28. новембар 2011.

130 godina Udruženja novinara Srbije

75. rođendan "LIFE"-a

Njujorški magazin „Lajf” (Life), na čijim su naslovnim stranama osvanuli najpoznatiji portreti Vinstona Čerčila, Merilin Monro, Elizabet Tejlor i drugih, proslavio je nedavno 75. rođendan, istina bez štampanog izdanja i stare slave, ali uz podsećanje da su njegove fotografije obeležile fotonovinarstvo XX veka.

Časopis koji je izbio na dobar glas zahvaljujući potresnim prizorima nacizma i Građanskog rata u Španiji, danas postoji samo na internetu, ali kao najveća baza profesionalnih fotografija na svetskoj mreži.

Posmatrač XX veka, „Lajf”, bio je jedan od najvažnijih izvora informisanja od osnivanja 1936. godine sve do 1972. godine kada se činilo da ga je televizija pregazila na polju gde je uživao kultni status – polju vizuelnog.

Za njega su radili najbolji fotoreporteri. Veliki deo američke javnosti pamti bombardovanje Italije u Drugom svetskom ratu, bitku za Ivo Džimu i stradanje u Vijetnamu onako kako su ovi događaji zabeleženi u objektivima „Lajfovih” saradnika. Veruje se da je njujorški medij u znatnoj meri kreirao javno mnjenje: „lep i mlad” senator Džon Kenedi sa suprugom na jahti dospeo je na naslovnicu dok njegovi protivnici za mesto šefa Bele kuće nisu dospevali ni do poslednjih strana.

Deo sajta „Lajfa” posvećen je i radovima koje su njegovi fotografinapravili u domovima slavnih: Merilin Monro čita na kauču, Frenk Sinatra jede sendvič u kuhinje svoje vile u Palm Springsu, Sofija Loren posećuje dedu u stanu u kome je odrasla, Robert Redford jaše konja na ranču u Juti, Marlon Brando u ogrtaču svoje babe puši, doručkuje tost i čita scenario.

Kao najpoznatija fotografija izabrana je ona sa Tajms skvera na kojoj se pred kraj Drugog svetskog rata ljube mornar i medicinska sestra.

Sadašnji urednik Bil Šapiro je svestan da je zlatna era „Lajfa” odavno prošla:
– Pre nego što je postojala televizija, bio je „Lajf”, našalio se na proslavi rođendana.

Ipak, on kaže da ovaj onlajn magazin svakog meseca poseti pet miliona ljudi i da zato on uopšte nije zabrinut za sudbinu novinskih fotografija.

– Ljudi žele da gledaju video-klipove na internetu. Ali ono što stvarno ima efekat... jesu nepokretne slike, fotografije.

Šapiro bi voleo da se magazin ponovo pojavi u štampi, ali se snalazi i u eri interneta.

– Sada nismo ograničeni brojem strana i možemo da ispričamo dobru priču do kraja. Osim toga, sada imamo čitaoce iz celog sveta.

Skladište za milion fotografija
Nedeljnik „Lajf” se od 1972. do 1978. pojavljivao samo u vidu specijalnih brojeva, da bi posle toga ponovo stao na noge. Početak novog milenijuma nije mu bio naklonjen pa je 2000. postao mesečnik, da bi od 2004. u naredne tri godine izlazio kao podlistak dnevnih novina. Od 2007. je na internetu. Njegov sajt skladišti milione fotografija. Svakog dana postavi 3.000 novih.


Link: life.com, The 75 Best LIFE Photos, The 75 Best LIFE Covers of All Time

26. новембар 2011.

Izložba lego kluba "Skockani"

Većina dečjih kutija sa igračkama sadrži bar poneki set kocki, a kod velike dece kojima je „Lego” i dalje opsesija raznobojnih plastičnih ciglica je na hiljade ili čak stotine hiljada. Okupljeni u klubu „Skockani”, prvom i za sada jedinom udruženju „legomana” u Srbiji, pokazaće na trećoj izložbi šta sve mogu sa svojim kolekcijama.

Srđan Radanović, predsednik ovog kluba od dvadesetak članova, dane pred izložbu je provodio praveći dioramu grada po sopstvenoj zamisli. Najveći deo konstrukcije završio je u rodnom Zrenjaninu, a završne radove obavio je u Centru za kulturu i sport „Šumice”, gde će danas i sutra posetioci moći da vide radove svih članova.

Radanović je vlasnik nekoliko stotina hiljada „Lego” komada, uključujući pored kocki i druge gradivne delove i figurice. Još nekoliko članova kluba je u tom rangu, ali niko nema manje od 30.000. Aktivnosti kluba, koji je osnovan u martu prošle godine, svodi se na druženja, razmenu saveta i organizovanje izložbi, a impozantna kolekcija nije neophodna za članstvo.

– Bitno je da volite „Lego” i da volite da se družite – kaže Radanović.

Potpredsedniku Dušku Dejanoviću „Lego” je ljubav iz detinjstva. Diplomirani inženjer elektrotehnike, trenutno na master studijama, za izložbu je spremio istorijsko-fantazijsku dioramu. Prikazaće bitku između dobra i zla, nešto slično „Gospodaru prstenova”, i za to je utrošio između 9.000 i 10.000 delova.

– Prve kockice sam dobio kad sam imao četiri godine, ali aktivno ih sakupljam poslednje tri godine. Mislim da ih imam oko 35.000 – kaže ovaj Beograđanin, čija kolekcija, sortirana po kutijama, zauzima celu jednu vertikalu u američkom plakaru i po njegovoj proceni vredi nekoliko hiljada evra.

Srđanu Radanoviću je za znatno brojniju kolekciju potrebno više prostora, pa je celu jednu sobu odvojio za kocke.

„Lego” skuplja od detinjstva, ali je za poslednje četiri godine po sopstvenoj proceni potrošio najmanje 5.000, a možda čak i 10.000 evra na nove kocke i setove. Pred izložbu se obično kupuju veće količine, kaže Radanović, po zanimanju elektrotehničar pogona, otac dvoje dece koja su još suviše mala da bi osetila svu čaroliju „Lego” sveta.

Kocke su, kažu naši legomani, ovde preskupe, pa ih poručuju preko interneta (članovi kluba imaju popust na određenim sajtovima) ili od nekoga ko putuje u inostranstvo. U Mađarskoj su 40 odsto jeftinije.

