28. октобар 2010.

Dilan Dog ne govori u žargonu

Edicija „Veseli četvrtak” juče je u strip-sali Sajma knjiga promovisala svoja nova izdanja, a o radu u ovoj izdavačkoj kući koja je na srpsku strip-scenu i kioske vratila likove poput Dilana Doga, Mister Noa i Teksa Vilera govorio je Marko Šelić, reper i pisac, poznatiji pod imenom Marčelo. Šelić radi kao urednik u „Veselom četvrtku” i adaptira prevode dogodovština Dilana Doga, čuvenog detektiva za noćne more. On je najavio izlazak 11. knjige iz edicije Dilan Dog, kao i ponovni izlazak prvog broja Teksa Vilera, i nove epizode Taličnog Toma.


– Kada mi je urednik „Veselog četvrtka” Dušan Mladenović ponudio da pišem uvodnike za epizode Dilana Doga i adaptaciju prevoda, nisam bio siguran da ću to moći da uradim kako treba. Međutim, on je bio zadovoljan , pretpostavljam i zato što čoveku treba dati da radi posao koji voli, a Dilan Dog je jedan od mojih omiljenih likova – rekao je Marko Šelić Marčelo.

On se osvrnuo na specifičan i težak posao adaptacije prevoda stripova i objasnio kako izgleda prilagoditi govor junaka u stripu domaćoj publici.

– Jezik u Dilanu Dogu je poetičan i zahteva specifičan pristup, sličan onom koji je primenjivao Nenad Briksi, prevodeći Alana Forda. Poznato je da Gručo Marks (Dilanov pomoćnik) često ispali deset šala u nizu, a one se često baziraju na igri rečima. Onda treba naći odgovarajuću varijantu u srpskom jeziku – kazao je Šelić.

Neki čitaoci Dilana Doga, po pravilu fanatici, kako je i red kada su ljubitelji stripa u pitanju, zamerili su Šeliću putem internet foruma što suviše modernizuje govor likova u stripu. Poznati reper kaže da je govor Dilana Doga i Gruča Marksa „svetinja” i u prevodu ne sme da se dogodi da Dilan govori u žargonu, a Gručo psuje. Oni treba da budu što verniji originalu, dok su sporedni likovi podložni modernijoj adaptaciji.

– Čini mi se da se ljudi sećaju stripova iz vremena kada su bili mladi, pa bi valjda voleli da ih on vrati u to lepo, staro vreme, što je nemoguće. Različiti likovi različito govore. Isti rečnik ne koriste biznismen, narkoman koji sedi na klupi ili stara glumica, sa cigaretom u uglu usana – objasnio je Marčelo.

U toku trogodišnjeg postojanja, edicija „Veseli četvrtak” objavila je oko 300 stripova, mahom iz omiljene „fabrike stripova” srpskih ljubitelja stripa, čuvene italijanske izdavačke kuće „Serđo Boneli”.



Naslovnica prvog broja izašlog u nas

26. октобар 2010.

Vokmen otišao u penziju

Pošto je u martu poslao flopi diskove u penziju, „Soni“ je juče obustavio proizvodnju i distribuciju čuvenog vokmena...

Poslednja isporuka vokmena poslata je u Japan u aprilu. Kada se ti primerci budu prodali, prenosivi plejer kasetaš neće moći da se nađe ni u jednoj prodavnici sveta.


Prva generacija vokmena puštena je u prodaju u julu 1979. godine u Japanu. Iako je kasnije postigao ogroman uspeh, prvog meseca prodano je samo 3.000 primeraka. Tokom 30 godina, koliko je ukupno bio dostupan, kompanija „Soni” prodala je oko 200 miliona vokmena kasetaša.

Saopštenje o „penziji” stiglo je dan posle ajpodovog devetog rođendana. Činjenica je pak da ajpod nije potisnuo stari dobri vokmen, već CD plejeri i to '90. godina prošlog veka.


Prvobitnu ideju o stvaranju vokmena dobio je Masaru Ibuka, osnivač „Sonija”. Zajedno s izvršnim direktorom kompanije Noriom Ogom zadao je zaposlenima zadatak da naprave lak i prenosiv kasetofon. Zahtevao je da proizvod bude gotov za manje od četiri meseca, pa su inženjeri morali da rade i noću, i to tri do četiri puta nedeljno. Upoznavanje prvog modela TPS-L2 i medija odigralo se u parku 22. juna 1979. godine, kada je svakom novinaru dat po jedan vokmen i rečeno im je da ga uključe, stave slušalice i prošetaju parkom. Utisci su bili prilično mlaki. Ipak, predviđanja da mladi neće biti zainteresovani za mini kasetofon koji ne može da snima pokazala su se kao pogrešna. Do kraja leta vokmen je postao hit.




Model TPS-L2 iz 1979. godine

Časopis Rivista, predstavio je Vokmen 1980. godine,
sa prodajnom cenom od skoro 400 tadašnjih DM


Vic o plavuši i vokmenu
INSTRUKCIJE - Plavuša ode kod frizera slušajući vokmen. „Moram da vam skinem vokmen“, kaže joj frizer. „Ne smete, umreću“, odgovori plavuša. „Ne mogu da vas šišam sa slušalicama na ušima“, kaže besni frizer. „Rekla sam vam, ne smete da ga skinete jer ću umreti“, ponovo će plavuša. Frizer van sebe zgrabi vokmen i baci ga na pod sa plavušine glave. Za nekoliko sekundi plavuša umre. Frizer uzme vokmen da bi čuo šta ja plavuša slušala i čuje: „Udahni, izdahni, udahni, izdahni...“

Link: en.wikipedia.org, walkmancentral.com,

24. октобар 2010.

Srpske novčanice izgužvane i pohabane

Glavobolja zbog novca! Takve su srpske novčanice - ili im fali zaštitna nit, ili su toliko pohabane da vas je sramota da platite nešto njom. Nekad se toliko pažljivo vade iz džepa da jedna polovina ne bi ostala u rukama!

Ali ni tu nije kraj, jer retko ko hoće da primi pohabanu i izlepljenu hiljadarku! A zašto su takve novčanice samo u Srbiji? Zašto nema takvog evra, dolara... pa čak ni rumunskog leva? Verovatno možete da pogodite ko je krivac? Pa mi, jer tako kažu u Narodnoj banci Srbije!

