24. март 2011.

Velikani Narodnog pozorišta na poštanskim markama

Izložba "Velikani Narodnog pozorišta na poštanskim markama" biće otvorena 27. marta u Muzeju Narodnog pozorišta povodom Međunarodnog dana pozorišta, najavio je nacionalni teatar.

Izložbu će otvoriti slavni češki reditelj Jirži Mencl, koji, u korežiji sa Božidarom Durovićem, sprema operu Sergeja Prokofjeva "Zaljubljen u tri narandže" koja će premijerno biti izvedena 6. aprila na Velikoj sceni Narodnog pozorišta.

U izložbenoj postavci su portreti Žanke Stokić, Branislava Nušića, Raše Plaovića, Dobrice Milutinovića, Čiča Ilije Stanojevića, Milana Grola, Huga Klajna, Jovana Đorđevića, Ljube Tadića, Ljubinke Bobić, Mije Aleksića, Milana Ajvaza, Milana Predića, Milivoja Živanovića, Milke Grgurove Aleksić, Miloša Žutića, Nevenke Urbanove, Petra Dobrinovića, Steve Žigona i Vere Nigrinove.

Postavku je priredila kustos Muzeja Narodnog pozorišta Zorica Janković, u saradnji sa Javnim preduzećem PTT saobraćaja “Srbija”, a obuhvata 20 portreta autorke Marine Kalezić.
Odlukom generalnog direktora Javnog preduzeća PTT saobraćaja “Srbija” Gorana Ćirića, portreti su poklonjeni Muzeju Narodnog pozorišta.

Kako je najavljeno, svi posetioci izložbe na poklon će dobiti besplatnu razglednicu na čijoj poledjini se nalazi marka Narodnog pozorišta. Ako žele nekome da je pošalju, mogu to da urade na licu mesta ubacivanjem u poštansko sanduče koje će biti postavljeno u muzeju. 

21. март 2011.

Preminuo poslednji čuvar srpske podmornice

Poslednji komandant i nekadašnji član posade podmornice „Nebojša“ Ivan Mišković preminuo je u Beogradu u 92. godini. Njegovim odlaskom je definitivno zaokružena priča o prvoj i poslednjoj srpskoj podmornici koju je Kraljevina SHS kupila u Engleskoj 1928. godine. Ivan Mišković bio je jedan od prvih članova ratne posade podmornice, i njen poslednji komandant, dok je bila u sastavu Jugoslovenske armije FNRJ.

Kraljevska vrhovna komanda je u Engleskoj kupila dve moderne podmornice - „Nebojša“ i „Hrabri“, i tamo poslala odabranu posadu na obuku. Posle uspešne obuke, prvih vožnji i ronjenja, naše podmornice su doplovile u Kotor 8. aprila 1928. godine.

- Doček podmornica bio je veličanstven. Prve pozdrave podmorničarima poslao je hidroavion, a zatim i cela flota kraljevske mornarice. Niko od Kotorana nije hteo da odveže podmornice sa doka da bi otplovile u plave dubine, pa je to učinila jedna lepa dama koja je šetala rivom - opisivale su novine ovaj istorijski događaj.

Kako je, u međuvremenu, Kraljevina SHS kupila još dve podmornice, mornarica je ušla u Drugi svetski rat sa četiri broda za ronjenje do dubine od 50 metara. Od četiri kraljevske podmornice, samo je „Nebojša“ preživeo Drugi svetski rat.

Isplovio je iz Kotora 17. aprila 1941. za Grčku. Tokom rata, podmornica je plovila vrlo kratko pod jugoslovenskom zastavom i pod komandom britanske mornarice. Kada je oštećena početkom 1942, služila je u luci na Malti za obuku savezničkih protivpodmorničkih brodova i aviona. Maja 1942. godine, Ivan Mišković je zvanično postavljen za zapovednika „Nebojše“, sa zadatkom da čuva podmornicu.

U međuvremenu, veći deo posade podmornice „Nebojša“ raspušten je i premešten na druge dužnosti. Jedini jugoslovenski oficir koji je ostao na podmornici u luci Valeta na Malti, što je i bio preduslov da na podmornici i dalje stoji jugoslovenska zastava, bio je kapetan Ivan Mišković.