"Karađorđe" restaurisan za jubilej vek filma

Digitalna restaurisana kopija filma "Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa" biće prikazana 30. novembra u Muzeju Jugoslovenske kinoteke, na stogodišnjicu premijere tog najstarijeg srpskog, a i balkanskog igranog filma, snimljenog 1911. godine. 
"Pre tačno 100 godina po novom kalendaru, dana 30. novembra, u Grand bioskopu hotela 'Pariz', na Terazijama, producent Svetozar Botorić imao je premijeru prvog srpskog igranog filma", istakao je u intervjuu Tanjugu upravnik Arhiva Jugoslovenske kinoteke Aleksandar Erdeljanović.
Reditelj tog pionirskog poduhvata bio je slavni srpski glumac Čiča Ilija Stanojević, koji je i igrao naslovnu ulogu Vožda, uz veliki ansambl Narodnog pozorišta i pomoć vojske i statista.

Erdeljanović je rekao da je u proteklih nešto više od godinu i po dana tim stručnjaka iz Odeljenja digitalne restauracije Arhiva Jugoslovenske kinoteke radio na projektu digitalne restauracije tog raritetnog ostvarenja.

"Cilj je bio da se postojeća kopija filma, koja je bila dosta oštećena, pre svega zbog višedecenijskog čuvanja u lošim uslovima i naročito stradala od vlage, maksimalno sredi putem digitalne restauracije, na digitalnom skeneru, zatim putem rada na radnim stanicama», objasnio je on.

U tom procesu šef projekta bio je je Dubravko Badalić, a uz njega su radili Stevan Stanić, Lazar Lisinac, Maša Badalić i Bojan Perković, dok je Erdeljanović sve kontrolisao i bio koordinator, s obzirom da je radio i na montiranju "Karađorđa" i na mutacijama na verziji filma koja je stigla u Srbiju 2004. godine.

"Pre mesec dana digitalna restauracija je završena, a zatim smo izveli novi poduhvat u želji da film što više liči na one iz perioda u kome je nastao. U Sinhro-film laboratoriji u Beču iskopirali smo film tako da je urađen proces tintiranja, odnosno viražiranja i dobijena boja koja liči na boje iz perioda kada je film nastao, slična je duhu vremena», rekao je Erdeljanović koji se upravo vratio iz Beča.

On je dodao da je Sinhro-film jedna od retkih laboratorija u svetu koja još uvek zna kako su se u periodu "nemih" ostvarenja bojili filmovi, kako su se radile scene u različitim tonalitetima i nijansama.

Povodom velikog jubileja srpske kinematografije, upravnik Arhiva kinoteke podsetio je da je nakon premijere ovaj film prikazivan i u narednim godinama pre Prvog svetskog rata.

Za vreme rata producent Botorić odveden je u logor sa mnogim drugim patriotama i tamo je i stradao.

Prema za sada poznatim podacima, u Srbiji je postojala jedna kopija "Karađorđa" i posle rata. Prikazivana je sa velikim uspehom za Božićne praznike 1925. godine. Poslednji trag u štampi je da je 1928. rezervni kapetan Živorad Pavlović prikazovao «Karađorđa» i još neke naše stare filmove iseljenicima u Americi.

"Nakon toga filmu se gubi svaki trag. Jugoslovenska kinoteka je od svog osnivanja tražila 'Karađorđa', nažalost bezuspešno, sve do 2003. kada sam imao sreće da na stručnom skupu u Budimpešti upoznam upravnika austrijskog Filmskog arhiva Nikolausa Vostrija i saznam da oni imaju neke stare srpske filmove", rekao je Erdeljanović.

"Među njima je, na svu sreću, bio i 'Karađorđe', kao i film 'Ulrih Celjski i Vladislav Hunjadi', koji je čak snimljen pre 'Karađorđa', ali je prikazan posle, pa se zbog toga, po arhivističkim pravilima, vodi kao drugi srpski igrani film", objasnio je on.

Kinoteka je u proteklih osam godina restaurirala sve filmovi pronađene u bečkom arhivu, gde su stigli kao zaostavština vlasnika bioskopa sa sedištem u Osijeku Ignaca Rajntalera. Među njima su i neki značajni dokumentarni filmovi, ukupno oko 20 naslova.

Prva restaurirana kopija "Karađorđa" nakon tog velikog otkrića prikazana je u Beogradu već u februaru 2004. godine, na proslavi dva veka Prvog srpskog ustanka.

"Ta kopija je bila napravljena po desmet sistemu bojenja. Rađena je u laboratoriji Chinese u Rimu i izazvala je ne samo veliko interesovanje domaće publike već i veliki odziv na najznačajnijim festivalima nemog filma u svetu. Nadamo se da će i ova nova kopija ostaviti sličan utisak», izjavio je Erdeljanović.

Činjenica da su u Beogradu još 1911. godine snimani dugometražni igrani filmovi "smešta Srbiju među zemlje koje su u Evropi relativno rano počele da se bave filmom", ocenio je on.

"Činjenica da je to bio ne samo srpski, nego i balkanski igrani film, dokazuje da je u Srbiji bilo interesovanja da se prave, pre svega, srpski narodni filmovi, kakav je bio cilj Svetozara Botorića».

Rat je uništio sve iluzije srpske kinematografije, koja se dugo i teško oporavljala. Prvi sledeći filmovi su nastali tek negde 1919, 1920. godine, podsetio je Erdeljanović.




21. новембар 2011.

Satirične karte Evrope pred kraj XIX veka

'Komische Karte des Kriegsschauplatzes' ili 'Europa aus der Vogelschau' (Šaljiva karta "bojnog polja" ili Evropa iz pričije perspektive)

Mesto izdavanja: Hamburg
Izdavač B.S. Berendsohn
Godina izdavanja: 1854.



'Humoristische-oorlogskaart' (Duhovita ratna karta)

Mesto izdavanja: Haarlem
Izdavač: J. J. van Brederode
Godina izdavanja: 1870.



'Das heutige Europa' (Današnja Evropa)
Mesto izdavanja: Cirih
Izdavač: Caesar Schmidt
Godina izdavanja: 1875.



'L'Europe Animale - Physiologie Comique' (Evropske životinje - šaljiva fiziologija)
Autor: A. Belloquet
Mesto izdavanja: Brisel
Izdavač: Vincent
Godina izdavanja: 1882.




'Angling in Troubled Waters' (Pecanje u mutnom)
Autor: Fred W Rose
Mesto izdavanja: London
Izdavač: G. W. Bacon
Godina izdavanja: 1899.




'John Bull and his Friends' (Džon Bul i njegovi prijatelji)

Autor: Fred W Rose
Mesto izdavanja: London
Izdavač: G. W. Bacon
Godina izdavanja: 1900.