- Savijanje i gužvanje novčanica, pisanje i crtanje po njima, izlaganje novčanica hemijskim i mehaničkim uticajima, zacepljivanje i izvlačenje zaštitne step niti, držanje novčanica po džepovima umesto u novčanicima - sve to utiče na njihov kvalitet i očuvanost - kažu u NBS.

Oni ne dovodi u pitanje kvalitet papira, jer kažu da je on isti kao onaj na kome se štampaju evro i druge valute u razvijenim zemljama Evrope. Ipak, priznaju da su sitni apoeni lošeg kvaliteta i ističu da se svojski trude da sve papirne novčanice koje građani unište zbog nesavesnog odnosa prema novcu redovno zamenjuju novim.

- Uočljivo je da su apoeni od 10, 20 i 50 dinara lošijeg kvaliteta od ostalih, a osnovni razlog je to što se znatan broj tih novčanica zadržava u opticaju u takozvanom zatvorenom krugu. Te novčanice se ubacuju u platni promet, ali se zbog male nominalne vrednosti ne vraćaju u vidu suvišaka u banke i pošte, a odatle u Narodnu banku Srbije, gde je moguće izvršiti njihovu preradu - kažu u Sektoru za trezor NBS i ističu da se za zamenu pohabanih novčanica poslovnim bankama ne naplaćuje provizija, ali da ima primera da banke prilikom zamene građanima umanjuju vrednost oštećene novčanice.

Oni objašnjavaju da je početkom 2009. godine količina nepodobnih novčanica u opticaju iznosila oko 50 odsto, ali da se u proseku godišnje zameni 30 odsto novčanica.

Nevažeće bez niti
Iako nam svima u ruke često dospevaju novčanice bez zaštitnih niti, čak i velikih apoena, koje brže-bolje „utopimo“ dalje, u NBS kažu da su te novčanice nevažeće.
- Novčanice kojima nedostaje step nit, u delu ili u celini, spadaju u kategoriju novčanica nepodobnih za opticaj. Građani koji poseduju novčanice kojima nedostaje step nit mogu takve novčanice zameniti u bankama za novčanice podobne za opticaj - kažu oni.

Prosečan vek trajanja papirnih novčanica
Apoeni od 10, 20, 50, 100 i 200 dinara 24 meseca
Apoeni od 500 i 1.000 dinara do 36 meseci
Apoeni od 5.000 dinara više od 36 meseci

Uputstvo "stručnjaka": Kako da vam novčanice uvek budu lepe?
1. Ne trošite ih.
2. Ne savijajte ih i ne gužvajte.
3. Ne pišite brojeve telefona po njima.
4. Preporučujemo peglanje na paru, pod niskom temperaturom.
5. Čuvajte ih u što debljoj knjizi (da budu ispresovane).
6. Ako već morate da ih trošite, ponesite ih sa sve knjigom.
7. Kad ih vadite iz knjige, koristite pincetu sa širim zahvatom i rukavice.

21. октобар 2010.

Vrata stara 5000 godina

Drevna vrata od drveta topole su "solidna i elegantna" sa dobro očuvanim šarkama i izvanrednim rešenjem za spoj dasaka, izjavio je vođa arheološkog tima Nils Blajher, prenela je agencija AP.

Vrata su pronađena na gradilištu na kojem treba da bude podignut podzemni parking za posetioce Ciriške opere.

Arheolozi su na osnovu godova izračunali starost vrata koja su napravljena 3063. godine pre nove ere, otprilike u vreme kada je u Velikoj Britaniji počela izgradnja Stounhendža.

"Ono što ova vrata čini izuzetnim je način na koji su daske spojene. Veoma promućurno rešenje koje čak veoma lepo izgleda", ukazao je Blajher.

Teški klimatski uslovi koji su vladali u to doba primoravali su ljude da grade solidne kuće koje će moći da odole naletima vetra koji su duvali sa Ciriškog jezera.

Vrata su bila deo naseobine sačinjene od sojenica koje su se često mogle naći u blizini jezera u doba kada su ljudi u prealpskom regionu počeli da se bave poljoprivredom i uzgojem stoke.

Slična su drugim vratima pronađenim u obližnjem mestu Fefikon, dok se za treća, napravljena od jednog komada drveta, veruje da su još starija i da su napravljena 3700. godine pre nove ere.


19. октобар 2010.

Novi izgled ordenja i medalja Srbije

Komisija Ministarstva kulture za izradu idejnih rešenja odlikovanja Republike Srbije odabrala je nova rešenja za šest ordena i tri medalje, čiji su autori Mitar Petković, Nikola Vukosavljević, Miroljub Stamenković i Slobodan Savić. Devet umetnika pozvano je da predloži idejna rešenja za nova odlikovanja Republike Srbije, a njih osam je dostavilo radove Komisiji. Reč je, uglavnom, o profesorima univerziteta sa akademije likovnih ili primenjenih umetnosti, koji su se već bavili ovim specifičnim umetničkim zadatkom koji podrazumeva poznavanje i poštovanje zakonitosti heraldike i ordenskih sistema. Da bi učestvovali na konkursu, oni su bili u obavezi da predaju idejna rešenja za tri ordena i jednu medalju. Miladin Marković, jedan od članova Komisije Ministarstva kulture, objašnjava da je osnovni uslov bio da se poštuje tradicija, ali i u idejnom rešenju pruži nešto novo.

– Četiri umetnika su ušla u uži izbor. Njima smo tražili da u nekom obliku menjaju neke detalje da bi dobili jedan skladan ordenski sistem, znači da svaka medalja i svaki orden imaju ipak neku zajednički nit. Završili smo naš rad krajem juna kada je komisija donela rešenja, posle čega je država počela da priprema svoje zakonske i podzakonske akte – kaže Marković.

Deo komisije zatim je radio na statutima, budući da svaki orden ima svoj statut koji sadrži opis ordena, način dodele i objašnjenje za šta se dodeljuje. Zavod za izradu novčanica i kovanog novca već radi prve medalje, ističe naš sagovornik.

