1927. godine, uz prisustvo delegata iz 37 poštanskih uprava i predstavnika najvećih avionskih kompanija, donete su odredbe o transportu pošiljaka vazdušnim putem. Na poštanskom kongresu u Londonu 1929. godine, a na bazi Haških odredbi i saznanja stečenih tokom 1928. godine, kao poseban deo Poštankse konvencije prvi put su donete "Odredbe o avionskoj pošti" (treći deo konvencije). Time je vazdušni poštanski saobraćaj i formalno dobio ravnopravni status sa ostalim oblicima prenosa pošte.

Koliko je ovaj vid prenosa poštanskih pošiljaka bio važan vidi se iz činjenice da je u periodu od 1930. godine do početka II svetskog rata održano čak pet konferencija na kojima su razmatrani i proučavani problemi iz oblasti vazdušnog poštanskog saobraćaja.

Marke sa vazduhoplovnom tematikom se povremeno javljaju kao redovna ili prigodna izdanja sve do danas.

24. септембар 2010.

Severni tok - pun kovčeg vrednih dragocenosti

Početkom četrdesetih godina prošlog veka, nemački inženjeri su u nizu testiranja u Baltičko more ispaljivali su navođene projektile „henšel“ HS 293. Mehaničari Trećeg rajha nisu bili zadovoljni jer navođenje ovih velikih projektila nije funkcionisalo kako treba.

Dornier Do-217K-3 naoružan HS 293
Sada, gotovo 70 godina kasnije, jedan primerak ovog skoro čitavu tonu teškog oružja isprečio se na putu 1.220 km dugog cevovoda, koji bi ubuduće trebalo direktno da poveže Nemačku sa ruskom mrežom gasovoda. Posebnom dizalicom stručnjaci su prepreku uklonili i izvukli je kod mesta Lubmin u Donjoj Pomeraniji, te su odgovorni izvođači radova na gasovodu Severni tok konačno mogli da odahnu. Tokom proteklih meseci oni su dno Baltičkog mora upoznali i sa jedne neočekivane i nepredvidljive strane: kao riznicu u kojoj su pohranjeni ostaci mnogih vekova.

Na njegovom muljevitom dnu leže i trunu ostaci hiljadugodišnje pomorske trgovine i svedočanstva desetina ratova, kulturne i istorijske dragocenosti, ali i neeksplodirane gasne i nagazne mine i avionske bombe, a s obzirom na vremenski pritisak pod kojim se radi, sve to ume graditelje da stavi pred priličnu dilemu.

Većinski vlasnik koncerna koji gradi „Severni tok“ je moćna i ne baš transparentna ruska energetska imperija „Gasprom“, a strah od zavisnosti od ruskog gasa je veliki. Zbog toga koncern kao da sledi moto mladih izviđača i trudi se da svaki dan učini dobro delo: kako bi udovoljio ekolozima, na obalama Baltičkog mora gradi platoe za foke, a sa morskog dna spasava krhke olupine brodova, te tako izgradnja „Severnog toka“ prerasta i u veliki arheološki poduhvat. Za podvodne arheologe Baltičko more je riznica puna dragocenosti, a tokom protekle decenije pažnju je privukao čitav niz spektakularnih otkrića.

U leto 2003. ronioci sa švedskog ostrva Gotska Sandon pronašli su na dubini od 125 metara olupinu aviona DC-3, koji se smatrao nestalim od 13. juna 1952. Ovaj švedski špijunski avion sa osmočlanom posadom iznad baltičkog mora je oborio sovjetski borbeni avion, a stručnjaci su sada pomoću DNK analize uspeli da identifikuju čak i posmrtne ostatke pilota. Tri godine kasnije, ljudi poljske naftne kompanije „Petrobaltik“ otkrili su tokom rada na bušotini olupinu nemačkog nosača aviona „Graf Cepelin“, svojevremenog prestižnog projekta Hitlerove ratne mornarice, čija je sudbina bila nerazjašnjena od kako ga je krajem rata zaplenila sovjetska flota: ovaj nalaz je konačno potvrdio glasine prema kojima je Crvena armija brod bila u tolikoj meri opteretila opljačkanim dragocenostima, da je zbog preopterećenja potonuo: Preko 90 godina nerazjašnjena je bila i sudbina britanske podmornice HMS E18, koja je na svoje poslednje putovanje krenula 25. maja 1916. iz estonske luke Reval (danas Talin), a koja je pre nego što je i sama potopljena zadala težak udarac nemačkom razaraču V100. Ova podmornica, jedna od prvih ikada sagrađenih, nedavno je otkrivena na morskom dnu kod estonskog ostrva Hiuma. Sve u svemu, u teritorijalnim vodama zemalja kroz koje prolazi „Severni tok“ (Rusija, Estonija, Letonija, Litvanija, Poljska, Nemačka, Danska i Švedska) istraživači koje su angažovali izvođači radova otkrili su oko 70 olupina brodova i to na koridoru širokom samo 125 metara. Nemački koordinator projekta Tomas Ferster ovo naziva „ogromnim dobitkom za arheologiju“. Njegov tim je 2000, kod ostrva Pel, otkrio dobro sačuvane ostatke trgovačkog broda iz 14. veka, a sada radi na ostacima oko 20 brodova koji su u Velikom nordijskom ratu (1700-1721) potopljeni da kao bedem zapreče prolaz neprijateljskim brodovima u luku Štralzind kod ostrva Rigen. Ovaj nalaz je utoliko dragoceniji što o brodogradnji iz tog vremena nema nikakvih pisanih svedočanstava jer su se znanje i veštine prenosili usmenim putem, sa oca na sina.




Nosač aviona "Grof Cepelin"


Olupina podmornice HMS E18

HMS E18 isplovljava iz Revala

Većina ovakvih otkrića, međutim, za sada neće biti pristupačna široj publici, već samo zaštićena vrećama peska i konzervirana pod vodom, gde ih je mnogo lakše sačuvati. Isto važi i za oko 40 podvodnih otkrića koja ronioci nazivaju „mračnim“, ali koja takođe predstavljaju svojevrsno kulturno blago i uživaju zvanični status spomenika kulture. U pitanju su ostaci ljudi koji su smrt našli u moru, zatvoreni u najmanjim modelima podmornica i aviona. Ovo podvodno groblje neprestano je ugroženo od lovaca na trofeje, Zavod za zaštitu spomenika nije u stanju da ga obezbedi, a nad njegovim mirom za sad bdiju jedino ronioci iz projekta „Severnog toka“.


Raniji postovi vezani za ovu temu: Lađe leže na dnu Baltika

22. септембар 2010.

Porcelan iz Vizantijskog carstva

Poslednjeg dana ovogodišnjih arheoloških istraživanja, na lokalitetu Mali grad - Todićeva crkva u Starom Kostolcu, arheolozi su naišli na dvadesetak potpuno sačuvanih keramičkih kuhinjskih i ognjišnih posuda i na fragmente tirkiznoplavih tanjira od porcelana koji su do sada u Evropi pronađeni jedino u Konstantinopolju, Atini, Solunu i Korintu.

Otkriće ukazuje na to da je srednjovekovni grad Braničevo bio izuzetno bogat grad i da je imao razvijene ekonomske i trgovačke odnose sa najudaljenijim teritorijama Vizantijskog carstva, jer preliminarne analize pokazuju da ove posude verovatno potiču iz istočnih radionica Irana, Sirije i Egipta.

Vujadin Ivanišević iz Arheološkog instituta SANU, konsultant na projektu Braničevo, kaže da se uz konsultaciju sa francuskim kolegama pretpostavlja da je reč o porcelanu koji potiče iz islamskog sveta.