Link: download svih karata

Uništen čamac starih Slovena

Tik uz Lepenicu, u porti Stare crkve, pokriven crepom i ciradom, čitavu deceniju truli čamac monoksil iz VII veka nove ere. Pre skoro milenijum i po njime su Moravom plovili stari Sloveni, a danas, u centru Kragujevca, stoji memljiv i bez oznake, naočigled hiljade prolaznika koji ovaj relikt ne razlikuju od drveta za ogrev.

Drevno plovilo, iz perioda doseljavanja naših predaka na Balkansko poluostrvo, otkriveno je 1954. godine u selu Crkvenac, u blizini Svilajnca. Čamac je od tada pa do danas izložen nemaru koji ga je više oštetio nego desetine vekova u moravskom blatu.

U inventaru zbirke Narodnog muzeja iz Kragujevca stoji detaljan opis kako je, te 1954. godine, izgledalo ovo nesvakidašnje arheološko otkriće: Čamac sa pet pregrada, dužine 14,5 metara, sa širinom od 1,2 metra. Očuvan je kljun čamca. Jak je u zadnjem delu. Potpuno lišen krme. Izdubljen je iz jednog debla. Težak je oko 2000 kilograma.

Danas liči na hrpu drvenog otpada, iako nosi atribut kulturnog dobra od velikog značaja.

U Narodnom muzeju kažu da u početku nisu imali uslova i mogućnosti da čamac konzerviraju, pa je stajao na otvorenom i bez zaštite, gde su ga kiša i vazduh praktično uništili.

- Depo Narodnog muzeja tada nije imao, kao što ni danas nema, kapaciteta i prostora za zbrinjavanje monoksila od 15 metara. Naša zbirka je ogromna, a prostor izuzetno skučen – kaže arheolog muzeja Igor Đurović.

Stariji Kragujevčani pamte da je čamac svojevremeno bio postavljen u dvorištu muzeja, gde je gimnazijalcima služio kao klupa za odmor. Nakon toga je sklonjen, ali opet nije adekvatno zbrinut, tako da i dalje stoji pod otvorenim nebom. Impozantna veličina monoksila, dužine skoro 15 metara, bila je njegova mana, a ne prednost, pa je čak i presečen kako ne bi zauzimao previše prostora.

Đurović kaže da od sopstvenih para kupuje ciradu, kako bi bar malo usporio propadanje ovog kulturnog blaga. On ističe da je u toku iseljavanje depoa, što je prilika da se i čamac skloni na neko drugo mesto.

- Za mesec dana ga prebacujemo u dvorište kuće prote Miloja Barjaktarovića. Do tada bi stručnjaci trebalo da odluče o konačnoj sudbini monoksila – objašnjava Đurović.

Jedno je sigurno, više se ne može ni približno povratiti u stanje iz 1954. godine.

Trula kulturna baština
Iako je monoksil bio jedno od glavnih prevoznih sredstava Praslovena, na ovim prostorima sačuvano je svega nekoliko primeraka. Svaki muzej koji u svoj zbirci ima ovo prastaro plovilo sa ponosom ga predstavlja i izlaže u okviru stalne postavke, kao što to čini Muzej grada Novog Sada.

Kragujevački muzej, usled nedostatka prikladnog prostora, ne samo da se ne diči svojim monoksilom, nego nema ni stalnu postavku.

Naučnici tvrde da bi monoksil mogao da bude jedan od ključnih dokaza u odgonetanju pitanja sa kojih područja su došli naši preci. Kažu da ima izuzetan značaj za poznavanje rane prošlosti Slovena i njihovog doseljavanja na Balkan u VI i VII veku nove ere.

U Kragujevcu je poslužio samo kao dokaz nemarnog i bahatog odnosa prema istorijskoj zaostavštini, i kulturnoj baštini.

Nekada i sada...

19. новембар 2011.

170 godina postojanja SANU

Najstarija srska naučna institucija - Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) obeležila je danas 170 godina postojanja svečanom akademijom u Beogradu.

SANU je, tokom više od veka i po postojanja, promenila nekoliko naziva od Društva srpske slovesnosti, Srpskog učenog društva i Kraljevsko-srpske akademije do današnje Srpske akademije nauka i umetnosti. Predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je da misija SANU nije da bude u službi dnevne politike, niti da bude arbitar u sukobu interesa izvan njenog domena, već da ostane ono što je i do sada bila - stožerna nacionalna naučna i kulturna institucija.

Predsednik SANU Nikola Hajdin ocenio je, u svojoj pozdravnoj reči, da je svaki problem koji zaokuplja društvo istovremeno je i problem SANU i da ona tim problemima treba da prilazi polazeći od naučnih činjenica bez ikakvih drugih primesa. Hajdin je naglasio da je "osnovni zadatak Akademije da analizira i izučava prosvetne probleme na naučnoj osnovi i da u tom pravcu javno deluje".


"Samo uključivanjem naučnog rasuđivanja možemo pomoći ukupnim naporima u tom pravcu. To je zapravo naš zadatak koji u poslednje vreme prema našim mogućnostima i izvršavamo", rekao je Hajdin.

On je podsetio na drugi i mnogo važniji zadatak, koji se sastoji u shvatanju da je svaki problem koji zaokuplja društvo i narod u isto vreme i problem Akademije.
"Akademija može i treba da prilazi tim problemima polazeći od naučnih činjenica, bez ikakvih primesa ma kako se one nazivale", naveo je Hajdin.

Ministar prosvete i nauke Žarko Obradović rekao je da naučno-istraživačka delatnost, zajedno sa visokim obrazovanjem, mora imati ulogu pokretača sveukupnih ekonomskih i društvenih promena i reformi u procesu u stvaranju društva zasnovanog na znanju.

Srbija danas u izuzetno kompleksnom civilizacijskom i društvenom trenutku od svoje naučne elite i stvaralaca očekuje prave odgovore, rekao je Obradović i naglasio da SANU mora biti jedan od nosilaca privrednog i društvenog razvoja Srbije.

Prema njegovim rečima, Srbija raspolaže jednim od najznačajnih resursa - ljudskim resursima, kompetentnim naučnicima, istraživačima, stručnjacima, zbog čega mora značajno više da izdvaja za nauku i obrazovanje.

Ministar kulture, informisanja i informacionog društva Predrag Marković čestitao je Akademiji rođendan i ocenio da će u budućnosti Akademija ostati konzervativna kakva i treba da bude ali i da će naći način da povezuje mlade ljude i institucije na projektima i poslovima koji se moraju završavati.