– Želeli smo i ordenskim sistemom da poštujemo tradiciju knjaževine, odnosno kraljevine Srbije, odnosno Kraljevine SHS i kraljevine Jugoslavije, da nastavimo tradiciju nekih odlikovanja koja su imala uporište u narodu kao poznati Orden Karađorđeve zvezde ili Medalja Miloša Obilića. Isto tako, Takovski krst se sada zove Sretenjski orden, pošto se Sretenje slavi kao državni praznik. Orden za odbranu i bezbednost, na primer, preuzet je iz prethodnog ordenskog sistema, a poštovali smo i tradiciju FNRJ i SFRJ. Tamo je postojao orden Jugoslovenske zastave, a mi sada imamo Orden srpske zastave – ističe Marković.

Komisija je zatražila i da nekim odlikovanjima budu promenjeni nazivi, što je i učinjeno izmenama i dopunama Zakona o odlikovanjima.

– Promenjen je naziv Orden zasluga za državu u Orden Karađorđeve zvezde, Medalja za hrabrost nazvana je Medalja za hrabrost „Miloš Obilić”, dok se Medalja za revnosnu službu ranije, po istom Zakonu čije smo izmene i dopune tražili, zvala Medalja za zasluge u odbrani i bezbednosti – rekao je Marković.



Medalja za hrabrost Miloš Obilić

Medalja za revnosnu službu

Orden za odbranu i bezbednost

Kraljev krst ponovo u Žiči

Posle gotovo sedam decenija otkako je u vihoru Drugog svetskog rata odnet u Nemačku, zlatni časni krst koji je manastiru Žiči još 1889. godine, prilikom svog miropomazanja, poklonio kralj Aleksandar Obrenović, biće ponovo vraćen ovoj srpskoj svetinji.

Prema informacijama pres službe Katoličke biskupije u Paderbornu, a što je potvrđeno i u sedištu Episkopije žičke u Kraljevu, ovaj, za Srbe svečani čin obaviće se u utorak u ambasadi Srbije u Berlinu.

Primopredaji će, kako saznajemo, osim predstavnika ministarstava spoljnih poslova dveju zemalja prisustvovati i srpski pravoslavni velikodostojnici - vladika žički Hrizostom Stolić i vladika bački Irinej Bulović, nadbiskup Paderbornske katoličke biskupije Hans Jozef Beker, i drugi državni i crkveni zvaničnici sa obe strane.

Kraljev časni krst, od „suvoga“ zlata sa drvenom rezbarijom i majstorijama prizrenskih filigrana na metalnom postolju, Katoličkoj nadbiskupiji u Paderbornu poklonio je nepoznati nemački vojnik, godinu dana po završetku Drugog svetskog rata. A, 1991. godine, u muzeju ove nadbiskupije, časni krst je prvi put video i prepoznao dugogodišnji paroh SPC u Dortmundu prota Tomislav Marković.

Od 2003. godine do danas Srpska pravoslavna crkva i srpska diplomatija započeli su i uspešno okončali razgovore sa nemačkom stranom o vraćanju ove pravoslavne relikvije „sedmovratoj“ srpskoj carskoj lavri.

U Episkopiji žičkoj, međutim, nisu mogli da nam kažu tačno kada će i kako kraljev časni krst biti prenet u manastir Žiču gde se nalazio više od pola veka, sve do Drugog svetskog rata.

15. октобар 2010.

Radijatori iz II veka nove ere

Ekipa arheologa iz Balkanološkog instituta Srpske akademije nauka otkrila je u Svrljigu na radnom punktu nalazišta “Crkvice” jedinstven objekat sa očuvanim keramičkim cevima za podno i zidno grejanje. Na putu prema selu Niševac pored pruge Niš - Zaječar, otkrivena je antička građevina koja poseduje instalacije za zagrevanje prostorija iako datira iz perioda sa početka drugog veka.

Rukovodilac Zavičajne muzejske zbirke u Svrljigu Slaviša Milivojević kaže da se pretpostavlja da se radi o kući visokog činovnika rimske carske administracije iz tog perioda koji je mogao sebi da priušti sistem zagrevanja prostorija kroz podove i zidove, što do sada u srpskoj arheologiji nije otkriveno.

- Na tlu Srbije nigde nije pronađena antička građevina koja je posedovala takav sistem podnog grejanja gde je kanalom prolazio topao vazduh koji je grejao zidove. Sistem se sastoji od ložišta i sistema keramičkih cevi koje su prolazile kroz pod i zidove. Pretpostavlja se da je objekat sagrađen krajem prvog ili početkom drugog veka, odnosno oko sto godina posle Hrista - objašnjava Milivojević.

Građevina je postojala za vreme rimskih vladara Hadrijana i Antonija Pije, dok su je Goti na kraju uništili krajem četvrtog veka. Stručnjaci veruju da je ovde bilo naselje Tribala - plemena koje je živelo u isto vreme kada i Iliri koji su vrlo često napadali antičku Grčku, gde su po svom dolasku Rimljani podigli grad, o čemu svedoče pronađene iskopine. Dr Vladimir Petrović i mr Vojislav Filipović, stručnjaci Balkanološkog instituta SANU, koji uz pomoć opštine Svrljig, Kulturnog centra i Zavičajne muzejske zbirke rukovodi istraživanjima, potvrđuju atraktivnost arheoloških lokaliteta u Svrljigu. Prema njihovom kazivanju, ranijih godina nepobitno su utvrdili da su na području Svrljiga u Prekonoškoj pećini boravili neandertalci, što u sklopu ostalih istorijskih znamenitosti ovog kraja upotpunjava kapacitete i atraktivnost budućeg arheološkog parka.

Prema numizmatičkim nalazima, objekat je bio u upotrebi sve do gotskih najezda, a važan je nalaz dobro očuvanog antičkog puta sa masivnim kamenim ivičnjacima, koji prolazi kroz lokalitet i koji je deo starog itinerarskog puta Naissus - Ratiaria, koji je povezivao centralnobalkanske oblasti rimskog Naissusa sa Podunavljem. Slaviša Milivojević potvrđuje da se na ovom prostoru, pre dolaska Rimljana, nalazilo naselje Tribala čija je grobnica pronađena na području sela Palilule.

- Gde god se vrše iskopavanja, na dubini u proseku od jednog metra, nailazi se na ostatke kuća iz gvozdenog i bronzanog doba. Desetak grobnica Tribala nađeno je na terasi iznad Timoka - kaže Milivojević.