- Najverovatnije je reč o porcelanu koji je u ove predele uvezen iz Sirije u vreme dinastije Aljubida, odnosno ima naznaka da se radi o kopiji kineskog porcelana iz dinastije Song, ali to sve tek treba da utvrdimo. Ovo je prvi put da je na našim prostorima pronađena keramika koja potiče sa Bliskog istoka. Dobar deo pronađenog posuđa moraćemo da rekonstruišemo i da vidimo kakav je bio repertoar posuđa u okviru jedne kuće. Predstoji konzervacija i na osnovu pronađenog novca da povežemo ekonomiju i istoriju. Ne treba zaboraviti da je ovde u ranijim istraživanjima pronađen i pečat Stefana Nemanje - naglašava dr Ivanišević.

Arheološkim iskopavanjima na lokalitetu Mali grad - Todićeva crkva već četiri godine rukovodi Dragana Spasić-Đurić iz Narodnog muzeja u Požarevcu, koja kaže da se radi o posudama iz 12. veka i da će njihovo otkriće promeniti mnoga saznanja iz srednjovekovne arheologije na teritoriji Srbije, a svakako i šire.

- Pojedine kolege iz inostranstva potvrđuju da se radi o izuzetnim nalazima. Mislim da na tlu Evrope ne postoji nijedan objekat koji na manjem prostoru sadrži ovoliki broj posuda i ovakvog tipa i karaktera jer je ovde kompletna tipologija srednjovekovne keramike 12. veka. Reč je o istraženim dimenzijama objekta dužine 12,5 metara i širine šest metara sa velikim brojem očuvanih drvenih stubova i naše su pretpostavke da je on daleko veći i na njegovom definisanju radićemo i sledeće godine. Pretpostavljamo da se radi o velikoj radionici koja je snabdevala ne samo grad Braničevo nego i teritoriju cele Srbije, a možda je to bio i magacin gotovih proizvoda ili carska palata koja je stradala u požaru. Mi smo očekivali da ćemo ove godine završiti istraživanja, a pokazalo se da smo tek na početku posla. Za mene je fascinantno otkriće ovih fragmenata porcelanskog posuđa - ističe arheolog Dragana Spasić-Đurić i dodaje da se poslednjeg dana istraživanja, na podnici objekta naišlo na veliku količinu pokretnih nalaza i kompletno sačuvanog inventara i pored snažnog požara.

Za ovogodišnja istraživanja grad Požarevac izdvojio je 800.000 dinara, a Ministarstvo kulture po prvi put odobrilo je 600.000 koji još nisu uplaćeni.

Pronađeno 70 posuda
Dragana Spasić-Đurić iz Narodnog muzeja u Požarevcu kaže da se radi o objektu iz sredine 12. veka, iz vremena Manojla i Komnina koji je bio prisutan u Braničevskom gradu zbog čestih ratova sa Ugarskom, koji je stradao u požaru. Uprkos jakoj vatri pronađeno je 20 tipova novih oblika i potpuno sačuvanih keramičkih posuda iz lokalne produkcije ali i uvezene. Među pronađenim posudama posebno se ističe keramička posuda za koju se pretpostavlja da je bila za specijalne namene, za livenje metala na nižim temperaturama ili je reč o kadionici, odnosno tamnjanici. Do sada je na ovom lokalitetu pronađeno preko 70 odlično očuvanih keramičkih posuda, a veći broj biće tek naknadno spojen nakon obrade keramičkog materijala.


19. септембар 2010.

VIII salon stripa u SKC-u

Osmi međunarodni salon stripa biće održan u Studentskom kulturnom centru (SKC) od 30. septembra do 3. oktobra u okviru kojeg će ljubitelji devete umetnosti biti u prilici da prisustvuju jedinstvenom sadržaju izlagačkog, tribinskog i edukativnog programa na nivou svetske umetničke scene.

Salon stripa je još od svog osnivanja koncipiran tako da, u takmičarskom delu preko međunarodnog konkursa, prezentuje presek aktuelnog svetskog strip stvaralaštva te da gostovanjem najeminentnijih svetskih majstora ukaže na vrhunska dostignuća ove umetnosti, navodi urednik Salona Miki Pješćić.

Posebnost ovogodišnjeg festivala stripa čini i učešće, prvi put, umetnika sa afričkog kontinenta u takmičarskom delu Salona, čime je na ovoj manifestaciji i zaokružen ciklus učešća umetnika sa svih kontinenata i iz svih zemalja sveta u kojima strip egzistira makar i u svojoj razvojnoj fazi.

Ovom prilikom posetioci će biti u prilici da vide oko 100 originala najvećih svetskih majstora stripa iz prebogate kolekcije pariskog kolekcionara stripa i člana udruženja (WIP Agency) koje u Francuskoj organizuje promocije i strip konvencije Žan-Mark Beznijea.

Niz otvorenih međunarodnih projekata, od kojih je najinteresantniji "The Monsters", rumunskog scenariste Mariana Mireskua pružiće mogućnost za internacionalnu umetničku komunikaciju i profesionalno afirmisanje zainteresovanih učesnika.

Značajan segment ovogodišnjeg izdanja festivala biće i orijentacija ka strip scenaristici, koja će biti realizovana kroz program gostovanja jednog od vodećih evropskih scenarista čije se ime najviše vezuje za kultni strip "Torpedo" Enrikea Sančes Abulia (Španija).

Na otvaranju Salona biće dodeljene nagrade: Gran pri, koja uključuje novčani iznos 1.000 evra, zatim nagrada za najbolje ostvarenje u domenu klasičnog strip jezika, za najbolje ostvarenje u domenu alternativnog strip jezika, za najbolji scenario (ideju), za najbolji crtež i specijalna nagrada žirija za inovaciju.

Takmičarima do 15 godina starosti biće dodeljene nagrade "Mladi lav" - najbolji rad u kategoriji, zatim specijalne nagrade žirija za najbolju ideju, za zreo i maštovit izraz i nagrada za najmlađeg učesnika.

Po prvi put ove godine Salon dodeljuje i priznanja u domenu domaćeg strip izdavaštva, koje u poslednjoj deceniji pokazuje revolucionarne pomake, ali još uvek daleko zaostaje za evropskom i svetskom strip produkcijom. Međunarodni salon stripa je festival koji već sedam godina organizuje i vodi "Srećna galerija" SKC-a, a predstavlja najmasovniji i najveći strip događaj u Srbiji i jedna je od najznačajnijih smotri devete umetnosti u regionu.

Link: Program salona

Srpska groblja i nadgrobni belezi

Narodni muzej iz Užica već skoro deset godina realizuje deo projekta Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) pod nazivom "Položaj srpske nacionalne manjine u susednim zemljama". Istraživanjima koja obavlja ekipa užičkog Narodnog muzeja rukovodi etnolog i muzejski savetnik Bosa Rosić, njen elaborat nosi naziv "Srpska groblja i nadgrobni belezi", a u tom stručnom timu su još Ivana Todorović, etnolog, i Zoran Domanović, fotograf. Bosa Rosić je, valja podsetiti, poznata i po tome što je zajedno sa dr Nikolom Pantelićem, etnologom, dr Darom Drljačom, etnologom, i Rankom Findrikom, arhitektom, bila inicijator osnivanja muzeja pod otvorenim nebom "Staro selo" u Sirogojnu, koji ove godine obilježava tri decenije postojanja i uspješnog rada.

Njihovim istraživanjima na područjima u kojima Srbi žive kao nacionalna manjina, po autorskom projektu Bose Rosić pod nazivom "Srpska groblja i nadgrobni belezi u susednim zemljama", predviđeni su radovi u Rumuniji, Albaniji, Mađarskoj i Italiji. Planirani poslovi u Rumuniji su privedeni kraju, a nedavno je ova stručna ekipa boravila u Albaniji, kako bi prikupili podatke neophodne za izradu detaljnog projekta istraživanja koji u narednom periodu treba da uslede u toj zemlji. Inače, ovaj projekat delimično finansira SANU, a od nedavno u njega su se uključila i Republičko ministarstvo za kulturu i Republičko ministarstvo za dijasporu.