Akademici čine Akademiju i nikada ne smemo zaboraviti ljude koji su ustanovili temelje naše države, nauke i umetnosti, rekao je Marković i naveo da je 170 godina tolika tradicija da moramo biti svesni da je veća naša obaveza prema Akademiji nego njena prema nama.
"Na nama je da čuvamo nešto što ima toliku tradiciju i značaj jer ako to ne učinimo ne zaslužujemo ništa novo", rekao je Marković.

Akademik Predrag Palavestra govorio je o počesima srpske Akademije i obavezi SANU da radi na prosvećivanju naroda.
"Neprosvećenost je bila i do danas je ostala najveća prepreka Srbije na putu ka Evropi i civilizovanom svetu", rekao je on.
"Dok se ranije o neprosvećenosti sudilo na sonovu broja pismenih i školovanih ljudi u narodu, i po njihovom uticaju na srpsko društvo, vremenom se pokazalo da neprosvećeni i polupismeni ljudi čine većinu naroda i da, preko političkih partija, upravljaju državom".

"Među Srbima, neprosvećenost uvek svaki naraštaj vraća unazad i nagoni ih da uvek počinju iz početka. Već pri svojim prvim koracima, najstarija srpska naučna ustanova postavila je sebi zadatak da Srbiju izvede na put obrazovanja i prosvećenosti", rekao je Palavestra.
Centralnoj proslavi na Dan Akademije prisustvovali su i predsednica Skupštine Slavica Đukić Dejanović, potpredsednici vlade Božidar Đelić i Jovan Krkobabić, patrijarh Irinej, kao i predstavnici verskih zajednica, kulturnih i naučnih institucija i diplomatskog kora.

U umetničkom programu izvedeno je "Čudo u ŠArganu" najmlađeg akademika Isidore Žebeljan, " "Per due" akademika Dejana Despića i "Arapska pesma i Gajde" mađarskog kompozitora Bele Bartoka.

Tekstove prvih članova Društva srpske slovesnosti - Jovana Sterije Popvića, Sime Milutinovića Sarajlije, Vuka Stefanovića Karadžića i Petra II Petrovića Njegoša, koje je priredio akademik Ljubomir Simović, čitali su dramski umetnici Nataša Ninković, Gojko Šantić i NEbojša Dugalić.

Proslava jubileja najstarije srpske naučne ustanove počela je u četvrtak koncertom minijatura kompozitora-članova SANU u Galeriji SANU. Godišnjica je obeležena i otkrivanjem biste Laze Kostića i otvaranjem izložbe "Akademici - likovni umetnici, iz umetničke zbirke SANU" a biće završena sutra koncertom kamerne muzike kompozitora-članova SANU u Kolarcevoj zadužbini.

Akademici - likovni umetnici, iz umetničke zbirke SANU
Umetnička zbirka Galerije SANU ima više od 3.000 slika, akvarela, grafika i skulptura, a biće izložena 84 rada 50 autora. Radovi iz umetničke zbirke SANU prvi put su bili izloženi 1982. godine.

Izložba povodom 170. godišnjice SANU predstaviće neka od najstarijih i najvrednijih dela umetničke zbirke Galerije SANU, među kojima su dela Uroša Predića, Paje Jovanovića, Đorđa Krstića, Steve Todorovića, Petra Ubavkića i Đorđa Jovanovića.

Biće predstavljena i dela savremenika Petra Lubarde, Stojana Aralice, Đorđa Andrejevića Kuna, Mila Milunovića, Peđe Milosavljevića, Nedeljka Gvozdenovića, Ivana Radovića, Marka Čelebonovića, Zore Petrović, Ljubice Sokić, Sretena Stojanovića i Riste Stijovića.

Zastupljena su i dela najmlađih akademika Olge Jevrić, Svetomira Arsića Basare, Mladena Srbinovića, Stojana Ćelića, Miodraga - Miće Popovića, Radomira Reljića, Petra Omčikusa, Milorada - Bate Mihailovića, Vladimira Veličkovića, Ljube Popovića, Dušana Otaševića...

Na izložbi neće biti izložena dela nekih umetnika akademika, među kojima su ona Katarine Ivanović, jer Akademija nije uspela da dođe do tih radova.

Izložbu prati katalog koji donosi tekstove akademika Ljubomira Simovića i dr Stanislava Živkovića i studiju o prisustvu likovnih umetnosti i umetnika u Akademiji, od njenog osnivanja do danas, i o formiranju umetničke zbirke SANU, kustosa koji rukovodi zbirkom Jelene Mežinski Milovanović. U publikaciji se prvi put u boji reprodukuju sva dela koja se izlažu u okviru postavke umetničke zbirke.


Otkrivanje biste Laze Kostića
U okviru proslave 170 godina Srpske akademije nauka i umetnosti na Kalemegdanu otkrivena bista pesniku Lazi Kostiću. Svojim shvatanjem poezije, jezika i sveta Kostić je i danas živ i aktuelan, podsticajan i provokativan, istakao pesnik Ljubomir Simović.

Otkrivanjem biste, dela akademika Nikole Koke Jankovića, Laza Kostić "došao na svoje mesto, na kome ga dočekuje niz znamenitih pesnika - Branko Radičević, Đura Jakšić, Vojislav Ilić, Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Milan Rakić i sve njih i sve nas sa gornjeg grada gleda Despot Stefan Lazarević pesnik 'Slova ljubve'", istakao je Simović.

"'Slovo ljubve' Laze Kostića zove se zove 'Santa Maria della Salute'", rekao je Simović, napominjući da se otkrivanjem biste naglašava jedna od "magistralnih linija našeg pesništva počevši od Despota Stefana Lazarevića do Laze Kostića" koja povezuje 19. i 20. vek.

Svojim shvatanjem poezije, jezika i sveta Laza Kostić je toliko otišao ispred svog vremena i toliko je i danas živ i aktuelan, toliko podsticajan, čak i provokativan, istakao je Simović, dodavši da je Kostić među nama živo prisutan da ga čitamo i doživaljavamo i kao pesnika 21. veka.

Glumac Gojko Šantić pročitao je, potom, pesmu Laze Kostića "Među javom i med snom".

Laza Kostić je rođen 1841. godine u Kovilju u Bačkoj. Nakon što je doktorirao prava, bavio se advokaturom i bio beležnik i predsednik suda. Potom se odlučio je da se do kraja svog života bavi književnošću, novinarstvom i politikom.