- Podmornica „Nebojša“ je otegljena sa Malte u Bari, a potom krajem avgusta 1945. dovučena u Split. Tokom 1946. izvršen je njen remont i podmornice a je zavedena u flotnu listu Jugoslovenske ratne mornarice pod novim imenom „Tara 801“. Jedno vreme bila je u Splitu, da bi naposletku bila prebačena u Pulu, gde je služila za obuku prvih posleratnih podmorničara - piše u mornaričkoj biografiji podmornice.

Kapetan bojnog broda Ivan Mišković se oženio se Francuskinjom i dobio prvog sina, Mišela 1946, ali je ostao bez čina

- Komunističkoj vlasti moj otac je bio sumnjiv, pa je 1946. godine uhapšen i zatvoren kao kraljev oficir. Bio je u zatvoru tri meseca, oduzet mu je čin kapetana bojnog broda i degradiran je. Da bismo preživeli, otac je završio studije ekonomije i radio kao ekonomista. Međutim, u duši je Ivan Mišković bio i dalje podmorničar i komandant „Nebojše“. - priča njegov drugi sin Petar, rođen 1950. godine.

Kada je podmornica „Nebojša“ 1955. godine povučena iz upotrebe, rashodovana, isečena i bačena u staro gvožđe, njen komandant Ivan Mišković bio je samo anonimni ekonomista u Beograd. On je jedini srpski oficir koji je bio kapetan kraljevske i komandant partizanske podmornice. Smrću Ivana Miškovića, poslednjeg komandanta srpske podmornice, istorijska priča o „Nebojši“ preselila se u legendu.

ORDEN ZA KOMANDANTA
Moj otac je rehabilitovan posle šest decenija, kada mu je država Srbija 2004. godine uručila orden zasluga za narod. U međuvremenu, potomak poslednjeg komandanta podmornice piše knjigu, a RTS priprema televizijsku emisiju o „Nebojši“ i mom ocu - otkrio nam je Petar Mišković, koga smo telefonom pronašli u Parizu, gde je otišao po brata Mišela. Obojica će u sredu doći u Beograd da sahrane oca.




Nebojša posle sudara sa Pracatom


Fotografija iz Aleksandrije


Tehnički podaci za podmornice klase L

18. март 2011.

60 godina Muzeja u Zaječaru

Izložbom pod nazivom "Sjaj čuvara prošlosti", koja će 22. marta biti održana u Radul begovom konaku, počeće obeležavanje šest decenija postojanja i rada Narodnog muzeja u Zaječaru. Za to vreme Narodni muzej obišlo je dva miliona posetilaca, rečeno je na današnjoj konferenciji za novinare. Narednih mesec i po dana biće upriličeno još nekoliko kulturnih događaja, rekao je direktor Bora Dimitrijević.

Među njima su promocija publikacije "Vodič kroz muzej" na srpskom i engleskom jeziku i izložba posvećena 45. godišnjici rada poznatog zaječarskog umetnika, grnčara Velje Đorđevića. "Jubilej će krunisati naučni skup na kasnoantičkom lokalitetu "Feliks Romulijana" o hrišćanskom nasleđu ovog nalazišta a očekuje se da će 1. maja, na lokalitetu Romulijana, Svetu liturgiju održati srpski patrijarh Irinej", izjavio je Dimitrijević i naglasio da zaječarski muzej svoj zenit tek treba da dostigne u stručnom i kadrovskom smislu. "Ono čime se, nakon ovoliko godina, ponosimo je upis Romulijane na listu svetske kulturne baštine, kao i rekonstrukcijom muzeja i depoa, koji će ove godine u potpunosti biti privedeni kraju", naveo je Dimitrijević. On je najavio da je među budućim investicijama najznačajnija izgradnja Vizitorskog centra na nalazištu "Feliks Romulijana". Novac je obezbedilo Ministarstvo ekonomije, a ovih dana očekuje se i dobijanje građevinske dozvole, posle čega radovi mogu da počnu, rekao je on.

Zaposleni u Narodnom muzeju pohvalili su se i podatkom da je preko dva miliona domaćih i stranih gostiju posetilo muzej, nalazište "Romulijana", Radul begov konak, Tursku vodenicu, Muzej zdravstva i Zadužbinu "Nikola Pašić", koji rade u sastavu ove kulturne ustanove. "To znači da mi nismo samo trošili pare iz budzeta, već smo ovom gradu doneli sigurno preko pet miliona evra, pod pretpostavkom da je svaki posetilac potrošio bar po dva evra", zaključio je Dimitrijević.