Arheolozi kažu da će pronađeni objekat iz antičkog doba biti zaštićen, a dalja istraživanja nastaviće se početkom aprila naredne godine. Do tada će se vršiti dalja ispitivanja pronađenih stvari sa ovog lokaliteta, a krajnji cilj je potvrđivanje tačnog lokaliteta antičkog Timacum Maiusa. Inače, arheološko istraživanje na terenu Svrljiga i okoline je počelo pre sedam godina, dok je rad na terenu otpočeo pre pet godina. U radu na terenu su sem stručnjaka učestvovali i studenti arheologije. Tokom istraživanja na području sela Niševca obavljena su arheološka iskopavanja manjeg obima na lokalitetu Crkvice–Kalnice koji zahvata površinu oko pet hektara i utvrđeno je postojanje rimskog naselja većih razmera.

Timacum Maius
Pronađeni predmeti ukazuju da bi otkriveni objekat mogla da bude kuća nekog rimskog velikodostojnika.
- Nađena je jedna bakarna igla za kosu, kopča za odeću, poklopac neke posude sa lavljom glavom... Od 30 nađenih novčića, jedan je srebrnjak, a ostalo je bakarni novac iz perioda od II do IV veka - objašnjava Milivojević.


Lokalitet i jedna od iskopina

Mamut - iz kontejnera

MISTERIJA kostiju iz preistorije, koje su u sredu otkrivene pored kontejnera u Slankameničkoj ulici u Zemun polju, uspešno je rešena. Stručnjaci iz Prirodnjačkog muzeja su potvrdili da se radi o ostacima mamuta i bizona starosti oko 10.000 godina.

Delovi skeleta gorostasa ledenog doba dospeli su “u kontejner” pošto ih je pre nekoliko dana tamo bacio meštanin ovog naselja Stevan Prelić. Neobično “đubre” ponovo je u sreduotkrio Milorad Pešić i slučaj prijavio nadležnima.

Ipak, otkriće je daleko od epohalnog. Jer, prema rečima paleontologa, životinjski ostaci ovih vrsta su česti na našim prostorima.

- Mamuti i bizoni iz ledenog doba bili su mnogobrojni na teritoriji Srbije, pa zato njihovi ostaci nisu retkost - rekao nam je kustos Prirodnjačkog muzeja u Beogradu Sanja Alaburić. - Najčešće se delovi skeleta mogu otkriti u šljunkarama pored reka, koje su plaveći okolinu zahvatale kosture. Među ovim ostacima lako se razaznaje donja vilica, deo karlice, pršljenovi i zubi mamuta. Veliki rog pripada vrsti bizona koja je takođe davno izumrla.

Inače, ostatke prastarih životinja otkrio je sugrađanin Milorad Pešić dok je išao da baci smeće. On je u sredu ujutru pored kontejnera pronašao dvadesetak delova skeleta, pa ih je odmah odneo u svoje dvorište, a slučaj je prijavio nadležnim službama.

- Nisam odmah bio siguran o čemu se radi. Ali, kada sam bolje pogledao, shvatio sam da pored kontejnera leže velike kosti - objašnjava Pešić. - Sve što sam našao stavio sam u kolica, odneo u dvorište, a zatim pozvao Prirodnjački muzej.

Tek kada su u Pešićev dom stigle novinarske ekipe i paleontolozi, otkriveno je i kako su kosti dospele pored kontejnera. Njegov komšija Stevan Prelić nam je ispričao kako je nekoliko meseci ranije pronašao delove skeleta na obali Dunava kod Pančevačkog mosta i odlučio da ih donese kući. Na ubeđivanje supruge, pre nekoliko dana ih je bacio u smeće. Na sreću, “pronašle” su novog vlasnika.

14. октобар 2010.

Sjaj i beda dinara / Računi jakog dinara

Kurs dinara je na berzama pokazivao velika kolebanja, uprkos preduzetim merama, a početkom 1923. u Švajcarskoj je pao na najniži nivo - 100 dinara se razmenjivalo za 3,5 švajcarskih franaka. Međutim, njegova unutrašnja vrednost je u razdoblju 1920-1923. bila relativno stabilna, a kupovna moć znatno veća.

Nizak kurs dinara na početku 1923. pretio je da izazove porast cena u zemlji, pa je Narodna banka preduzela sve mere kako bi se zaustavilo obezvređivanje nacionalne valute. Trajno opredeljenje je bilo da se "jeftinijim kapitalima radinost i trgovina unaprede". Pribeglo se efikasnom rešenju - izvršena je oštra restrikcija kredita. Mnogobrojne prigovore je demantovala sama praksa: poboljšana je likvidnost, zaustavljen skok cena i vraćeno poverenje u dinar. Tako je otklonjena opasnost od preteće inflacije i omogućeno održavanje budžetske ravnoteže.

Jačanje dinarskog tečaja u inostranstvu je tek sledilo. Ono je spadalo u domen devizne politike, koju je određivalo Ministarstvo finansija, a sprovodila Narodna banka. Ministarstvo finansija se opredelilo za politiku "snaženja dinarskog kursa u etapama", uz značajnu podršku deviznih rezervi koje su formirane komisionom kupovinom konvertibilnih valuta.

Od početka februara 1923. do avgusta 1925. godine, vrednost dinara je rasla na svim berzama. Srednji mesečni kurs od 5,12 švajcarskih franaka iz februara 1923. se povećao na 9,17 franaka u avgustu 1925. Za to vreme franak je ojačao u odnosu na funtu i dolar za 15 odsto.

Povećanje vrednosti dinara u 1923. nije negativno uticalo na izvozne rezultate, jer je žetva bila izuzetno uspešna, a cene poljoprivrednih proizvoda na svetskom tržištu su stalno rasle. Njihov skok je kompenzovao snaženje dinara i takva situacija je potrajala sve do početka 1925. Rast kursa nacionalne valute je zapretio da ugrozi izvoz, u prvom redu drveta, pa je prvi put posle rata Narodna banka bila prinuđena da interveniše kako bi zaustavila jačanje dinara na svetskoj pijaci.

Početkom 1925. za 100 dinara se dobijalo 7,935 švajcarskih franaka, a u avgustu 9,35 franaka. Kurs nije premašio granicu od 10 franaka za 100 dinara zahvaljujući merama Narodne banke. Ona je, u saradnji sa Ministarstvom finansija, otkupljivala sve inostrane valute na Beogradskoj berzi, koje su slobodnim trgovanjem uticale na skok kursa dinara. Devizne rezerve su povećane na 1.200 miliona dinara i krajem godine Banka je bila prinuđena da proda deviza za 400 miliona dolara kako bi održala kurs od 9,15 švajcarskih franaka za 100 dinara.