Kostić je svoje književno stvaranje počeo u jeku romantizma pored Jovana Jovanovića Zmaja i Đure Jakšića. Napisao je oko 150 lirskih i 20-tak epskih pesama, balada i romansi, kao i tri drame, estetičku raspravu, filozofski traktat i veliku monografiju o Jovanu Jovanoviću Zmaju.

Jedna od njegovih najpoznatijih dela su "Među javom i med snom" i "Santa Maria della Salute".

16. новембар 2011.

Sto kvadrata za milion i po eksponata

Kljove mamuta, kutnjak nosoroga, skelet delfina, na hiljade primeraka školjki, puževa i drugih beskičmenjaka, insekti kojima se ne zna broj, vredni biološki i geološki eksponati među kojima su meteoriti ali i minerali iz Trepče, kao i čuveni jadarit, zbijeni na policama malih zapečaćenih prostorija u centru Beograda, daleko su od pogleda onih kojima je i namenjeno ovo prirodno blago – građana Srbije. Depoi i sobe zgrade u Njegoševoj ulici, gde se nalazi Prirodnjački muzej, pretesni su za milion i po vrednih eksponata, prikupljanih od 1895. godine, kada je ova ustanova osnovana. Zbirke različitih primeraka povremeno se mogu videti u jedinom izložbenom prostoru muzeja smeštenom na Kalemegdanu koji, kako kaže Slavko Spasić, direktor Prirodnjačkog muzeja, ima samo sto kvadratnih metara i u njega može da stane – četrdesetak eksponata.
– Zbirki je mnogo, čuvamo ih i štitimo od propadanja, ali najveća šteta je što posetioci ne mogu da ih vide, jer nemamo dovoljno prostora za njihovo izlaganje. Za 116 godina postojanja muzeja pokušavalo se puno puta da se obezbedi prostor – zgrada za muzej u kojoj bi bile i stalne izložbe sa većinom eksponata koje imamo, ali na kraju to nije urađeno – objašnjava direktor Prirodnjačkog muzeja.

U prostorijama ove ustanove, jedine u Srbiji u kojoj se čuva prirodno biološko i geološko blago zemlje, nalaze se eksponati od perioda ledenog doba pa sve do današnjih dana, sa teritorije naše države, ali i sa svih drugih kontinenata.

– Smešteni su u depoima u podrumu i zapečaćenim sobama u blizini kancelarija zaposlenih u muzeju. Vodimo računa da budu maksimalno zaštićeni, zbog toga se sve prirodnjačke zbirke sastavljene od biološkog materijala jednom godišnje tretiraju hemikalijama i čuvaju se u posebnim uslovima. Najveću opasnost za njih predstavljaju mikroorganizmi, pa se zato naročito vodi briga o eksponatima koji se koriste za izložbe – pre nego što se vrate na police, obavezno prolazetretman u komori za dezinsekciju – kaže Spasić.

Geološke zbirke najviše ugrožava vlaga, zato je u depoima u podrumu zgrade napravljen sušionik, a tu su i uređaji koji kontrolišu vlažnost vazduha i temperaturu.

– Nadležni znaju naš problem, međutim, do sada nije pronađeno rešenje za njega. Jedna od mogućnosti je podsticaj kompanija na društveno odgovorno ponašanje i odvajanje određenih sredstava u namene poput ove – za obezbeđivanje prostora gde bi se izlagalo nacionalno blago – objašnjava Spasić.

Prirodnjački muzej je u nadležnosti Ministarstva kulture, informisanja i informacionog društva, ali u nekim projektima sarađuje sa Ministarstvom životne sredine, rudarstva i prostornog planiranja, a većina eksponata predmet su naučnih istraživanja, koja ulaze u resor Ministarstva prosvete i nauke.

– Svetski prirodnjački muzeji su neprestano otvoreni za publiku, ali i za naučnike, studente, đake, koji u njima uče, što kod nas, zbog nedostatka prostora, nije moguće. Iako pripada Ministarstvu kulture, najveći sadržaji i aktivnosti tog muzeja su priroda, životna sredina i nauka. Problem se može rešiti dobijanjem nekog objekta u Beogradu, ali bi u to trebalo da se uključe svi nadležni, kao i grad Beograd, jer ova institucija je jedini Prirodnjački muzej u Srbiji – kaže Ivica Radović, državni sekretar Ministarstva životne sredine.

U Ministarstvu kulture, zaduženom i za Prirodnjački muzej, potražili smo sagovornika koji bi nam između ostalog odgovorio na pitanje kako se može rešiti problem nedostatka prostora ove ustanove. Usledio je odgovor iz kabineta ministra kulture koji glasi: „San o adekvatnom smeštaju i prezentaciji Prirodnjačkog muzeja traje 116 godina. Ministarstvo kulture i ministar lično mole dase ova tema, u mesecima kada se intenzivno traga za stvarnim rešenjem, ne remeti (koliko god dobronamernim) medijskim nagađanjima.”

Prirodnjački muzej
Osnovan 1895. godine, 1930-tih privremeno useljen u zgradu u Njegoševoj ulici. Od 1973. ima izložbeni prostor na Kalemegdanu (Nekadašnji Muzej lova i šumarstva). Danas ima 42 zaposlena.


Eksponati
* Najstariji eksponat – Ediakara fauna (okamenjeni otisci tela životinja koje podsećaju na meduze i crve), star oko 600 miliona godina, iz Australije
* Od 1895. godine čuvaju se Mineraloska zbirka, Zbirka kenozojskih beskičmenjaka i Zbirka krupnih sisara
* Najveći eksponat – butna kost mamuta
* Najmanji eksponat – foraminifere, ostrakode, puževi, školjke mikroskopskih veličina od 0,4 do 1,5 milimetara
* Najteži eksponat – Dimitrovgradski meteorit težak oko 100 kilograma

Krhotine gvozdenog Dimitrovgradskog meteorita

Stare i retke knjige
Prirodnjački muzej poseduje jednu od najstarijih i najbogatijih stručnih biblioteka na Balkanu.
– Osnovana je 1903. godine, a početni fond bio je legat čuvenog biologa Lazara Dokića. Poznata je po retkim i starim knjigama iz biologije i geologije, pa nam i danas mnogi naučnici poklanjaju svoje biblioteke, a fond uvećavamo i razmenom sa sličnim institucijama u svetu. Imamo oko 70.000 knjiga i više od 1.100 naslova časopisa, a izdajemo i svoj „Glasnik prirodnjačkog muzeja“ – priča mr Marina Mučalica, bibliotekar i savetnik u Prirodnjačkom muzeju.