Link: muzejzajecar.org,

100 godina Muzičke škole „Stanković”

Povelja o saradnji "neolitskih mesnih zajednica"

U Pančevu će 21. marta biti potpisana Povelja o saradnji "neolitskih mesnih zajednica", odnosno mesnih zajednica Boljetin, Starčevo i Vinča, na čijim teritorijama leže arheološki lokaliteti od svetskog značaja - Lepenski vir, Starčevo-grad i Vinča Belo brdo.

Bratimljenje pomenutih mesnih zajednica početak je već dogovorene strateške saradnje, kojoj je krajnji cilj unapređenje prezentacije našeg kulturnog nasleđa i razvoj lokalnih zajednica na temeljnim vrednostima savremenog evropskog društva, saopšteno je iz Gradske uprave grada Pančeva.

Okupljeni na dan prolećne ravnodnevnice, koji je bio izuzetno važan u poimanju čoveka neolita, predstavnici lokalnih zajednica potpisaće povelju o saradnji i predstaviti usklađene vizije razvoja svojih sredina, sa ciljem da deluju u pravcu osnaživanja identiteta lokalnih zajednica.

Ideja za zajednički nastup lokalnih zajednica potekla je iz udruženja "Neolitsko Starčevo", a u saradnji sa Mesnom zajednicom Starčevo, animirana su udruženja "Vinčanski neolit" i "Lepenski vir", kao i mesne zajednice Vinča i Boljetin.


Lepenski vir
Starčevo

Vinča

Tradicija avangarde

Nasleđeni oblici građanske kulture doživeli su potpunu negaciju. Pozicija stvaraoca kao komentatora društvenih kretanja i pojedinačne egzistencije ispražnjena je. Stvaraoci postaju neposredni učesnici, proizvođači, ispisujući lični ili kolektivni esej svog života.

Vujica Rešin Tucić, 1970.
Priča o Vujici Rešinu Tuciću jedna je od ubedljivijih priča, kad je o istoriji naše umetnosti i književnosti reč, o tome kako se etička, moralna, politička i poetička ubeđenja autora stapaju u jedinstveni kôd umetnika kao sopstvenog dela. Kao umetnik i pesnik, Rešin Tucić stalno se kretao po tankoj granici u međuprostoru između eksperimentalne književnosti, nove poezije i nove umetničke prakse – istovremeno pripadajući i ne pripadajući svim trima podjednako.

Oslobođeni imperativa da bilo šta znače ili označavaju, reč i slovo kod Rešina Tucića postali su vizuelizirajuća sredstva/stanja jezika. Jezik u afektu – služeći se iskustvima istorijskih avangardi (dade i futurizma), konkretističkim eksperimentima, kao i pesničkom praksom slovenačkih reista – kod Vujice je postao vlastiti predmet. Pesma kod njega više nije jezička niti logička konstrukcija. Praksom permanentnog istraživanja u i sa jezikom, umesto jezičkog (verbalnog), kod Tucića pesma je postala vizuelni proizvod. Pored rada na dekonstrukciji smisla, Vujica istovremeno razara i samu logiku pesničkog teksta/govora ― ali i stereotipne i patetične predstave o „ozbiljnosti pesničkog zanata“. Njegovo pesništvo zasnovano je na buntu protiv svih konvencija, otuda su pojedini kritičari Tucićevu književno-umetničku pojavu opisali kao svojevrsnu „injekciju“ Majakovskog za našu književnost. Vizuelizacija teksta, svoju kulminaciju doživljava u svakako najpoznatijem Tucićevom delu ― vizuelnom romanu Struganje mašte (1971―1991).