Etnolog Bosa Rosić, koja stalno živi na svom rodnom Zlatiboru, radila je u muzeju pod otvorenim nebom "Staro selo" u Sirogojnu više od 20 godina. Za to vreme, pored 38 drvenih objekata koji su otkupljeni u selima zapadne Srbije, dovezeni i postavljeni u Sirogojnu, prikupila je izuzetno vrijednu etnografsku postavku sa 1.300 eksponata koji su korišćeni, ili se još koriste, u seoskim naseljima u ovom, ali i drugim krajevima. U Narodnom muzeju u Užicu, gde je provela drugi deo radnog veka, uradila je takođe stalnu etnografsku postavku "Užice, nastanak i razvoj". Uz to, Bosa Rosić je priredila izložbu "Od Ljubiša do Akademije", vezanu za život i rad Miladina Pećinara, jedinog zlatiborskog akademika, da bi od 1993. godine, postala jedan od najaktivnijih učesnika u veoma važnom multidisciplinarnom projektu "Na svetim vodama Lima", možda i najznačajnijem poduhvatu kolektiva Narodnog muzeja u Užicu na čijem je čelu tada bio istoričar umjetnosti Dragiša Milosavljević. U tom višegodišnjem poduhvatu ona se opredelila za istraživanje etnografskog dela u crkvama sveta Janja, Uvac, Mažići kod Priboja i Pustinja kod Prijepolja.

Valja podsetiti da je, u iskopavanjima u Mažićima na lijevoj obali rijeke Lim u blizini Priboja, gde je postojala crkva Orahovica - zadužbina Nemanjića, otkriven medicinski pribor za komplikovane operacije koje su srpski lekari radili pre više od četiri veka, što je zadivilo čitav svet, a tim Narodnog muzeja dodatno osokolilo u istraživanjima i obnovi tih odavno porušenih srpskih srednjovjekovnih svetinja na obalama svete reke. Nakon istraživanja narodne arhitekture većeg dijela Staroga Vlaha, vezanih za formiranje muzeja u Sirogojnu, gdje je obuhvatila opštine Čajetina, Užice, Nova Varoš i Priboj, i proučavajući taj dio materijalne kulture srpskog naroda, ona je dobar period radnog vijeka posvetila istraživanjima grobalja i nadgrobnih biljega kod Srba. Time se i sada bavi nesmanjenom upornošću. Njen autorsko-izdavački opus Bose Rosić je impresivan:
Ono što je učinila u poslednjoj deceniji prošlog veka istražujući groblja i nadgrobne belege u Srbiji, 1999. godine pretočila je u vrednu monografiju pod nazivom "Šarena sela" koja je s razlogom izazvala ogromno interesovanje stručne i naučne javnosti u Srbiji i šire. Zatim je usledila monografija "Sveti Georgije u Dabru" (2001. godine), gde je Bosa Rosić zajedno sa grupom autora ovekovečila plodna višegodišnja istraživanja na manastirskom kompleksu Mažići. Knjigu "Zlatiborsko oko", koja se odnosi na mitologiju i običaje Zlatibora, izdala je 2003, a toj vrednoj izdavačkoj zbirci dodala je prošle godine značajnu monografiju "Pomenici na kamenu", o narodnim spomenicima u Srbiji od 1804. do 1815. godine.

Bosa Rosić je obišla, očistila i zabilježila natpise sa oko 20.000 nadgrobnih spomenika u Srbiji i zemljama u okruženju, i uvela ih u računar. Danas se s pravom smatra jednim od najboljih poznavalaca funerarne umetnosti u srpskoj tradiciji, i godinama predstavlja važnu kariku u projektu SANU "Položaj srpske nacionalne manjine u susjednim zemljama". Tako je, 2004. godine, predala SANU projekat za proučavanje grobalja i nadgrobnih belega srpskog naroda u Rumuniji, Albaniji, Mađarskoj i Italiji. Akademik Dobrica Ćosić ocenjuje da je tim poduhvatom, i životnim i radnim opredjeljenjem, Bosa Rosić "učinila rodoljubivi podvig, kao strasni tragalac za belezima zapamćene i zaboravljene prošlosti, borilac za pamćenje nacionalnog bivstvovanja, njegovog istorijskog smisla i značaja".

18. септембар 2010.

Vojna tajna kupljena na buvljoj pijaci

Jednog sumornog, jesenjeg kišnog jutra, pre nekoliko godina, ovaj potpisnik je na buvljaku naleteo na nekoliko knjiga s oznakom VOJNA TAJNA I n t e r n o, sa solidno dizajniranim koricama cigla boje u „kožnom povezu”, na kojima je zlatotiskom utisnut kružni tekst ,,RAZVOJ ORUŽANIH SNAGA SFRJ * 1945–1985*”, sa štrihovanom fotografijom Josipa Broza Tita, snimljenom dok ga je u Jajcu, u novembru 1943, portretisao Božidar Jakac.

Naslov jedne od tih knjiga glasi „Kadrovi i kadrovska politika”, njen autor je dr Drago Nikolić, general-pukovnik JNA, a bila je štampana kao petnaesta po redu u ediciji ,,Razvoj oružanih snaga SFRJ 1945–1985”.

Kako su se ove knjige našle na buvljoj pijaci i odakle, njihov prodavac nije hteo da kaže, ali je ipak ponudio nekakvo objašnjenje: „Doneo neko, kao što i sve drugo neko donese a neko odnese, kupi”.

Listajući ovih dana tu knjigu, potpisnik je naišao na mnoge zanimljive detalje o kadrovima i kadrovskoj politici u nekadašnjoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji, podatke za koje nije jasno, bar ne ako ih osmotrimo iz današnje perspektive, zašto su stavljeni pod pečat ,,vojne tajne”, makar i ,,interne”.

Štaviše, da su mnoge od tih činjenica javno objavljene onda kada su samo odštampane u knjizi za posebne namene, možda bi tragedija razbijanja Jugoslavije bila manje krvava, jer oni koji su u tome učestvovali ne bi mogli tako olako da manipulišu javnošću.

Znala bi javnost, na primer, da su pod crvenom petokrakom, kao kadrovi u JNA, a to znači, kao oficiri, podoficir i vojni činovnici, bilo da su na komandnim ili vojno-upravnim dužnostima, posle okončanja Drugog svetskog rata 1945. godine, zajedno službovali partizani, domobrani, četnici, ljotićevci i nedićevci, sada svi kao oficiri Jugoslovenske armije, iako su se do juče gledali preko puščanog nišana, kao pripadnici zaraćenih, neprijateljskih vojnih formacija.

Jugoslovenska armija (JA) u ono vreme bila je moćna sila, koja je kraj rata dočekala sa oko 800.000 pripadnika svrstanih u pet armija (50 divizija) i u Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ) sa sedam divizija.

Ukupno je ta vojska krajem 1945. imala 56.391 oficira i 101.792 podoficira, pri čemu je 89,8 odsto oficira i 79 odsto podoficira bilo učlanjeno u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ).

Na kraju rata KPJ je imala 140.000 članova, a njih 80.000 bilo je u JA.

Posle izvršene demobilizacije, pre svega ratnog partizanskog kadra, krajem 1947. armija, sada već JNA, bila je svedena na oko 400.000 pripadnika, organizovanih u pet armijskih oblasti.

U tom trenutku, među oficirima JNA bili su i ljudi koji su tokom rata, sticajem raznih okolnosti, bili u nekoj od formacija neprijateljski suprotstavljenih partizanskoj vojsci.

Ukupno je u aktivnoj službi u JNA bilo 3.533 takva oficira.

Oni su tokom rata pripadali sledećim formacijama: domobranima u NDH (1.963), četnicima Draže Mihailovića (727), formacijama Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i Koste Pećanca (142), Jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci u Africi (14), albanskoj fašističkoj vojsci (4) i slovenačkim belogardejcima (1).