Najstarija domaća kniga, karta i strana knjiga

Arheološka riznica Bele Palanke

Ostaci tri grobnice, dvadesetak kasnoantičkih grobova,dve kasnoantičke građevine, ostaci dva mosta - deo su arheološkog blaga na kojem počiva Bela Palanka, najsiromašnija opština u Srbiji.

Na trasi istočnog kraka Koridora 10, nakon prošlogodišnjeg otkrića rimskog vojnog puta, na zaobilaznici oko Dimitrovgrada, ekipa Republičkog zavoda za zaštitu spomenika iz Beograda, otkrila je kod Bele Palanke značajne građevine iz IV veka.

U najopsežnijim arheološkim istraživanjima u poslednjih četrdeset godina, na imanju porodice Anđelković, otkrivena je potpuno očuvana antička grobnica sa sedam skeleta. To je samo deo arheološkog kompleksa kod Bele Palanke, koji se istražuje poslednja tri meseca.

Arheolozi su prethodnica putarima na istočnom kraku Koridora 10.

"Otkrili smo ostatke tri grobnice, preko dvadeset kasnoantičkih grobova, ukopanih pokojnika u rake", kaže Mira Ružić, naučna saradnica Arheološke zbirke Filozofskog fakulteta u Beogradu. "Otkrili smo dve kasnoantičke građevine i ostatke dva mosta."

Istraživanja su poseban izazov za studente arheologije. Milan Marković, student
arheologije kaže da ovaj teren predstavlja ogromno iskustvo za sve studente, zato što mogu da na terenu primene znanje koje su stekli na predavanjima i da ga dopune.

Predmeti koji su pronađeni obrađuju se u Divljani kod Bele Palanke. Nakit, posuđe, alat, samo su deo bogate arheološke riznice.

Miodrag Sladi, naučni saradnik Arheološke zbirke Filozofskog fakulteta kaže da Belopalančani i ne znaju po kakvoj zemlji gaze i šta se nalazi u njihovim dvorištima, baštama i u temeljima kuća.

Bela Palanka nema svoj muzej, pa će se zbirka, najverovatnije, čuvati u pirotskom Muzeju Ponišavlja, koji godinama ima problem sa skučenim prostorom.

"Bilo bi lepo da Remesiana dobije svoj matični muzej u Beloj Palanci. Za to ima materijala, samo treba da se ceo taj postupak pokrene", kaže Miroslav Lazić, rukovodilac istraživanja.

Ova arheološka nalazišta su samo deo bogatog istorijskog i arheološkog nasleđa nekadašnje
Remesiane, rimske provincije kojom je upravljao Septimius Sever. Danas, ovo je Bela Palanka, uz čije ime najčešće ide i dodatak - najsiromašnija opština u Srbiji.

9. новембар 2011.

Preminuo Branko Plavšić

U Baču je jutros iznenada u 62. godini preminuo Branko Plavšić, jedan od najvećih imena domaćih strip crtača.

''Zasigurno jedan od najboljih, ako ne i najbolji tušer u Evropi... Ustvari, mislim da bi se u Marvelu vrlo radovali da ga dobiju.'' Ovim rečima je, svojevremeno, Svetozar Tomić, urednik strip magazina ''Stripoteka'', prokomentarisao radove Branka Plavšića.

Plavšić je rođen 1949. godine u Maloj Novskoj Rujiški u kojoj je proveo detinjstvo. 1955. godine se sa porodicom doselio u Bač i tu završio osnovnu školu.

Upisao se u Školu za primenjenu umetnost, ali je u njoj proveo samo tri meseca jer mu porodične prilike nisu dozvolile da svoj talenat za crtanje, koji je pokazivao još kao dete, nastavi da razvija pod stručnim nadzorom.

U ekspanziji strip izdavaštva šezdesetih godina, Plavšić je video svoju šansu i uredništvu Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca poslao jednu kolornu naslovnu stranu za strip Tarzan i jednu probnu tablu urađenu u olovci.

Serijali iz edicije "Nikad robom"
Na osnovu samo ta dva rada, Dečje novine su 1966. godine angažovale Plavšića na serijalima Mirko i Slavko i Blaža i Jelica iz edicije Nikad robom.

Prvi broj iz edicije "Nikad robom" na kojoj je radio Plavšić

Uz serijale, Branko je radio i ilustracije za brojne strip i dečije časopise, a stigao je i da sarađuje sa amaterskim sekcijama iz Odžaka i B. Palanke na likovnoj rekonstrukciji arheoloških nalaza. U tom delu svog rada, Plavšić je iskazao pun smisao za detalje i sklonost ka minucioznom izvođenju crteža bez obzira na tehniku crtanja.

U tom periodu je započeo i svoj sopstveni serijal ''Keli Brando'' koji je, na žalost ostao samo na pilot epizodi objavljenoj u magazinu ''Zenit''.

Prvi broj "Zenit"-a je izašao 21. avgusta 1965. godine

U želji da ne ograniči svoje stvaralaštvo samo na izdanja Dečjih novina (preko 3000 tabli stripa), Branko prihvata poziv Valtera Nojgebauera, umetničkog direktora studija za strip i izdavaštvo ''Rolf Kauka'' i 1972. godine odlazi na studijsko putovanje u Minhen.

Tamo je radeći stripove Fix und foxy i Piccollo Steiners, ispekao zanat, a svog mentora Valtera nazivao je svojim likovnim ocem.

Do 1979. godine, Plavšić je u stalnom raskoraku između Minhena i Gornjeg Milanovca.

Priliku da se skrasi na jednom mestu pružio mu je novosadski ''Dnevnik'' koji je ambiciozno krenuo u proširivanje strip izdavaštva.

Uvažavajući Brankov talenat i profesionalizam, ustanovili su radno mesto Crtač stripa i zaposlili ga kao stalnog člana strip redakcije.

Do 1983. godine, radio je na serijalu Veliki Blek, a onda, u stilu ''fudbalskih'' transfera i uz medijsku galamu, Plavšić prelazi u Forumov Marketprint da bi sa Branislavom Kercem oformio crtački tim koji će realizovati najduži serijal u istoriji jugoslovenskog stripa, Tarzan.


Najbolji tušer u Evropi
Novi posao je zahtevao i drugačiju raspodelu dužnosti, pa je preuzeo na sebe tuširanje olovkiranih strana koje su radili ostali članovi timova.

U punom stvaralačkom zamahu, Plavšić uspešno realizuje i serijale Balkan Ekspres po scenariju Gordana Mihića i Nindža scenariste Ace Kostića.