U tom permanentnom eseju vlastitog postojanja, neposredno praktikovanom kroz literaturu i umetnost, pojmovi kao što su inovacija, sloboda i novo ― počev od prvoobjavljene priče iz 1962, pa sve do umetnikove smrti 28. novembra 2009 ― za Tucića su imali specifičnu i (samo)obavezujuću težinu i značaj: Najgora vremena su za takozvanu umetnost ona u kojima stvaraoci ne mogu ničeg novog de se sete. Bitka za novu umetnost, pored zalaganja za drugačije odnose u kulturi i društvu značila je i (utopističku) bitku za novog i drugačijeg, istinski slobodnog čoveka – pojedinca koji će biti sposoban da veruje u vlastite snove i koji se, zarad privremenih interesa, neće odricati vlastitih ideala: Dobra i loša vremena se smenjuju. Mi ne možemo suditi o tome kakva su vremena držeći se uslova koje društvo stvara, nego, jednostavno, po tome u kakvom se stanju nalazi sam čovek. Zato je neophodno pokušati takve stvari u umetnosti koje bi opet radikalizovale ljudsku svest da čovek mora uticati na promenu okolnosti u kojima živi, na promenu svog ljudskog života.

Kad je o Tuciću reč, sastavni deo neposrednog stvaralačkog bio je i njegov aktivistički rad. U vojvođanskoj, a usudio bih se reći i u srpskoj kulturi uopšte, nije bilo puno osoba koje su u tako dugom nizu godina, uporno i istrajno, bile gotovo opsednute demistifikovanjem i razotkrivanjem (tajnih i javnih) centara uticaja i moći kao što je to bio slučaj s Vujicom Rešinom Tucićem. Razobličavanje kulturne scene kao poprišta politike, moći, uticaja, klanova i neformalnih grupa za Rešina Tucića bilo je pitanje etike, morala, istine, pravde. U vremenu u kom se Vujica intelektualno formirao, ideja slobode bila je ona vodilja ka kojoj se neprestano težilo – zato je i duhovna pobuna njegove generacije bila pobuna protiv svega što je tu slobodu gušilo, cenzurisalo, ograničavalo: Mene je u umetnost odvela želja da sopstveni život promišljam kao sveopšti esej a ne da bih unapredio umetnost.
(Izvodi iz monografskog teksta Nebojše Milenkovića)

Vujica Rešin Tucić (1941, Melenci – 2009, Novi Sad), bio je jedan je od istaknutijih pripadnika i protagonista jugoslovenske neoavangarde šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka. Rešin Tucić delovao je kao književnik, vizuelni umetnik, pesnik, polemičar, esejista i urednik. Objavio 12 autorskih knjiga i realizovao niz subverzivnih i provokativnih umetničkih poduhvata na čitavom bivšejugoslovenskom kulturnom prostoru. Bio je jedan od članova─osnivača novosadskih umetničkih grupa Januar i Februar (1971) i Atentat (1972).

Privatni časopis Adresa, čiji je Tucić pokretač i izdavač (1977), bio je jedno od najznačajnijih neoavangardnih glasila na bivšejugoslovenskom prostoru, takođe uređivao je i časopise Polja (Novi Sad), Ulaznica (Zrenjanin), Dalje (Sarajevo) i Tisa (Bečej). Bio je pokretač i autor književne škole Tradicija avangarde (Fond za otvoreno društvo, Beograd, 1993─95), jedan od članova─osnivača alternativnog književnog društva K21K (Novi Sad, 1994/95) kao i organizator višejezičnog književnog antiratnog karavana Pod granom oraha (Fond za otvoreno društvo, Novi Sad, 1994).

Kao književnik i vizuelni umetnik Vujica Rešin Tucić zastupljen je u više desetina umetničkih i književnih almanaha, pregleda, izbora i antologija. Za svoj književni rad dobitnik je nagrada: Vasko Popa, Pečata varoši sremskokarlovačke i Nagrade Paja Marković Adamov.

O izložbi i monografiji u izdanju MSUV:
Pored kompletnog predstavljanja vizuelnog romana Struganje mašte, autorskih filmova i obilja dokumentarne građe ― na retrospektivi u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine Vujica Rešin Tucić biće predstavljen i kao kritičar, performer i društveni aktivista.

U monografiji Vujica Rešin Tucić: TRADICIJA AVANGARDE autora Nebojše Milenkovića, objavljen je istoimeni tekst o umetnosti i književnosti Vucice Rešina Tucića. Obrađen je njegovo polemički i kritičarski radi kao i klima/okolnosti vremena u kom je Tucić kao umetnik delovao. Takođe, u knjizi je štampana i obimna bibliografija V.R.Tucića (preko 500 bibliografskih jedinica) koju je priredila Gordana Đilas.