Time se spisak ne završava, jer su se na službi u JNA nalazili i oficiri koji su u ratu pripadali okupacionim snagama: bugarskim (322), nemačkim (215), italijanskim (124) i mađarskim (18) formacijama.

Iz carske ruske vojske u JNA je 1947. godine bilo 5 oficira.

Ove podatke dodatno osvetljava činjenica da je već u junu 1945. demobilisano i prevedeno u rezervu oko 17.000 „uglavnom nesigurnih i nesposobnih, nižih rukovodilaca” i blizu 1.500 „neproverenih” oficira.

Tokom 1946. godine demobilisano je, prevedeno u rezervu i penzionisano 3.217 starešina JNA na višim dužnostima (od položaja komandanta i komesara bataljona naviše) kao i oko 14.500 starešina s činom poručnika i nižim činovima.

Tokom 1947. otpušteno je iz JNA 1.609 oficira (od tog broja, njih 85 zbog „neprijateljskog delovanja”).

Sve u svemu, čak i te godine, kao što smo videli, oficirski kadar JNA činili su pripadnici najmanje 14 vojnih formacija, zaraćenih između 1941. i 1945. na tlu Jugoslavije.

Očito je reč o temi čije bi dublje istraživanje sigurno donelo mnoga nova, interesantna saznanja, pogotovo u okolnostima kada su već široko otvorena vrata prošlosti iza kojih su decenijama čamile činjenice o primeni revolucionarne pravde, onoga što se najkraće definiše kao „crveni teror” koji je pobednik primenjivao posle 1944. godine.

Kadrovi
Iz ove knjige saznajemo da je početkom 18. veka, u doba stajaćih armija, pojam kadrovi (engleski i francuski „cadres” – okviri, ramovi) označavao skup oficira i podoficira potrebnih za obrazovanje vojnih jedinica, a kasnije skup starešina mirnodopskog dela oružanih snaga. Za rešavanje složenih problema kadrovskog obezbeđenja, u svim armijama je organizovana personalna služba, kao deo komandno-upravne strukture rukovodećih vojnih organa. Personalna služba odabira, školuje, ocenjuje, premešta, odlikuje, unapređuje i evidentira kadrove, određuje prestanak njihove službe u armiji i popunjava jedinice rezervnim starešinskim kadrom.

Do Pikasa preko lozove rakije

Crteže Rivere ili Sekeirosa Tempo je dobio zahvaljujući ličnim kontaktima sa Sekeirosom odnosno sa Fridom Kalo, a dela su mu poklanjali Ho Ši Min, Sukarno, Tito.

– Bilo je mnogo komunista koji su imali slike na zidovima i bogate biblioteke, bilo je i onih koji su to sve imali ali su knjige kupovali na metar i nijednu nisu pročitali, a na zidovima držali sopstvene fotografije. Ali sve ste to imali i kod ne-komunista. To je stvar emancipacije i želje za nekom novom spoznajom, kaže Zoran Vukmanović, sin poznatog revolucionara i komuniste Svetozara Vukmanovića Tempa, čija je umetnička kolekcija izložena u galeriji SANU.

Reč je o zbirci od oko 220 dela uglavnom savremene jugoslovenske umetnosti, ali i dela poznatih slikara sa inostrane scene.

Pre 39 godina ova umetnička zbirka bračnog para Svetozara i Milice Vukmanović poklonjena je gradu Cetinju, odnosno tamošnjem Narodnom muzeju Crne Gore. Deo zbirke je bio izložen u okviru Umetničke galerije Muzeja na Cetinju. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina deo postavke je skinut. Prema obećanju i javnim izjavama sadašnjeg direktora Muzeja na Cetinju Pavla Pejovića, prvobitna postavka dela zbirke trebalo bi da se vrati u izložbeni prostor u celini. Reprezentativan deo ove zbirke sada je pod reflektorima galerije SANU u Beogradu.

Izložba je nazvana „Temporatura 39” i izaziva veliko interesovanje javnosti, svakako zbog imena vlasnika kolekcije, ali i istorijskih okolnosti posle 1945. godine kada su komunisti došli na vlast.

Bračni par Vukmanović se, prema svedočenju njihovog sina Zorana Vukmanovića, više družio sa piscima i umetnicima nego sa političarima.

„U kuću nam je, sećam se, dolazio najčešće Đilas, ali su pisci i umetnici bili posebno dobrodošli: Tanasije Mladenović, Veljko Petrović, Sreten Stojanović, Risto Stijović... Naša kuća bila je i fizički u središtu ’topčiderskog trougla’ koji su činile Stijovićeva, Milunovićeva i Lubardina kuća”.

Umetnici su mom ocu poklanjali svoja dela, ali on je imao običaj da ako mu nešto poklone, odmah ili otkupi neku drugu sliku od njih, ili, budući da je često putovao, donese neki vredan poklon i to odmah daruje. Mnogi su tada u intelektualnim beogradskim krugovima kupovali slike i od Lubarde i od Vozarevića.

Uobičajeno je da umetnici kolekcionarima koji ih prate od početka njihove karijere, prodaju dela po znatno povoljnijim cenama.

Jednom prilikom i Tito je Tempu poklonio skulpturu Vojina Bakića ’Bik’, kaže Zoran Vukmanović.

Zbirka Vukmanovića sadrži i manji broj dela inostranih umetnika od kojih dve slike Gutuza imaju poseban značaj i vrednost.

– Pikaso i Šagal dobijeni su na poklon od prijatelja. Otac je voleo da pre ručka popije čašicu lozove rakije i nju je nabavljao od jednog starog čoveka čija je kuća bila negde između Podgorice i Rijeke Crnojevića. Taj čovek je imao sina, arhitektu koji je živeo i radio u Parizu. Arhitekta Vukčević se kretao u umetničko-intelektualnim krugovima u Parizu i posedovao je interesantnu kolekciju dela, uglavnom crteža, grafika odnosno litografija. Kada je čuo da moj otac poklanja svoju kolekciju Cetinju, došao je kod nas i doneo tih nekoliko dela. To je bio njegov izraz poštovanja prema mome ocu i njegovoj nameri da kolekciju daruje Cetinju. Ako govorimo o vrednosti tih nekoliko dela, moramo reći da se tu ne radi o nekim basnoslovnim vrednostima, budući da to nisu ulja na platnu. No, za posetioca izložbe mnogo je važnije da u tim inostranim delima traži i komparira sličnosti sa onim delima koja su nastala na našim prostorima. Crteži Rivere ili Sekeirosa dobijeni su u ličnom kontaktu sa Sekeirosom odnosno sa Fridom Kalo kada je moj otac bio u službenoj poseti Meksiku – objašnjava Zoran Vukmanović.

Tempo je, takođe, bio i lični prijatelj Renata Gutuza, člana KP Italije i veoma istaknute javne ličnosti. Prilikom jednog gostovanja u kući porodice Vukmanović poklonio im je i dve grafike (pored dve slike koje se nalaze u kolekciji): jednu Milici Vukmanović (detalj sa pijace) a drugu Svetozaru Vukmanoviću (Caffe Grecco).

Zoran Vukmanović se seća da je i bugarski slikar Dečko Uzunov darivao njegovom ocu nekoliko akvarela koje je radio dok je bio u poseti kod njih, a nekoliko dela autora iz Vijetnama i Indonezije Vukmanović je dobio na poklon od Ho Ši Mina i od Sukarna.

„Sve što je dobio kao javna ličnost, tokom obavljanja službene dužnosti, on je uključio u zbirku. Moj je otac bio izuzetno skroman čovek. Ni on ni majka nisu izlazili u kafane, živeli su doduše u velikoj kući, ali se u toj kući ranih pedesetih godina grejala samo jedna soba kaljevom peći, jer su to bile jako teške godine. Oboje su radili ali se ne može govoriti ni o kakvim visokim prihodima. U to vreme nije bilo luksuza. Otac je u kancelariji ostajao do duboko u noć. Imao je tada, tih pedesetih i dobar deo šezdesetih, čak dva šofera jer je njihov dan bio jako dug pa su jedan dan radili a drugi dan se odmarali. Kažem, to je bilo to teško vreme izgradnje zemlje posle rata a on je odgovarao za privredu.