Ratovi devedesetih godina su prekinuli zlatno doba jugoslovenskog stripa. Izdavaštvo se gotovo ugasilo i jedini izlaz za strip autore je bilo ''slobodno streljaštvo'' i eventualna saradnja sa stranim izdavačima. Nesigurna egzistencija je većinu crtača odvukla na poslove koji nisu imali dodir sa stripom što nije ni Plavšića zaobišlo.

Stripu se vratio tek 2010. godine kada je započeo saradnju sa izdavačkom kućom Lavirint.

Bio je veoma cenjen u javnosti širom bivše Jugoslavije.

Sahrana Branka Plavšića, biće u četvrtak 10. novembra na groblju u Baču, u 15 časova.



Link: Intervju sa Brankom Plavšićem

Zajedničke marke Srbije i Brazila

Jedan od centralnih jubileja ove godine, svakako je pola veka od doedele Nobelove nagrade Ivi Andriću. Tim povodom, u Programu izdavanja prigodnih maraka Pošta Srbije predvidela je prigodnu marku nominale 22 dinara. Međutim, u dogovoru sa ambasadom Brazila u Srbiji, sa poštom zemlje Latinske Amerike emitovano je zajedničko izdanje posvećeno i brazilskoj spisateljici Rakel de Keiroz.

Promocija izdanja održana je nedavno, na najboljem mogućem mestu - na štandu Ministarstva kulture na Sajmu knjiga.

Ivo Andrić (Travnik, 1892 - Beograd, 1975) osnovnu školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, a studije u Zagrebu, Beču i Krakovu. Doktorirao je u Gracu 1924. godine. Književno stvaralaštvo počeo je rodoljubivim stihovima, da bi kasnije probudio lirski izraz i proširio krug tema. Vrstan pripovedač sjedinio je dar narodne narativnosti sa prefinjenom psihologijom i dao poetski nadahnutu viziju orijentalnog života. Hroničar Bosne i pesnik, prikazao je sudbine njenih veroispovesti i nacija.

Tokom uspešne diplomatske karijere, Adnrić je službovao u Rimu, Bukureštu, Marselju, Parizu, Ženevi i Berlinu. Period između dva svetska rata ovležen je u Andrićevom stvaralaštvu pripovetkom kao dominantnim žanrom. Drugi svetski rat proveo je u Beogradu, a tada su nastala njegovi čuveni romani "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika" i "Gospođica".

Komitet za dodelu Nobelove nagrade napisao je 1961. godine da se Andriću dodeljuje nagrada ta književnost zbog "epske snage kojom je oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje".

Na marki nominale 22 dinara prikazana je brazilska književnica Rakel de Keiroz (Fortalezea, 17. novembar 1910 - Rio de Žaniro, 4. novembar 2003). Njeni romani su fokusirani na probleme brazilskog severoistoka. U prvom romanu pod nazivom "O Quinze" opisuje strašnu sušu, koja je 1915. godine zadesila sever Brazila. Delo je pisano krajnje realistično i fokusirano je na pitanje naroda u tim strašnim vremenima. Jedno od najznačajnijih ostvarenja je "Memorial de Maria Moura", koje je napisala u 83. godini i koje je potom adaptirano za televizijsko prikazivanje. Pored romana pisala je i drame, a jedno vreme radila je kao novinar.

Rakel je prva žena akademi u Brazilu i prva žena koja se 1977. godinepridružila protestu nastavnog osoblja Filološkog fakulteta u Brazilu. Takođe je i prva žena koja je dobila prestižnu nagradu "Camoes" namenjenu književnim ostvarenjima na portugalskom jeziku.
Likovnu obradu maraka uradila je Marina Kalezić, slikariz Beograda. Marke su štampane u štampariji "Forum" tehnikom višebojnog ofseta u šalterskim tabacima od po 25 komada. Tiraž marke nominale 22 dinara je 100.000 komada, a marke nominale 26 dinara je 30.000 komada.
 
 
 

8. новембар 2011.

Istraživanja na Koridoru 10

Preduzeće "Koridori Srbije" će danas u Donjem Neradovcu predstaviti aktivnosti na zaštiti arheoloskih istraživanja koja su u toku na teritoriji Vranja i Bujanovca.

"Koridori Srbije" su angažovali Arheoloski institut i Filozofski fakultet iz Beograda, kako bi istražili i zastitili 33 istorijska lokaliteta koja se prostiru duž trase Koridora 10 na autoputu E 75, od Grabovnice kod Leskovca do Levosoja kod Bujanovca.

U toku su iskopavanja u naseljima Donji Neradovac, Pavlovac i Davidovac na površini od više hektara, na ukupno osam lokaliteta, saopštili su "Koridori Srbije".

Na tim poslovima je angažovano više od 50 stručnjaka i oko 200 radnika.

Konferencija za novinare će biti održana u prostorijama zgrade uprave gradnje u naselju Donji Neradovac, na regionalnom putu R 214, u blizini crkve Svetog Đorđa.

O rezultatima arheoloških istraživanja i otkrićima do kojih se došlo govoriće predstavnici preduzeća "Koridori Srbije", koje je investitor radova, kao i predstavnici Arheološkog instituta.

Posle konferencije je planiran obilazak lokaliteta na kojima se izvode arheološka iskopavanja.

Pavlovac
Na južnom kraku Koridora 10, kod mesta Pavlovac, velika grupa arheologa otkrila je kako se, baš na ovom lokalitetu, nalazilo naselje u doba neolita. I dok meštani nagađaju o nekakvoj „zlatnoj groznici“, stručnjaci obrazlažu da su dosadašnja otkrića „zlata vredna“ samo u naučnom smislu.

- Iskopavanja su pokazala da je ovde postojalo naselje iz kamenog doba, što isključuje postojanje bilo kakvih metala - precizira arheolog Ivana Stojanović, saradnik Arheološkog instituta, čija ekipa od 29 članova, uz 70 ljudi iz ovog kraja, „prekopava“ lokalitet Pavlovac-gumnište i nada se da će vreme dozvoliti da rade do decembra.

Već je, međutim, izvesno da je naselje iz kamenog doba, koje je postojalo 5.000 godina pre nove ere, najveća površina koja je odjednom iskopana u Srbiji.

- Čim zahladni i počnu padavine, bavićemo se obrađivanjem materijala i čekati proleće, da ponovo izađemo na teren - kaže profesor Slaviša Perić, direktor Arheološkog instituta i rukovodilac istraživanja na ovom prostoru.