Otvaranje: sreda, 23. 03. 2011. u 19:00č

Trajanje: 23. 03 – 20. 04. 2011.

16. март 2011.

Dodirnimo prirodu 2

Izložba "Dodirnimo prirodu 2", koja je koncipirana tako da posetioci mogu da dodirnu svaki eksponat, biće otvorena 19. marta u Galeriji Prirodnjačkog muzeja na malom Kalemegdanu u Beogradu, saopšteno je iz tog muzeja.

Izložba predstavlja nastavak prve taktilne izložbe "Dodirnimo prirodu" realizovane 2005. godine u Galeriji Prirodnjačkog muzeja koja je tokom prošle godine gostovala u Muzeju Horeum Margi u Ćupriji i Narodnom muzeju u Kruševcu.

Postavka je nesvakidašnja po svojoj muzejskoj koncepciji, jer su izbrisane granice između posetilaca i eksponata, a na ovaj način Prirodnjački muzej je među prvima u Srbiji počeo da primenjuje inkluzivni izlagački pristup namenjen širokoj publici, najmlađima, ali i osobama sa invaliditetom, slepim i slabovidim osobama.

Na izložbi će biti predstavljeni eksponati koji podržavaju široku lepezu pojmova iz prirode, karakterističnog oblika koji je jednostavan i taktilno prepoznatljiv.

Eksponati predstavljaju replike delova biljaka i životinja, kao i originalne minerale, stene i fosile. Među brojnim eksponatima biće predstavljeni: jaje najmanje i najveće ptice na svetu, replika lobanje jednog od najmanjih dinosaurusa- Eoraptora.

Posetioci će u Galeriji Prirodnjačkog muzeja moći da vide i dodirnu i glavu krokodila, izumrlog gmizavac koji podseća na delfina- ihtiosaurusa, donju vilicu runastog mamuta, fosilnu ribu staru 180 miliona godina, lobanju pećinskog medveda, lisice i čoveka, modele ljuštura morskih puževa i školjki.

Posetioci će moći dodirom da uporede fosilni i današnji morski sunđer, osete pod prstima finu strukturu okamenjenih korala, dodirnu džinovske okamenjene ostrige, fosile školjki i puževa, blistave kristale i komade magmatskih stena ili okamenjene listove nežnih biljaka.

Među eksponatima će se naći i model sunčevog sistema, fosili zuba izumrlih životinja (mamuta, jelena i pećinskog medveda), rogovi izumrlog džinovskog jelena i bizona iz Ledenog doba, kao i rogovi nekih današnjih papkara: muflona i afričkog kudua.

Tekstovi i objašnjenja predstavljeni su na srpskom jeziku, latinično, kao i na Brajevom pismu, a izložbu prati dvojezični katalog.

Izložba "Dodirnimo prirodu 2" biće otvorena do kraja maja 2011. godine.

12. март 2011.

Ništa od novog grba?

Četiri meseca posle donošenja Uredbe o utvrđivanju izvornika Velikog i Malog grba, izvornika zastave i notnog zapisa himne Republike Srbije, Ministarstvo pravde utvrdilo je da ova uredba, u delu koji se odnosi na izgled grba, nije u skladu sa Zakonom o državnim simbolima i podnela je inicijativu za njeno odbacivanje Republičkom sekretarijatu za zakonodavstvo.

Zašto je Vlada Srbije usvojila Uredbu kojom se krši zakon, kako to tvrdi Ministarstvo pravde, juče se nije moglo saznati. Iz Vlade Srbije uputili su nas na Republički sekretarijat za zakonodavstvo, predlagača Uredbe, kojem je podneta i inicijativa, ali tamo juče nije bilo dostupnih sagovornika. Kada je 11. novembra 2010. doneta Uredba koju je potpisao potpredsednik Vlade Ivica Dačić, objavljeno je da je ona usvojena u skladu sa članom devet Zakona o državnim simbolima u kojem se navodi da „izvornik Velikog i Malog grba, izvornik zastave Republike Srbije i notni zapis himne Republike Srbije uređuje Vlada”. Međutim, po članu deset istog zakona, „Grb Republike Srbije jeste grb utvrđen Zakonom o grbu Kraljevine Srbije od 16. juna 1882. godine”.Državni sekretar Slobodan Homen naveo je da u tom delu Uredba nije saglasna sa zakonom jer predviđa drugačiji grb od onog iz 1882. godine, a time, kako je naglasio, narušava i tradiciju. Objašnjavajući razloge za podnošenje inicijative, Homen je dodao i finansijski: zamena postojećeg grba novim na tablama ambasada, ličnim kartama, memorandumima, svim dokumentima gde se on koristi, koštala bi više od 20.000.000 evra.