U prošlosti, Narodna banka je činila sve kako bi ojačala kurs dinara i sprečila inflatorne pritiske u domaćoj privredi. Prvi put se suočila sa sasvim drugačijim problemom - kako zaustaviti prekomerno povećanje vrednosti dinara na berzama, pošto je njegov kurs već postao prepreka za izvoz mnogih proizvoda? Stoga je banka bila prinuđena da se tačno opredeli po pitanju buduće valutne politike, što je Glavni upravni odbor i učinio.

Odlukom je proklamovano odlučno opredeljenje Narodne banke za vođenje politike stalne vrednosti dinarskog kursa. Praktično, počelo je sprovođenje stvarne stabilizacije nacionalne valute i taj period je trajao sve do juna 1931. kada je proglašena zakonska stabilizacija dinara.

Za odbranu kursa bile su potrebne solidne devizne rezerve, odnosno mobilni dinarski iznosi. Prema Uredbi o regulisanju prometa devizama i valutama od 31. decembra 1922. godine, devize iz izvozničkih trećina i berzanskih viškova, otkupljivala je Narodna banka sopstvenim sredstvima, odnosno novčanicama iz slobodnog kontingenta. Pokazalo se da ova sredstva nisu dovoljna za obezbeđivanje optimalnog deviznog stoka, pa je Banka tražila mogućnosti da poveća izvore za otkup deviza.

Radi rešavanja problema koji je pretio da ugrozi rezultate ostvarene u stabilizaciji dinara, Skupština je u decembru 1925. razmatrala predlog za izmenu čl. 20. Zakona o narodnoj banci, po kome je trebalo da "novčanice izdate za kupovinu menica i čekova na strane pijace po tač. 1. čl. 11 Zakona o Narodnoj banci ne ulaze u redovan kontingent koji banka sa svoje strane može izdati ako taj posao vrši za račun državni".

Predlog je prihvaćen i Narodna banka je dobila širok manevarski prostor za otkup svih deviznih viškova koji su pretili da utiču na rast kursa ili da prodaje devizne rezerve kada je kurs dinara pokazivao tendenciju padanja. Na taj način je obezbeđena neophodna fleksibilnost Banke prilikom intervencija na stranim berzama.

U trenutku usvajanja zakonskog tumačenja iz decembra 1925. nije se do kraja shvatao značaj rešenja propisanih ovim dokumentom. Kasnije se pokazalo da je, zahvaljujući novom zakonskom tumačenju, počeo period faktičke stabilizacije dinara, koji je trajao šest godina.

INFLACIJA GUTA NOVAC
Za vreme Prvog svetskog rata, dinar je neznatno izgubio od unutrašnje vrednosti, jer je Narodna banka dosledno poštovala propise o pokriću za njegovu emisiju. Odmah posle okupacije, austrougarska vlast je nametnula krunu kao zakonski novac u Srbiji, ali je stanovništvo čuvalo dinare zbog poverenja u nacionalnu valutu.

Krajem 1918. dinar je naglo počeo da gubi vrednost u unutrašnjem opticaju, "kada se našao u prometu u zemlji sa tada najgorom evropskom valutom - krunom bivše Austro-Ugarske monarhije". Početkom 1919. je uvedena praksa inflatornog finansiranja budžetskih rashoda. Tada je novčana emisija gotovo udvostručena: na kraju 1918. u opticaju je bilo 340 miliona, a na kraju 1919. više od 660 miliona dinara.

Prava erozija unutrašnje vrednosti dinara je nastupila 1920. godine. Kada je konstituisana Narodna banka Kraljevine SHS 31. januara, u opticaju je bilo 711 miliona, a na kraju godine 3.344 miliona dinara ili 4,7 puta više!


10 dinara iz 1920. godine, specimen

Sjaj i beda dinara / Krajcari prošao rok

Kada je za vreme kneza Mihaila ponovo pokrenuto pitanje kovanja sopstvene monete, 400 godina posle upotrebe poslednjih dinara, ono je dobilo prvorazredan nacionalni značaj.

Na zasedanju Narodne skupštine 29. septembra 1867. godine (Miholjska skupština) iznet je i poslanički predlog „da se skuje srpska moneta i razne mere ujednače, koliko je moguće pre“. Pet meseci kasnije, 15. marta 1868. godine, doneto je „najviše rešenje“, koje je potpisao sam knez, o kovanju prvog novca u oslobođenoj Srbiji, „u nameri da se u Srbiji zavede novčana sistema franaka po konvenciji u Parizu od 25/13 dekembra 1865. između Francuske, Belgije, Italije i Švajcarske zaključenoj, i da se sad u Srbiji cirkulirajući novci zamene Srbskim bakarnim monetama“.

Pored privredne i finansijske dobiti koja je očekivana od kovanja nacionalnog novca, „glavna korist leži u moralnom dobitku, da naše otečestvo ima svoje sopstvene novce s likom svoga knjaza i s nadpisima Srbskim, i ako se zasada ovi novci sastoje samo iz bakarni moneta“, kako je istaknuto u obrazloženju pomenutih rešenja.

Na osnovu „najviših rešenja“, tokom 1868. i 1869. iskovano je 734.737 apoena (para) i to je prvi vlastiti novac u obnovljenoj Srbiji.


1, 5 i 10 para iz 1868. godine,
prvi srpski novac posle 400 godina

Uporedo sa puštanjem u opticaj bakarnog novca, sprovedene su i mere valutno-političkog karaktera u cilju njegove zaštite. Najpre je, još u januaru 1868. godine, doneta odluka da se spreči priliv i nagomilavanje stranog novca, a u oktobru 1870. je rešeno da se iz tečaja povuku sve austrijske bakarne krajcare u zamenu za srpski novac.

Značajno je bilo usvajanje Zakona o kovanju srebrne monete 30. novembra 1873. godine, jer su time u potpunosti primenjena načela Latinske novčane unije. Ovim aktom je određeno da osnovna jedinica monete bude dinar. Prema zakonskom projektu, pod uticajem snažnih nacionalnih osećanja, bilo je predviđeno da se srebrni novac zove „srbljak“. Preovladalo je, ipak, opredeljenje za „dinar“, naziv koji je u dalekoj i slavnoj prošlosti već bio korišćen.