Kasnije, od sredine šezdesetih, kada je imao više slobodnog vremena, mnogo je pisao i od tih honorara kupovao slike”, kaže Zoran Vukmanović. Izložba u SANU je deo zbirke koja se nalazi u Muzeju na Cetinju, a u porodici se takođe nalaze neka dela. Izložba Temporatura 39 u SANU zapravo podvlači ideju kulture davanja kao primarnog u sistemu vrednosti, čiji primat nažalost u današnjem društvu sve više preuzima ideja i kultura uzimanja. Ova izložba, takođe, revitalizuje ovaj problem, s obzirom na to da Zoran Vukmanović sa suprugom Ružicom nastavlja angažman svojih roditelja, ali u smeru doniranja svratišta za decu i agitovanja za doniranje organa.


Link: Galerija SANU - Temporatura 39

12. септембар 2010.

Umetnost iz Vinče u Konaku kneginje Ljubice

U Konaku kneginje Ljubice, u utorak, 14. septembra biće otvorena izložba "Vinča - fragmenti za rekonstrukciju prošlosti", koja je nastala kao plod saradnje Muzeja grada Beograda (MGB) i stručnjaka koji su radili arheološka istraživanja na lokalitetu Vinča.

Postavku će činiti posude i figurine iz perioda 5.200 - 4.200 stare ere, iz doba neolita, zatim bakarnog i bronzanog doba, otkrivenih u periodu 1978-2010. godine, najavljeno je iz MGB-a.

Većina predmeta će prvi put biti prikazana javnosti, a posebno se izdvaja figurinu trudne vinčanske žene koja je iskopana na profilu pre samo dva meseca, zatim Majers pitos - velika posuda za skladištenje hrane sa bogatom dekoracijom, "Svadbeni set iz Vinče" - grupa keramičkih posuda koje su se upotrebljavale prilikom velikih gozbi. Na izložbi će biti predstavljena slikovito izvedena delimična rekonstrukcija unutrašnjosti vinčanske kuće sa kuhinjskim delom u kome se nalaze razne posude i peć.

Autori izložbe Milorad Ignjatović, Nenad Tasić i Stevan Đuričić žele da na atraktivan i naučnopopularan način najširoj publici prenesu svoja iskustva sticana tokom istraživanja arheološkog nalazišta Belo brdo u Vinči.

Na ovaj način nastavljaju se, već više od jednog veka duga, nastojanja srpske arheologije da sačuva i zaštiti ovaj dragulj sa obale Dunava.

11. септембар 2010.

Pravi i lažni Karavađo

Onoliko koliko je bio intrigantan život najvećeg predstavnika barokne škole u Italiji, Mikelanđela Merizija Karavađa (1571–1610), jer ga je proganjala ruka pravde zbog brojnih zločina i ubistva koje je počinio, toliko su bila i ostala intrigantna i njegova dela. Dva će publika moći da pogleda, i uveri se u tu tvrdnju na predstojećoj izložbi „Karavađo. Misterija dveju slika Sveti Franja u meditaciji”, koja će biti održana od 14. do 27. oktobra u Palati Italija (Kneza Miloša 56) u Beogradu, upriličenoj povodom četiri veka umetnikove smrti.

Izložba je prilika da se prikažu remek-dela sa istim nazivom koja su pripisivana svojevremeno Karavađu, ali se na osnovu analiza ispostavilo da samo jedno pripada njemu i nalazi se u crkvi Svetog Petra u mestu Karpineto Romano u okolini Rima, a drugo, kako je po opsežnim analizama utvrđeno, najverovatnije pripada Bartolomeu Manfrediju, Karavađovom sledbeniku iz 17. veka i nalazi se u crkvi Santa Marija Imakolata Koncezione u Rimu. Osim što će videti delo slavnog Karavađa, naša publika, za koju je ulaz slobodan, može da se uveri i u kompetentnost italijanskih stručnjaka u oblasti restauracije i istorijsko-umetničkog istraživanja.

Slike su vlasništvo Fondaverskih objekata italijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova, koje je ekskluzivno za ovu priliku dozvolilo njihovu pozajmicu. „Duplo” umetničko delo, dva platna naizgled identična, krila su misteriju autorstva, ali je savremenim metodama moguće dokučiti istinu. Postavka nudi panele sa rezultatima istraživanja koja su dovela do razrešenja misterije kojem umetniku koje delo pripada.

Petar Petrović, istoričar umetnosti i kustos Narodnog muzeja u Beogradu, o ovome kaže:

– I u Engleskoj je svojevremeno održana izložba Nacionalnog muzeja u Londonu koja je predstavila sve kopije, replike i falsifikate koji su ko zna otkad stizali u muzej. U tu svrhu su bile izložene i Botičelijeve slike, platna Rembranta i drugih, a kod nekih se autorstvo i dalje preispituje. Veoma je zanimljiva tema kako neka dela dolaze u muzejsku ustanovu. To je intrigantno za javnost, i zahteva duga i iscrpna istraživanja. U svakom slučaju, veoma je značajno to da Karavađa možemo videti u Beogradu. To je retka prilika, i to uz još jedno remek-delo, ali Karavađovog sledbenika. Ta istraživanja autorstva su potrebna svakako, kao i stvaranje baze podataka pigmenata, što bi stvorilo bitne podatke i za naše prilike i našu umetnost. Karavađo je bio veoma uticajan u periodu završetka renesanse i početka baroka, a njegovo slikarstvo i te kako utiče i danas na autore. Ne postoji istoričar umetnosti koji će reći da ne voli Karavađa, možete ga više ili manje voleti, ali ga morate poštovati!

Mikelanđelo Merizi Karavađo je radio u Rimu, Napulju, na Malti i Siciliji. Kao zidarski sin prvo se bavio tim zanatom, a potom je bez škole i učitelja postao slikar. Bio je brutalan i neobuzdan, život je provodio po krčmama i lako je potezao nož. Iz Rima je morao da pobegne zato što je smrtno ranio jednog čoveka u tuči. Cveće koje je on slikao, žanr scene sa tipovima iz njegove blizine, kartarošima, ubicama, ciganima, izazivale su senzaciju realizmom i plastičnošću.

Uspeh mu donosi podrška kardinala Del Montija. Crkveno slikarstvo čini glavni deo njegovih radova u koje unosi inovacije. Najznačajnija dela, od svega što je naslikao za 39 godina života, jesu „Meduza” i „Bahus”, a najveći uticaj izvršio je na Rubensa, Rembranta i Velaskeza.


„Sveti Franja u meditaciji” Karavađa i Manfredija

10. септембар 2010.

Kulturno nasleđe istočne Srbije

Manifestaciju će otvoriti ministar kulture Nebojša Bradić. Centralna manifestacija „Dana evropske baštine“ ove godine biće održana u nedelju (12. septembra) u Negotinu i Zaječaru. Tema manifestacije, s posebnim akcentom na prezentovanju materijalnog i nematerijalnog nasleđa istočne Srbije, glasi „Kulturna baština i održivi razvoj“.

„Rimska drobeta i njegovo područje“ veoma je zanimljiva izložba koja u Zaječar stiže iz muzeja „Portile de fier“ u Turn Severinu (Rumunija). Rimsko utvrđenje Drobeta prva je rimska građevina od kamena na teritoriji Dakije. Njegova osnovna uloga je bila da odbrani čuveni Trajanov most koji je sagradio Apolodor iz Damaska. S druge reke, most je branio mali kamp Pontes. Posebni programi biće realizovani u okviru Rajačkih pimnica, jedinstvenog arhitektonskog kompleksa vinskih podruma, Narodnog muzeja u Zaječaru i arheološkog lokaliteta Feliks Romulijana, upisanog na Uneskovu listu svetske baštine.