Dragomir Acović, heraldičar i jedan od članova vladine komisije koja je radila na izradi grafičkog rešenja grba, kaže da ne može da razume o čemu inicijativa govori, da mu nisu jasni ni povod ni motivi za njeno pokretanje i da je sve što je u njoj navedeno – netačno.

– Nije istina da postoji razlika u odnosu na Zakon, niti da je u grbu nešto promenjeno. Ovde je reč o utvrđivanju grafičkog standarda. Taj standard i sadržaj grba ne stoje međusobno u uzročno-posledičnoj vezi. Zakon kaže da etalon, izvornik, mora da postoji i donošenjem uredbe to je ispunjeno – kaže Acović.

On ističe da grb nije promenjen, već da je samo sređen crtež kako bi se na najefikasniji način mogao koristiti ubuduće. Laički rečeno: napravljene su grafičke korekcije, ali grb je ostao isti jer nije menjan odnos figura u njemu, njegov sadržaj i boje, elementi koji određuju grb.

– Ne razumem ni prigovor da će biti potrebni milioni evra za zamenu postojećeg grba. Nigde se u Uredbi ne pominje da se donošenjem tog dokumenta odbacuje postojeći grb niti je dat bilo kakav rok za njegovu zamenu. Uredbom je, u stvari, dato uputstvo kako ubuduće treba da se prikazuju pojedini detalji na grbu. Znači, kada vam se istroše memorandumi ili morate da menjate tablu na ambasadi, dobićete memorandum, odnosno tablu sa grbom kakav predviđa Uredba i tako će se on postepeno uvoditi – objašnjava Acović.

U izvorniku je, kako objašnjava Čedomir Vasić, profesor Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu, opisan izgled grba, položaj figura, njihova boja, dok sa strane dizajna i grafičkog izgleda uvek ima prostora za manje izmene koje ne narušavaju ono što je predviđeno i opisano etalonom. U ovom slučaju, nije reč o dva različita grba, već o redizajniranom postojećem grbu.

– Mislim da nije bilo potrebno u ovom trenutku menjati grb, stilizovati ga, naročito zato što je većina navikla na postojeći, on je već ušao u narod. To je trebalo uraditi ili ranije ili u nekom drugom, pogodnijem trenutku. Sam grafički izgled grba koji je predviđen Uredbom je stvar ukusa. Moje je mišljenje da to nije toliko poboljšano da bi se pošto-poto menjalo – ističe profesor Vasić.

Link: Zakon o izgledu i upotrebi grba zastave i himne Republike Srbije

11. март 2011.

„Forenzičar” u Narodnom muzeju

Ne, nije reč o trenutno popularnim tv-serijama koje se bave analizama mesta zločina. Ali je slično. Radnja ove priče odvija se u Odeljenju za restauraciju i konzervaciju Narodnog muzeja u Beogradu a mi smo uljezi, doduše pozvani. U njihovim prostorijama, u koje ne može da uđe običan posetilac, prenosni EDXRF spektrometar, instrument dizajniran i konstruisan u Institutu Vinča, koji se može koristiti za mnogobrojne forenzičke analize, trenutno detaljno „ispituje i identifikuje” pigmente na delima Katarine Ivanović, prve srpske slikarke i žene akademika. Radi stvaranja baze podataka, koja može biti od pomoći u potvrdi autentičnosti umetničkih dela. Upravo zato, šanse su velike da se slike koje su proteklih mesec dana „spavale” na carini Aerodroma „Nikola Tesla”, za koje se sumnja da su nikad evidentirana dela Save Šumanovića, već u narednim danima nađu pred „budnim okom” baš ovog instrumenta. Njegov rad je otud i zanimljiviji.
O čemu je, zapravo, reč?