Zasluge za ovakav izbor pripadaju Čedomilju Mijatoviću, tadašnjem ministru u Vladi Srbije. On ga je nametnuo, s obrazloženjem da je despot Stefan Lazarević kovao novac pod tim nazivom. Novi srebrni srpski dinar imao je 100 para (tadašnjeg poreskog tečaja). U skladu sa odredbama Latinske unije, bilo je predviđeno kovanje apoena od 2, 1 i 0,50 dinara u ukupnom nominalnom iznosu od 6.000.000 dinara, finoće 835/1000, težine 10, 5 i 2,5 gr. Na apoenima je utisnuta 1875. kao godina izdavanja, kada je novac pušten u opticaj.


50 para, 1 i 2 dinara iz 1875. godine

Posle zvaničnog priznavanja novostečene državne nezavisnosti na Berlinskom kongresu 10. novembra 1878, usvojen je novi zakon o kovanju srpske srebrne monete. Njime je predviđeno da „načelnu jedninu ili brojnu osnovu srpskih narodnih novaca sačinjava dinar“, finoće, težine i dimenzija kao i kod franka zemalja Latinske unije. Zakonom je utvrđeno kovanje zlatnog novca od 20 i 10 dinara srebrnog novca od 5, 2, 1 i 0,50 dinara, kao i bakarnog novca od 10, 5, 2 i 1 pare. Za početak je trebalo obezbediti samo apoene od 10 i 5 para.


5 i 10 para iz 1879. godine

1, 2 i 5 dinara iz 1879. godine

20 dinara iz 1879. godine

Prva novčanica NBS izdata je 2. jula 1884. godine u Belgiji i vredela je koliko i 100 francuskih franaka. Iznos je bio pokriven u zlatu.


Prva novčanica koju je izdala Narodna banka Srbije 1884. godine

Domaća valuta je držala stabilnost, koju nije mogao da poremeti ni srpsko-turski rat 1912. godine.

Ipak, sa početkom Prvog svetskog rata, sve je krenulo nizbrdo. Posebnu avanturu je preživljavao dinar i na neutralnom i na savezničkom tlu brzo gubio vrednost već na prvom koraku, i to u naklonjenoj Grčkoj. U Albaniji je praktično bio sveden gotovo samo na svoju monetu u srebru, a i nju devalviranu. U okupiranoj zemlji neprijatelji su činili sve da ga unište.

Izbegli Srbi su očevidno izneli mnogo dinara i navalili na šaltere banaka u zemljama u kojima su se našli. Banke nisu imale odgovarajuće naredbe i ovlašćenja, ponekad ni dovoljno svog novca za zamenu, a pred službenicima su stajali premoreni i izgladneli ljudi. Bilo je tako u Grčkoj, Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj.

U decembru 1915. u parisko središte Francuske banke su počeli da stižu dopisi njenih filijala iz Ansija, Modane, Eks an Provansa, Šamberija, Sent Etjena i drugih gradova u unutrašnjosti sa pitanjem kako da postupaju sa sve brojnijim dinarima na njihovim šalterima. Srpski poslanik piše francuskoj vladi 27. decembra da u Francusku upravo stižu mnogobrojne srpske izbeglice, kojima je novac potreban za izdržavanje, ali imaju samo srpske dinare.

Bio je to u stvari apel za pomoć. Francuska je već bila poznata kao zajmodavac Srbije, srpski finansijski oslonac. U njoj su se našle i tadašnje rezerve Narodne banke Srbije, u ukupnoj vrednosti nešto većoj od 813 miliona franaka, od kojih 60 miliona u zlatu. Kada se spremala evakuacija Narodne banke u decembru 1914. bilo je zlata u vrednosti od 57 miliona, a kada se kretalo nazad u Beograd u frebruaru 1919. bilo ga je više od 63 miliona franaka. Veoma je važno i to što su od savezničkih zajmova iz 1915. i 1916. na računima Narodne banke u Francuskoj banci i Engleskoj banci stajale svote izdvajane prilikom dobijanja novih zajmova, vredne do 200 miliona franaka u zlatu.

Francuska javnost je počela da zapaža da se nešto čudno događa sa dinarom. „Ne postoji niko ko bi dao i jedan su za ovu stranu novčanicu. Ljudi obilaze filijale Francuske banke, Nacionalnog kontuara, Lionskog kredita. Uvek je odgovor isti: srpske dinare ne menjamo. Posle invazije Belgije, novčanice Nacionalne banke u Briselu našle su kredit i kod Francuske i kod Engleske banke. Međutim, Srbiji se ne daje isto pravo za iste usluge saveznicima?“

POKRIVENA VALUTA
U krugovima francuskih finansijskih vlasti i bankara znalo se da je dinar odlično pokrivena valuta. Dokazi za to su bili u njihovim bankama, a i bogatstvo Narodne banke bilo je u marseljskoj filijali Francuske banke. U državnom vrhu doneta je 28. decembra 1915. odluka da se reši pitanja dinara. Taj datum je zapisan na pismu francuskog predsednika vlade i ujedno ministra spoljnih poslova upućenog Ministarstvu finansija, u kojem se tražilo da se „ispita pod kojim uslovima će biti moguće organizovati menjanje srpskih novčanica po razumnoj ceni za novčanice Francuske banke“.

Sjaj i beda dinara / Veliki kaurski marjaš

Prilike u srpskoj privredi bile su vrlo nepovoljne posle oslobođenja od viševekovne turske vladavine. Iako dominantne delatnosti, radinost, zanatstvo i trgovina su bile slabo razvijene. Manufakturna proizvodnja još nije bila uvedena.


Miloš Obrenović

Novčane prilike je karakterisala potpuna nesređenost. U toku osmanlijske vladavine, Srbija nije imala nacionalni, već je koristila turski novac. Posle propasti srpske države, uveden je sitan turski srebrni novac, akče, ili kako ga je narod nazivao - aspra. On je u početku (oko 1436. godine) bio težak gram, a kasnije samo 0,13 grama. Potom su puštane u opticaj i druge varijante turskog novca.