Jednom godišnje građani u 50 zemalja Evrope proslavljaju „Dane evropske baštine“. Inicijativu je pre 25 godina pokrenuo Savet Evrope. Od 1999. manifestacija je rezultat zajedničke akcije Saveta Evrope i Evropske komisije.


Pantera dionisiaca iz kastruma Drobeta

Najskuplja knjiga na svetu opet na aukciji

Izdanje knjige "Ptice Amerike" (Birds of America), američkog ornitologa i slikara Džona Džejms Odibona, koja je pre deset godina prodata za rekordnih 8,8 miliona dolara, uskoro će se ponovo naći na aukciji zajedno sa Šekspirovom zbirkom dramskih dela "Prvi Folio" (First Folio) i privatnim pismima kraljice Elizabete I.

Ovi retki i izuzetno vredni primerci su deo kolekcije knjiga, rukopisa i pisama britanskog kolekcionara Lorda Hesketa koja će biti prodata na licitaciji početkom decembra u organizaciji aukcijske kuće Sotbi, piše londonski Gardian.

Odibonova knjiga, za koju često kažu da je "najbolja slikovnica svih vremena", ovog puta bi mogla da premaši sumu od čak devet miliona dolara.

Knjiga visine gotovo jednog metra, koja u Americi uživa status nacionalnog spomenika, sadrži slike američkih ptica u prirodnoj veličini zajedno sa detaljnim naučnim opisima.

U svetu danas postoji svega 119 kopija ove knjige od kojih 108 pripadaju muzejima, bibliotekama i univerzitetima.

Šekspirov "Prvi Folio", objavljen 1623. godine, procenjuje se na 1,5 do 2,3 miliona dolara. Sadrži 36 dramskih dela slavnog barda i jedan je od svega 219 primeraka ove zbirke u svetu.

Na aukciji će se takođe naći i pisma koja je kraljica Elizabeta I pisala Ralfu Sadleru, tamničaru njene polusestre i škotske kraljice Meri Stjuart. Očekuje se da će aukcija, zakazana za 7. decembar, ostvariti prodaju vrednu preko 15 miliona dolara.

8. септембар 2010.

Nove uniforme Vojske Srbije

Vojska Srbije, posle 17 godina, uvodi nove vojničke uniforme i do kraja godine oko 8.500 njenih pripadnika dobiće novi izgled. Posao vredan tri miliona evra dobilo je državno preduzeće „Jumko“, koje je i jedini proizvođač uniformi od domaćih materijala. Pripadnici Kopnene zone bezbednosti biće prvi koji će dobiti modernu, savremenu maskirnu uniformu, a promovisaće je danas zastavni vod na promociji potporučnika kadeta 130. i 131. klase Vojne akademije.

- U godini krize uspeli smo da rešimo i ovaj problem i da na osnovu naredbe ministra odbrane, krenemo u opremanje Vojske Srbije novim uniformama, što je zaista veliki uspeh. Odabirom domaćeg državnog preduzeća za proizvođača Ministarstvo odbrane nastavlja podršku domaćoj industriji. U toku proizvodnje sve vreme biće uključena vojna kontrola kvaliteta. Što se tiče plana opremanja novim modelom uniformi, verujem da će ih do kraja iduće godine imati sva vojna lica - kaže Ilija Pilipović, pomoćnik ministra odbrane.

Proizvodnja je poverena domaćem proizvođaču i to je priprema za buduće nastupanje na svetskom tržištu, s obzirom na to da je do 1998. godine „Jumko“ proizvodio uniforme za nemačku, italijansku, francusku i špansku armiju. U to vreme posedovali su i licencu Bundesvera, nemačke vojske, i bili jedan od vodećih proizvođača u­­ opremanju evropskih armija. Danas izrađuju odeću za austrijsku vojsku.

Osnovni zahtev je bio da uniforma ne sputava pokrete i obezbedi maksimalnu funkcionalnost, da prati savremene trendove, ali i da bude u duhu tradicije.

Uniforma koju će izrađivati za Vojsku Srbije biće od materijala koji će takođe proizvoditi „Jumko“ po formuli Vojnotehničkog instituta i Tehničko-opitnog centra. Njena izdržljivost i funkcionalnost ispitivana je i na specijalcima pod opterećenjem dodatne opreme od 40 kilograma na maršrutama dugim po 40 kilometara.

Namenska i funkcionalna, predviđena za urbane ali i ekstremne uslove, obezbeđena sa 14 odevnih delova, od vojničkog rublja do troslojne vetrovke, planirana je za vojnika koji treba da izdrži ove napore. Uporedno su analizirane uniforme nemačke i turske vojske.

Konačna formula materijala uspostavljena je nakon dugih analiza i laboratorijskih ispitivanja. Izdržljivost materijala ispitivana je i u komorama na temperaturama od minus 30 do plus 50 stepeni i podvrgavana analizama deformacija. Svaki detalj uniforme, od stepena zapaljivosti pertli na čizmama do ventilacionih otvora na kapi i drugim delovima uniforme, pomno je analiziran i podvrgavan striktnim proverama kvaliteta. Strogi zahtevi odnose se i na kvalitet ugrađenog pomoćnog materijala: konac, dugmad, rajsferšlusi... Sve jakne i pantalone imaju i skrivene džepove s tačno određenom namenom, čak i ako je reč o prorezu od svega centimetar.

Verovali ili ne, ali prava nauka krije se i u izradi troslojne vetrovke. Njen spoljni deo je vodootporan i ako prospete čašu vode, ona se razlivao kao živa, ali uprkos tom svojstvu, unutrašnji deo, sastavljen od upijajućeg materijala, obezbeđuje disanje kože, a ima i ventilacione otvore.

Sve u svemu, pripadnici VS dobiće uniformu potpuno novog kroja, s digitalnim šarama, koju koriste najrazvijenije armije. Maskirni dezen je zaštićen, neće ga biti u slobodnoj prodaji, čak će i škart biti uništavan.

„Diskretna“ šajkača

Kapa nove uniforme nosi diskretna obeležja šajkače i modernizovana je verzija one koju su nosili srpski vojnici poslednji put u vreme ratova protiv Turaka, kada ih je Karađorđe predvodio u sastavu austrougarske vojske. Na kapi će se nalaziti tkana oznaka Vojske Srbije i vidovske pripadnosti. Moderna šajkača je dvoslojna.

Na levom rukavu uniforme biće oznaka pripadnosti Vojske Srbije, na desnom, amblem jedinice ili na grudnom delu značka komande, Generalštaba ili Ministarstva odbrane. Oznaka čina biće na sredini grudnog dela, a identifikacija-prezime iznad gornjeg desnog džepa.

Čizme sa garancijom od godinu dana

Uz komplet uniforme idu i čizme, takođe domaće izrade. One imaju garanciju na godinu dana, a radi se na njenom produženju na 18 meseci. Iako su od kože, vodootporne su, a unutrašnjost je sa ugrađenom parapropustljivom membranom koja obezbeđuje disanje noge. Očekuje se takođe, da će ovaj proizvod postati domaći izvozni brend, s obzirom na kvalitet koji parira proizvođačima u samom vrhu obuće savremenih armija sveta.

Digitalna šara
Digitalna šara prilagođena je ambijentu i predstavlja prevođenje foto snimaka Srbije iz vazduha u sva četiri godišnja doba, bez snežnog pokrivača. Izradili su je Vojno tehnički institut i tehničko opitni centar na osnovu merenja delovanja u vidnom, ultravioletnom i infracrvenom delu elektromagnetnog spektra.

Sokoli pod obručima

Dušan Cvetković, devedesetogodišnjak iz Beograda, sakupljajući građu za svoju knjigu o sokolskim društvima došao je i do vrednih podataka o počecima košarke u Srbiji.