Uz pomoć IAEA, međunarodne agencije za atomsku energiju, koja je oformila projekat čija je osnova analiza predmeta kulturnog nasleđa različitih vrsta, u Laboratoriji za hemijsku dinamiku i permanentno obrazovanje Instituta za nuklearne nauke Vinča konstruisan je u našoj zemlji jedini prenosni EDXRF spektrometar, kojim je moguće vršiti opsežne ali nedestruktivne hemijske analize kulturnih dobara u samim muzejskim ili galerijskim prostorijama. Isti projekat povezao je ekipu iz Vinče i ljude iz Narodnog muzeja, pa se prvo krenulo od „inspekcije” slika Paje Jovanovića i Save Šumanovića, sa ambicioznim planom da se uskoro napravi baza podataka za sve domaće autore.

– Reč je o rendgenskoj fluorescentnoj analizi, koja se sastoji u tome što se tanak snop zračenja usmerava ka predmetu i na taj način se pobuđuje karakteristično iks zračenje specifično za svaki element prisutan u ispitivanom uzorku. To se zračenje beleži u detektoru koji je sastavni deo instrumenta i na taj način dobija se elementarni sastav onoga što analizirate, odnosno identifikacija svih neorganskih elemenata težih od aluminijuma istovremeno. Konkretno, kada su slike u pitanju, na osnovu detektovanih elemenata i vizuelne identifikacije, mi preko baze podataka za hemijske sastave pigmenata identifikujemo i same pigmente. Da li je reč o olovno beloj, kobalt plavoj, hrom žutoj, objašnjavaju Velibor Andrić, fizikohemičar, šef Laboratorije u Vinči, i Maja Gajić Kvaščev, istraživač saradnik.

– Upravo na osnovu baze podataka, na čemu radi ovaj instrument, kasnije se brže i lakše može potvrditi autentičnost neke nepoznate slike za koju do sada nismo čuli a koja je možda delo nekog našeg velikana. Ono što je veoma važno jeste to da je reč o neinvazivnoj metodi, jer se dela mogu analizirati bez uzimanja uzoraka, što je veoma bitno, pošto su ona uglavnom veoma vredna, a uzimanje uzoraka često može da ih ošteti – dodaje Milica Marić Stojanović, stručni saradnik laboratorije za fizičko-hemijska ispitivanja pri Narodnom muzeju.

Instrument se, kada je rad sa umetničkim delima u pitanju, osim za pigmente, koristi i za keramiku i metal. Na osnovu sadržaja mikroelemenata glazure, boje i tela keramike određuje se poreklo same gline dok se, kada je metal u pitanju, na osnovu njegovog sadržaja može otkriti da li je bakar, recimo, iz Bora ili sa Karpata ili neke druge lokacije.

Ono što, međutim, ova pametna mašina ne može jeste utvrđivanje starosti određenog predmeta, jer spektrometar ne vidi izotope organskih elemenata, u ovom slučaju ugljenika.

– Kada je reč o utvrđivanju autentičnosti dela savremenih autora, starost tu nije presudna, pošto je granica greške za taj aspekt analize velika i kreće se u rangu od 40 do 100 godina. Za arheologiju i utvrđivanje autentičnosti starijih dela to jeste bitno, jer se operiše sa hiljadama godina. Nažalost, u Srbiji se utvrđivanje starosti preko ugljenika 14 više ne radi. Oprema postoji, ali bi metodiku rada trebalo razraditi – kaže Andrić.

Naši sagovornici zaključuju, na kraju, da je izrada ovakvih baza podataka za predmete našeg kulturnog blaga više nego potrebna, jer će se samo tako naš kulturni prostor uklopiti u okruženje gde je veliki broj sličnih analiza već urađen i publikovan u međunarodnim časopisima.

Spektroskop u "akciji"

9. март 2011.

9. mart – Dokumenti

Nedavno objavljena knjiga „9. mart – Dokumenti”, impresivna već po svojoj izvanrednoj opremi, tekstu štampanom na 770 stranica velikog formata i čak 144 stranice prvorazrednih dokumentarnih fotografija, teško da ima pandana u ovdašnjoj izdavačkoj delatnosti.

Poštovani čitalac će lako prepoznati da ova knjiga, dvadeset godina posle 9. marta 1991, zahvaljujući naporima izdavača, „Srpske reči”, nastoji da pruži celovitu sliku događaja koji, uprkos situ vremena, traje kao jedna od prelomnica u novijoj istoriji Srbije i Jugoslavije za njenog postojanja.