AR Aspra 1427-1456. godine, dve varijante đurađa Brankovića

Za vreme austrijske okupacije Beogradskog pašaluka (1717-1739), uveden je groš kao novčana jedinica. On je, međutim, funkcionisao samo kao mera vrednosti, a ne i kao sredstvo u prometu. Obračun svih plaćanja u cesarskom (evropskom) i turskom novcu izražavao se u groševima - od cena robe i usluga do vođenja državnih finansija, dok su u opticaju korišćene različite monete. Zato su utvrđivane "novčane tarife" koje su glasile na groševe. U njima se određivao odnos između moneta i groša, a na taj način i odnosi razmene između različitih vrsta novca. One su, praktično, predstavljale preteču današnjih kursnih lista.

Za vreme oslobodilačkih ustanaka, pa sve do 1868. godine, u Srbiji su se upotrebljavale čak 43 monete, i to 10 vrsta zlatnog, 28 srebrnog i pet vrsta bakarnog novca.

Od zlatnika su korišćeni: cesarski dukat, francuski dukat, papin dukat, mahmudija cela, meka, rušna, altalik, holandez ("bazaklija"), španski zlatnik i portugalski zlatnik.

Od srebrnog novca, u opticaju su bili: taliri - krstaš, slepak, orlaš, direklija, stara adlija, nova adlija, funduk, stambol, stari jermiluk, novi jermiluk, prišluk, grčka drahma, francuski talir, cezar (taunus) i talir misirac, kao i stara rublja, forinta od 100 krajcara, cvajcik zdrav, cvajcik bušen, urubnija, jazluk, ićiluk, bešluk, etmitluk, dokanluk, altluk stoparac i dubrovačka pulja.

Bakarni novac se pojavljivao u prometu kao: groščić, groš, srednji marjaš (petak), veliki kaurski marjaš i nizamčić.

Sve navedene monete delile su se na dve osnovne grupe: cesarsku (evropsku) i tursku. Cesarski, a naročito austrijski novac važio je kao bolji i "čistiji", pa je otuda stalno postojala težnja Porte (turska vlade) da ga "pobije", i obrnuto. Zbog toga su se novčane tarife često menjale, što je stvaralo dodatne teškoće u odvijanju privrednih delatnosti i novčanog opticaja.

Naročito je knez Miloš bio uporan u obezvređivanju turskog novca, smatrajući da na taj način slabi Portu i uopšte turski uticaj u Srbiji. U nameri da što manje takvog novca unese u državnu kasu, preporučio je oberknezovima da se porez prima u cesarskim parama. Zahvaljujući tome, od kraja 1833. godine u Srbiji su u upotrebi dva groša - "čaršijski" i "poreski". U prometu, groš je zadržao nepromenjenu vrednost, pa je nazivan i poreski.

Međutim, ako je porez plaćan turskim novcem, onda je njegova vrednost snižavana na polovinu i nazvan je čaršijskim grošem. Praktična posledica ovakve preporuke značila je da u prometu poreski groš vredi 40 para, a čaršijski (turski) 20 para, ili jedan poreski groš dva čaršijska (turska) groša. To je presudno uticalo da se turski novac izgubi iz opticaja u Srbiji, izuzev zlatnika koji su se zadržali sve do kraja šezdesetih godina prošlog veka.

Pored stranog metalnog novca, u Srbiji su puštane u opticaj i papirne novčanice, uglavnom austrijske i nešto manje ruske. Narod u njih, međutim, nije imao previše poverenja. U nekim periodima, kao i za vreme Prvog srpskog ustanka, čak je bilo zabranjeno unošenje papirnog novca.

Prva banka je otvorena u Srbiji privatnim kapitalom. Bilo je predviđeno da se prikupi osnovački kapital od milion dukata,odnosno 12 miliona dinara, ali je kupovinom akcija uplaćeno samo 120.000 dukata ili 1.440.000 dinara. Počela je da radi 3. juna 1869. godine pod nazivom Prva srpska banka.

Pošto u zemlji nije bilo iskustva u bankarskom poslovanju vrlo brzo se zapalo u gubitke. Promašaji u berzanskom poslovanju zbog kojih je izgubila 70.000 dukata, a još više pri gradnji železničke pruge u inostranstvu Rijeka - Karlovac i odobravanju kredita od 187.700 dukata uglavnom svojim članovima, doveli su Prvu srpsku banku do stečaja 1871. godine. Članovi uprave, najugledniji trgovci pretrpeli su bankrot. Narednih godina, zbog ovoh kraha nije bilo interesovanja za osnivanje novih banaka ili novčanih zavoda.

Tokom 1845. godine, pokrenuta je inicijativa za osnivanje Narodne banke Srbije koja bi razrešila novčane probleme i uredila kreditiranje privrede. U maju 1858. godine je preporučeno da se osnuje privatnim kapitalom, uz veliku državnu kontrolu. Nažalost, na tome se stalo i tri godine nije bilo pomaka u realizovanju projekta koji je imao izuzetnu važnost za Srbiju. Posle toga je popečitelju finansija stiglo pismo Konstans d Boa, sa ponudom da osnuje u Srbiji francusko-srpsku banku sa kapitalom od četiri do pet miliona franaka, što je u to vreme bio veliki novac. Stav popečitelja, Trgovačkog odbora i samog kneza Mihaila, bio je, međutim, negativan.

CARINA NA NOVAC
Osnovne karakteristike novčanog sistema u Srbiji u prvoj polovini prošlog veka:
1. Odsustvo nacionalnog novca i upotreba velikog broja stranih moneta.
2. Na pojedine vrste metalnog novca plaćao se "đumruk", odnosno neka vrsta carine, i to prilikom prelaska granice u oba smera.
3. Opticaj se odvijao, gotovo u potpunosti, uz upotrebu metalnog novca.
4. Primena novčanih tarifa, kojima su regulisani odnosi različitih vrsta novca, bila je dosledna i svako narušavanje povlačilo je stroge kazne.

Sjaj i beda dinara / Car Dušan - guverner

Suverena monetarna vlast po pravilu pripada državi. Međutim, sve do kasnog srednjeg veka smatralo se da monetarna vlast koja se svodila na pravo kovanja novca, pripada onome ko na određenoj teritoriji vrši faktičku vlast.