Dok se igra Svetsko prvenstvo u košarci nije na odmet da se podsetimo kako je ovaj sport nastao u Srbiji. Upoznavanje sa istorijatom igre pod obručima olakšano nam je zahvaljujući devedesetogodišnjem Dušanu Cvetkoviću iz Beograda, koji je u svojoj knjizi „Sokoli i sokolski sletovi” između ostalog opisao i početke jednog od naših najtrofejnijih sportova.

Razvoj košarke neraskidivo je povezan sa predratnim sokolskim društvima, koja su bila jako razvijena u Kraljevini Jugoslaviji. „Savez srpskih sokola” osnovan je još 1908. godine, kao nacionalni ogranak viteške sportske organizacije nastale 1862. godine u Češkoj na predlog Miroslava Tirša, doktora filozofije i profesora Praškog univerziteta. Zanimljivo je da je tvorac „sokolstva” sam izraz pozajmio iz srpske epske poezije, u kojoj je ptica soko sinonim za odvažnost, hrabrost, čestitost i plemenitost.

Kod nas su sokolska udruženja postala masovna u vreme kralja Aleksandra Karađorđevića, kad se svuda po Srbiji grade velike gimnastičke hale – sokolane. Održavala su se brojna takmičenja u gimnastici i drugim sportovima, a na velikim sokolskim sletovima u inostranstvu učestvovali su i naši mladići. Među njima na velikom sletu u Pragu 1938. godine pojavio se kao osamnaestogodišnjak i Beograđanin Dušan Cvetković. „Politika” je opširno izveštavala sa ovog značajnog sportskog događaja, a Dušanova majka je pomno isecala svaki članak i čuvala da pokaže sinu kada se vrati kući.

– Moja mati je prva počela da sakuplja dokumentaciju, a ja sam to posle nastavio i sve što sam u međuvremenu sakupio pretočio sam u knjigu – kaže Cvetković.

Tako je ostalo zabeleženo i da je 1922. godine predstavnik Lige Crvenog krsta Vilijem Vajland posetio Beograd, održao predavanje o košarci i upoznao Sokole i omladinu sa novom igrom. Desilo se to u Osnovnoj školi „Kralj Petar Prvi” pored Saborne crkve, a na školskom dvorištu postavljeni su koševi. Na tom mestu postoji tabla na kojoj je zapisano da su to bili prvi koševi u Beogradu, tek kasnije postavljeni su i na Malom Kalemegdanu.

Košarku su prihvatila sokolska društva, zatim ostala omladina i nastavnici gimnastike. Učenici Druge muške gimnazije Svetislav Vulović i Sveta Rančić prvi su preveli pravila igre i objavili u Sportskoj biblioteci pod nazivom „BASKET – BALL” davne 1924. godine. Godine 1935. u dvorištu Osnovne škole „Vožd Karađorđe” u Sokolani kod Autokomande bili su postavljeni koševi po uputstvu nastavnika gimnastike i načelnika Sokolskog društva Zdenka Pavića, tu su se svakodnevno okupljali članovi društva i igrali košarku.

Košarka se najviše igrala i na terenima u sokolanama na uglu Deligradske i Tiršove ulice i u Zemunu.

Zemunski referent za ovaj sport Bora Jovanović (1910–1962) ubrzo je otišao u Varšavu na studije fizičke kulture, a kasnije je bio jedan od pionira košarke, međunarodni sudija i profesor na Visokoj školi za fizičku kulturu u Beogradu. Povodom 12. olimpijskih igara (trebalo je da se održe u Helsinkiju 1940. godine, ali su otkazane zbog rata) Pavić je objavio zvanična pravila košarkaške igre.

Prva oficijelna međugradska utakmica u košarci odigrana je u Borovu između Beograda i Zagreba u svim kategorijama. Interesantan je podatak da je ženska ekipa Beograda pobedila Zagrepčake sa 2:0, a jedini koš postigla je Ružica Radovanović, koja je posle rata odigrala više od sto utakmica za „Crvenu zvezdu”. Utakmicu u Borovu sudila je Vera Pavić, majka književnika Milorada Pavića.

Savez sokola Kraljevine Jugoslavije bio je član Internacionalne federacije amatera za košarku. Kao takmičarska disciplina košarka se igrala na Svesokolskim sletovimau Pragu 1938. godine i Sofiji 1939. godine, kao i u Skoplju gde je ekipa Sokolske župe Beograd osvojila prvo mesto.

Na olimpijadama igra pod obručima prvi put se igrala 1936. godine u Berlinu, ali naša ekipa nije učestvovala. Međutim, posle Drugog svetskog rata ovaj sport se i kod nas naglo razvija, prvo u Beogradu, na Malom Kalemegdanu, a zatim i u celoj bivšoj Jugoslaviji, da bi ubrzo postala jedan od naših najtrofejnijih sportova sa puno medalja sa olimpijada i svetskih i evropskih prvenstava.

A sokolska društva su doživela potpuno suprotnu sudbinu. Njihov rad je zabranjen, da bi se tek 1992. godine sokolari ponovo okupili, ali u znatno skromnijim uslovima. Sokolski domovi nisu vraćeni vlasnicima, za razliku od Češke. U Pragu se, tako, sad ponovo okupljaju sokoli iz svih slovenskih zemalja, organizuju se sletovi i atraktivne gimnastičke parade centralnim gradskim ulicama.

7. септембар 2010.

Plakati Opere Narodnog pozorišta u MPU

U godini u kojoj Opera Narodnog pozorišta u Beogradu proslavlja 90 godina svog postojanja, Narodno pozorište, u Muzeju primenjene umetnosti od 9. do 25. septembra 2010. godine, priređuje izložbu plakata, programa i banera (fotografije Srđana Mihića) operskih premijera koje je od 2005. do 2010. godine realizovala Izdavačka dealatnost ove kuće u saradnji sa istaknutim likovnim umetnicima i ilustratorima.

Na plakatima će se naći dela Olje Ivanjicki („Slepi miš“, „Aida“), Vladimira Dunjića („Don Đovani“), Alekse Gajića („Karmen“), Aleksandra Lukovića („Pajaci“), Branislava Mojsilovića („Italijanka u Alžiru“), Ane Ristić Dragović („Nabuko“, „Hasanaginica“), Milke Vujović („Don Paskvale“), Slavka Krunića („Verter“), Katarine Zarić („Moć sudbine“), Silve Vujović („Seviljski berberin“). Baneri, dimenzija 12 h 4 metara, koji su na zgradi Narodnog pozorišta, kao specifičnom izložbenom prostoru najavljivali operske premijere, zabeleženi su na fotografijama koje će biti prikazane u okviru izložbe. Ovaj projekat je ostvaren prema ideji i u realizaciji saradnice Izdavačke delatnosti Narodnog pozorišta Vanje Kosanić a dizajnersko oblikovanje plakata, programa i banera je uradila grafički dizajner Jelena Ratković. Na izložbi će u okviru video projekcije (autor Petar Antonović) biti prikazani inserti iz navedenih operskih predstava.

Gordan Dragović u tekstu kataloga izložbe ističe: „Ono što upada u oči je autohtonost likovne inspiracije umetnika čija su dela ovde izložena. Likovni pristup određen je ličnim doživljajem koji ima ponekad veoma daleke veze sa operom koju predstavlja. Da li su te vizije zbog toga manje istinite i manje vredne? Ne, naprotiv. Taj čisti umetnički doživljaj značajno proširuje tematska značenja dela koja predstavlja u čemu nalazimo njihov dublji smisao.“

Baneri / plakati su dela meta-umetnička koja govore umetničkim jezikom o drugoj umetnosti, i javljaju se u našoj opservaciji kao esencija individualnog doživljaja drugog umetničkog dela. Njegovo postojanje je moguće samo onda kada osnovnoj temi daje vrednost autentičnog doživljaja. Ovako posmatrajući, dela izložena na ovoj izložbi predstavljaju integralni deo kulturnog događanja, svedočanstvo koje govori o drugom delu ali ne manje i o autoru, sebi, trgu, ulici i vremenu u kome je nastalo.