Više nego dobrodošla, knjiga „9. mart” biće iščitavana na mnogo načina, već i zbog toga što će doći u ruke onih koji onomad još nisu bili rođeni, ili su u međuvremenu stasavali, čitaće je ljudi koji su učestvovali u demonstracijama 9. marta i uličnim neredima u Beogradu toga dana, bilo kao demonstranti ili kao pripadnici snaga reda i privrženici režima protiv koga su demonstracije bile usmerene, kao profesionalni hroničari zbivanja, novinari i komentatori (u ono vreme nije bilo tzv. analitičara), kao slučajnici ili namernici razne vrste.

Dramaturški efektno komponovana (urednik i pisac predgovora Steva Batić), knjiga „9. mart” koncentrisana je isključivo oko te datumske i događajne ose, da bi tek jednim korakom unazad zašla u februar, a jednim korakom unapred u april 1991. godine.

U ovakvoj vrsti novinskog teksta, teško je izneti iskristalisan, objektivan kritički sud o tom štivu, ne samo zato što su u knjizi iznete nebrojene činjenice upletene u jedan tren istorije, nego i zbog toga što ova knjiga snažno provocira emocije čitaoca, terajući ga i na to da raspliće niti sopstvenog, dve decenije starog sećanja.

Za nekoga ko je bio ne samo svedok, nego i učesnik u događajima 9. marta, ova knjiga će biti više od vremeplova, uz to i štivo koje iznova tera na suočavanje s nizom starih, ali i novih pitanja.

Šta se zaista zbilo tog dramatičnog, dalekosežnog, ali i tragičnog 9. marta 1991? Kakve su silnice iz dubljih slojeva istorije i tekućih politika proizvele tu događajnu penu? Šta se sve izukrštalo? Kakve su to energije vezivale domaće, unutrašnje konflikte, s mnogo širim, ne samo regionalnim, nego i evropskim i globalnim okruženjem? Kako ocenjivati uloge ličnosti u tom događaju, a izvan crno-belih matrica lenjog i manipulativnog mišljenja? Kada će o 9. martu progovoriti kritička istoriografija, ona koja nije sluškinja dnevne politike, a pogotovo nije sluga partije (partija)? Zašto je, u stvari, one noći 9. marta, posle burnog dana ispunjenog nasiljem, na samom početku Knez Mihailove ulice bio „parkiran” vojni tenk čija se silueta preteći stapala s tragičnom pomrčinom?

Mnogo je pitanja s kojima nas suočava knjiga „9. mart”. Ona nesumnjivo pruža mogućnost da se ka tim odgovorima ide.

Na ovitku piše da je to „knjiga protiv svih falsifikata”. Pošto su to „dokumenti”, mnogi čitalac će pomisliti kako su među koricama ove knjige, dvadeset godina posle 9. marta, objavljeni i nepoznati dokumenti iz do juče zatvorenih arhiva.

Ali nije o tome reč.

Pod „dokumente” su, u stvari, podvedeni novinski tekstovi, većinom iz „Srpske reči”, potom iz nedeljnika „Vreme” i „Politike” iz onog perioda, kao i transkripti sa „TV Bastilje”, što će reći TV Beograd, zbog čijeg je manipulativnog izveštavanja okupljanje na Trgu Republike 9. marta zakazao Srpski pokret obnove, vođen svojim predsednikom, „kraljem trgova” Vukom Draškovićem.

Knjiga „9. mart – Dokumenti” u stvari je zbirka novinskih tekstova bez presedana ne samo u istoriji srpskog novinarstva. Takvog primera, čini nam se, nema ni u ovdašnjoj političkoj i partijskoj istoriji.

U knjizi „9. mart”, nažalost, nema dokumenata iz nekih ključnih državnih ustanova, iz policije, vojske, diplomatije i njihovih tajnih službi, niti ima dokumenata iz stranih izvora slične ili iste vrste. Zato je ona i neka vrsta podsticaja da istraživanja tog događaja najzad krenu i tim smerovima.








Novinske naslovnice 10. marta 1991. godine


Link: 9. mart - Dokumenti, prvih 50 stranica knjige,