Loza Nemanjića, freska manastir Dečani

Dešavalo se da pravo kovanja novca ne prisvoji samo jedan vlastodržac već da ovo pravo podele među sobom vlastodršci, koji jednovremeno vladaju rzličitim delovima teritorije jedne zemlje. Kada su od 1282. do 1316. godine državom Nemanjića u isto vreme vladala dva kralja, Milutin i Dragutin, obojica su kovali novac. Baštinsko shvatanje teritorije omogućavalo je da se jedinstvena zemlja podeli sporazumno ili nasilno, između članova vladalačke porodice i da se na taj način, u stvari, podeli i faktička vlast u državi. Dok su državom Nemanjića vladala dva kralja, Dragutin je držao Rudnik i tu kovao novac, a Milutin u Brskovu.


Kralj Milutin i Dragutin, crkva Sv. Ahilija, Arilje

Dragutin (kralj Raške 1276-1282, vladar Srema 1284-1316).
AR dinar tipa matapna (kralj levo i sv. Stefan desno, koji mu predaje dvostruki krst), natpis: STEFANV' - / R/E/X/ - S STEFANV';
rv. Hrist na prestolu.


Kralj Milutin (1282-1321).
AR dinar tipa matapana, VROSIVS - / R/E/X/ - S STEFANVS;
rv. Hrist na prestolu
.

U vreme vlade cara Uroša, pravo kovanja novca uzurpirali su, na teritorijama koje su držali, sevastokrator Mladen i kralj Vukašin, sa članovima svojih porodica, a posle smrti cara Uroša, ovo pravo prisvojili su svi. Upravo je početak kovanja novca bio očigledan izraz rađanja suvereniteta novih vladarskih dinastija, često i prvi prerogativ njihove suverene vlasti. Novčane vrste su odmah po zauzimanju gradova u kojima su se nalazile carske kovnice novca počeli da kuju Balšići, knez Lazar i Vuk Branković.

Novac kneza Lazara 1329 - 1389

U državi Nemanjića nije bilo državne kovnice, a novac su kovali isključivo zlatari. U pisanim spomenicima pre Zakonika cara Dušana nema tragova o tome da li su se zlatari bavili kovanjem novca isključivo po nalogu vladara ili i samostalnom odlukom, bez protivljenja vladara.

To što se u stranim pisanim spomenicima 1294. godine povremeno pominju loši srpski dinari ne mora da znači da su ih kovali zlatari koji nisu posedovali dozvolu vladara da kuju novac. Takođe, nema pisanih tragova da li je neko od vlastele uzurpirao pravo kovanja novca pre smrti cara Dušana. Izvesno je da je članom 168. Zakonika bilo zabranjeno bilo kome, ko nije dobio dozvolu od cara, da kuje novac.

Car Dušan, dakle, izričito naređuje da se novac može kovati samo u gradovima koje je za tu svrhu on odredio. Ovom odredbom zakonodavac je nameravao da zaštiti državu od oba zla - pojedinačne zloupotrebe zlatara koji bi kovali novac bez njegove dozvole i od uzurpacije prava kovanja novca od strane pojedinih predstavnika povlašćenih staleža. Na taj način, car Dušan je postao suverena monetarna vlast, isključivo odgovorna za kovanje novca u državi Nemanjića.

Pre nego što je, zahvaljujući članu 168. Zakonika, novac u državi Nemanjića postao javno-pravna kategorija, car Dušan se prema kovanju novca odnosio kao prema privatnom pravu vladara kojeg on može, ako želi, delimično da se odrekne. Tako je delimično ustupio pravo kovanja novca moćnom feudalcu Jovanu Oliveru, jednom od najmoćnijih ljudi tog vremena. Za njegove zasluge car mu je, posle proglašenja carstva 1346. godine, dao titulu despota, preuzetu sa vizantijskog dvora.

Despot Jovan na fresci u manastiru Leskovo


Novac despota Jovana Olivera Grčinića XIV vek

Kada je 1354. godine, zahvaljujući članu 168. Zakonika, novac u državi Nemanjića postao javno pravna kategorija, nije bilo u skladu sa zakonom da despot Oliver kuje i dalje sopstveni novac. Zakonikom cara Dušana trebalo je stvoriti državu u kojoj zakon ne služi samo da ukroti samovolju pojedinih predstavnika povlašćenih staleža nego i samovolju vladara.

Ovakva samovolja nije više mogla da nađe opravdanje u vreme kada je trebalo stvoriti jedinstveni monetarni sistem u državi. Jer, iza člana 168. Zakonika stajala je tadašnja filozofija evropskih staleških monarhija: "Jedan vladar, jedno pravo i jedna moneta u čitavom kraljevstvu".

Međutim, despot Jovan Oliver nije prestao da kuje novac posle usvajanja člana 168. Zakonika. Ipak, to ne znači da mu car Dušan nije odrekao pravo kovanja novca ili da bar nije imao ovakvu nameru, koja bi bila u skladu sa novim zakonodavstvom. Od usvajanja člana 168. Zakonika do iznenadne smrti cara Dušana proteklo je samo nešto više od godinu dana, pa je moguće da je despot Oliver nastavio da kuje novac posle smrti cara Dušana i protiv carske naredbe.

Car Dušan je u Zakoniku predvideo smrtnu kaznu za tajno kovanje novca, iako je vizantijsko pravo od ovakve kazne odustalo šest vekova pre Dušanove odluke. To je očigledan dokaz da se car nije ugledao na vizantijske norme kada je određivao kaznu za tajno kovanje novca.

Carski dinari su bili javna institucija, pa se država oličena u caru Dušanu našla pozvanom da ovu instituciju brani drakonski. Zastrašivanje smrtnom kaznom za tajno kovanje bilo je neposredno upućeno svim zlatarima koje car nije odredio da kuju novac. Iza svakog zlatara koji bi negde u državi Nemanjića bez carske dozvole kovao novac stajao je neki srpski vlastelin. Ali, on nije mogao da bude kažnjen, jer car Dušan nije želeo da se zamera moćnoj srpskoj vlasteli.

IZMEREN NA PIJACI
Car Dušan je naredio da se kuje državni srebrni novac, ali nije ništa rekao o novčanoj jedinici. A na pijacama srednjovekovnih trgova jedini način da se utvrdi da li je kovani novac u opticaju zaista težine koja odgovara utvrđenoj kovničkoj stopi, bio je da se svaki komad izmeri. Merenje pojedinih komada je bilo opravdano kada bi se posumnjalo da je novac primetno lakši od propisane težine i da je to posledica njegovog namernog kvarenja.