Link: Muzej primenjenih umetnosti

5. септембар 2010.

Alatke stare 3,4 miliona godina

Arheološko otkriće iz Dikike (Etiopija) pokazuje da su naši preci koristili oruđe gotovo milion godina ranije nego što se do sada verovalo. Tragovi u pronađenim kostima navode na zaključak da su još pre 3,4 miliona godina u rukama držali kamene alatke kojima su skidali meso s kostiju.

Za ovo značajno otkriće je zaslužan arheolog Šenon Mekferon sa Instituta za evolucionu antropologiju Maks Plank u Lajpcigu. „Bili smo na studijskom putovanju u Etiopiji kada sam na lokalitetu koji smo istraživali ugledao tu kost. Kada sam je podigao i video dva reza, odmah mi je bilo jasno da sam naišao na nešto veoma značajno. Odmah sam pozvao kolege i pokazao im šta sam pronašao.“ Nešto kasnije grupa istraživača pronašla je još jednu kost, na kojoj su bili vidljivi slični tragovi kamenog oruđa.

Životinjske kosti iz regiona Dika dokazuju da je još australopitekus afarenzis koristio oruđe, pišu u stručnom časopisu „Nejčer“ Mekferon i njegov kolega Zeresenaj Alemseged sa Kalifornijske akademije nauka u San Francisku. Reč je o vrsti kojoj je pripadala i „Lusi“, skelet žene koji je 1974. otkriven u Etiopiji.

„Trenutak kada su naši preci potpuno promenili pravila igre posle najnovijeg otkrića značajno je pomeren unazad“, objašnjava Alemseged. Pod „novim pravilima igre“ ovaj paleoantropolog podrazumeva dve novine, koje su imale presudan značaj za razvoj čoveka: počeo je da jede meso i da proizvodi oruđe, koje je koristio da bi brzo ogulio meso s kosti ili da bi je polomio i pojeo njenu srž. Upravo su konzumiranje mesa i upotreba alatki ono što određuje ljudsku vrstu.

Do sada najstariji dokazi o ubijanju životinja kamenim oruđem potiču iz Bourija u Etiopiji i datirani su na 2,5 miliona godina. Fosilizovane životinjske kosti koje su sada otkrivene stručnjaci su nakon višemesečnog ispitivanja datirali na 3,4 miliona godina. Da bi se što preciznije utvrdilo od kada potiču ova arheološka otkrića, osim arheologa, u rad su morali da se uključe i geolozi, koji su analizirali kamenje iz okruženja.

Mekferon u međuvremenu zna i to da je sa tla pokupio komadić rebra. „Pomisao na to da je neki moj predak pre 3,4 miliona godina obrađivao ovu kost, ogulio meso s nje, a zatim je bacio, zaista je fascinantna“, kaže on.

Pronađene dve kosti potiču od dve životinje. Reč je o fragmentima rebra kopitara veličine krave i tela butne kosti mlade životinje koja ima dimenzije koze. Obe kosti na sebi imaju tragove grebanja, sečenja i udaranja. Arheolozi su čak pronašli i minijaturni komad kamena, za koji veruju da se zaglavio u kosti tokom obrađivanja špicastom kamenom alatkom.

Posle najnovijeg otkrića naučnici su suočeni sa novim zagonetkama. Da li su naši preci lovili i ubijali životinje ili su jeli meso mrtvih životinja za sada još ne može da se kaže.




Gde se Timok uliva u Savu

Na polju Leget, kraj obale Save u Sremskoj Mitrovici, u sbotu su , 4. septembra, na tradicionalnom narodnnom skupu Sremaca i Timočana, sveštenici Eparhije Sremske održali parastos 6 i po hiljada izginulim i zarobljenim vojnicima prvog poziva slavne Timočke divizije iz Prvog svetskog rata. Kraj monumantalnog spomenika podignutog 1923. godine vence i cveće položile su dlegacije opština i boračkih organizacija S.Mitrovice, Negotina i Bora, Društva za negovanje tradicija do 1918., pripadnici Vojske Srbije i sela Šašinci.

Dr Srđan Kozomora, zamenik predsednika opštine Sremska Mitrovica podsetio je da je do stravične Bitke na Legetu i izgibenije dela Timočke divizije ( gotovo ceo puk “Hajduik Veljko” ) došlo nakon blistave pobede srpske vojske na Ceru i na zehtev saveznika. U sukobu sa neuporedivo nadmoćnijim neprijeteljem, austrougarskom vojskom, oko 600 Timočana se, u neviđenim mukama, podavilo u nabujaloj Savi posle rušenja pontopnskog mosta između Čevrntije u Mačvi i Legeta u Sremu. U sedam raka pored velike reke sahranjeno je više hiljada naših vojnika, dok ih je nemali broj zaroboljeno.

-Zato ne zaboravimo junaštvo i žrtvovanje Timočana za prvo prisjedinjenje Vojvodine matici Srbiji, čuvajmo narod i državu, čuvajmo otadžbinu- poručio je dr Kozomora.

Dr Radovan Srdić, istoričar, dugogodišnji direktor Istporijskog arhiva Srema i autor knjige Bitka na Legetu, Šašinčanin, bio je i ovog puta srećan što na saborištu legetskom vidi potomke starih srpskih ratnika iz Timočćke krajine:

-Ovo je divan primer poštovanja i odavanja pošte slavim precima. Iako u godinama ne propuštam da se na ovom mestu još jedanput poklonim senima hrabrih ratnika iz istočne Srbije. Žao mi je što se u jednom razdoblju zapustio Leget. Na humkama je i na ovoj, nekada čistoj poljani iznikao topolnjak. I spomenik koga je podiglo Sokolsko društvo Sremske Mitrovice je više puta oskrnavljen. No, raduje me što su Mitrovica i Negotin ostali pobratimi, što je sačinjen i dokumentarni film o letetskoj tragediji i prvoj srpskoj, rčenoj plavoj grobnici. To su uradili časni potomci i moje kolege pisci i publiscisti iz Bora.

Čedomir Adamović-Pešadija, svake godine poečtkom septembra stiže iz Bora na Leget:

-Potomak sam devetorice braće Adamovića iz borskog Šarbanovca koji su prošli sva bojišta u Velikom ratu. Trojica su ostavili koste na Ceru, Bregelnici i u proboju Solunskog fronta. Moje selo Šarabanovac dalo je više od sto žrtava za otadžbinu. Iz susednog Zlota izgunulo je 365 boraca. Njihova imena su zlatnim slovima ispisana na impresivnom spomeniku u centru sela. Nikad nećemo zaboraviti taj deo istorije svog naroda.

Delergacija Društva za negovanje tradicija do 1918. iz Beograda bacila je venac u Savu, kraj monumentalnog spomenika odvzvanjali su stihovi i reči istoričara i pesnika rodoljubaca , seljaci iz okolnih sela molili su se za pokoj duša vojnicima sa Timoka.

Mirko Cokić iz Gornjana, sela razmeđi Bora i Majdanepka, u vrletima Homolja, prvi put je došao na Leget da zapali sveću dovjici dedova, najverovatnije austrougarskih zarobljenika koji se, nakon legetskog stradanja, nikada nisu vratili kući.

-Oni su, po pričanju njihovih preživelih ratnih drugova, zarobljeni i odevdeni u Petrovaradinsku tvrđavu. Odatle su deportovani u logore u Austriji. Nikad se više nisu vratili. Čuo sam da su neprijateljski vojnici bili puni poštovanja prema hrabrim srpskim vojnicima. Bog će znati za njihovu sudbinu. Doneo sam im na Leget venac i puno planinskog cveća. Iduće godine, ako bude zdravlja, doći će ovde celo moje selo. Pesnik je bio u parvu: Ovde se Timok uliva u Savu- priča Cokić.