Do sada pronađeni brojni ostaci kućnih predmeta, koje arheolozi obrađuju i razvrstavaju u jednoj kući blizu lokaliteta, mnogo „govore“ o načinu života u tom periodu i - kako je planirano - biće ustupljeni Narodnom muzeju u Vranju.


Nalazište kod Pavlovca

Davidovac
Sredinom septembra duž Koridora 10 mnogobrojni arheolozi započeli su istraživanja na nekoliko lokaliteta. Arheolozi tvrde da se radi o nalazištu iz doba neolita, dok među meštanima kruži priča da su arheolozi otkrili zlato i da se zbog toga radovi odvijaju u strogoj tajnosti.

- Pre oko mesec dana počeli smo da radimo na lokalitetima Pavlovac gumnište i Davidovac crkvište. Reč je o nalazištima koja potiču iz doba neolita, mada pronalazimo ostatke iz gvozdenog doba. Ja sam takođe čuo priče o tome da mi ovde iskopavamo zlato, ali naš narod je sklon misterioznim i izmišljenim pričama i nije svestan da ovo nalazište potiče iz daleke preistorije - tvrdi profesor Miomir Cerović sa Filozofskog fakulteta, vođa ekipe koja radi na ovim nalazištima.

Meštani se na naša pitanja o ćupovima zlata uglavnom smeju, jer su neki od njih takođe uključeni u iskopavanja.

- Ja stvarno nisam čuo da se meštani bave kopanjem zlata. Pre nekoliko godina, dok smo obrađivali njivu, naleteli smo na bunar iz kojeg smo izvadili nekoliko ćupova, ali su svi bili prazni. Pre će doći neko sa strane da kopa zlato, jer meštani u te priče ne veruju, možda se samo šale na taj račun - priča Miroljub Trajković iz sela Pavlovca.

Mnogi meštani su angažovani i rade na ovim iskopinama, a na naše pitanje ima li zlata, oni šaljivo dobacuju: "Ima, ali ga čuvamo samo za nas."

U Davidovcu, Pavlovcu i Neradovcu meštani su oduševljeni pažnjom koja im se poklanja poslednjih dana, ali se čini da će od zlatne groznice profitirati isključivo kafanice u ovim selima, gde meštani radoznalim novinarima i putnicima namernicima raspredaju priče o tome kako ceo kraj leži na zlatu, samo neko treba da ga iskopa, a to bi bilo najbolje noću, dok "tajnoviti" arheolozi spavaju.

Iskopavanja na Davidovcu

2. новембар 2011.

Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa

Poštanska marka se emituje kao oblik plaćanja poštarine unapred, ali i da bi se obleležile značajne godišnjice naše bogate kulturne baštine. Tokom oktobra u našoj zemlji je obeleženo nekoliko jubileja koji su poslužili i kao motivi na markama.

Pošta Srbije je 26. oktobra pustila u opticaj prigodnu marku nominale 22 dinara povodom 100 godina prvog srpskog igranog filma. Oktobra 1911. godine završena je montaža filma "Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa", prvog filma ne samo u Srbiji, već i na Balkanu. Kako zbog značaja ovog dela, tako i zbog mesta i uloge kinematografije u savremenom društvu, početkom godine formiran je Odbor za obeležavanje "Godine filma" sa istaknutim ržiserima, glumcima i ostalim filmskim radnicima.

Godinama jedan novinarski članak napisan nakon premijere, uz jeoš nekoliko kratkih pozitivnih osvrta i šest sačuvanih fotografija, predstavlja sve što je ostalo od "Života i dela besmrtnog vožda Karađorđa", filma koji je redovno bivao spominjan u svakoj ozbiljnijoj filmskoj studiji o počecima srpske i jugoslovenske kinematografije. Sticajem srećnih okolnosti u leto 2003. godine, nakon 75 godina, tokom kojih se smatrao izgubljenim, "Karađorđe" je pronađen u Austrijskom filmskom arhivu u Beču, kao deo zaostavštine Ignjata Rajntalera, valsnika bioskopa, poreklom iz Osijeka. izuzetna kolekcija ovog istinskog ljubitelja filma sadržala je pored nemačkih i mađarskih i 17 filmova prvih srpskih producenata Svetozara Botorića i Đoke Bogdanovića.

Film "Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa" predstavio je sve značajne događaje iz života Karađorđa Petrovića, počev od njegovog rođenja do tragične smrti 1817. godine. Ovaj nemi film trajao je nešto duže od jednog sata, što je za ono vreme bilo neuobičajeno dugo. Producent Svetozar Botorić, vlasnik prsvog stalnog bioskopa u Srbiji, bio je i ekskluzivni predstavnik francuske filmske kompanije "Pate Frer" za Balkan, tako da je film prošao postprodukciju u laboratoriji ove poznate kompanije u Parizu. Kako po stilu, tako i po strukturi, koja se sastojala od više dramskih segmenata - slika, film se lepo uklapa u "Pateovu" produkciju filmova iz tog perioda sa istorijskom tematikom. Uticaj filma "Život i stradanje Isusa Hrista" iz 1907. godine autora F: Zeke i L. Nonega, koji je rađen u "Pateovoj" produkciji, lako je prepoznatljiv.

Iako je "Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa" prvi sprski film, on uz rame može da stoji sa ostalim istorijskim igranim filmovima iz tog perioda u Evropi, pre svega zahvaljujući izuzwtnoj veštini Čiča Ilije Stanojevića u pogledu scenarija i režije i sjajnoj fotografiji "Pateovog" kamermana Luja de Berija. Treba istaći i upečatljivu realističku glumu Milorada Petrovića, Save Todorovića i ostalih poznatih pozorišnih glumaca Srpskog kraljevskog narodnog pozorišta, koji u filmu igraju i po nekoliko uloga. U okviru izdanja "Jubileji velikih srpskih glumaca" naša pošta je emitovala 20. maja 2003. godine prigodan spomen-blok na kojem su prikazani Čiča Ilija Stanojević (1859 - 1930) i Dobrica Milutinović (1887 - 1956).

Nova, digitalno restaurisana, kopija filma pre nekoliko dana svečano je prikazana u Jugoslovenskoj kinoteci.

Veoma uspelu umetničku obradu marke uradio je mr Boban Savić, akademski slikar iz Beograda. Stručnu saradnju pružili su Radoslav Zelenović, direktor Jugoslovneske kinoteke i Marijana Cukućan, dokumentarista fototeke.

Marka je štampana tehnikom višebojnog ofseta u novosadskoj štampariji "Forum", u šalterskim tabacima od po 10 komada. Na dan emitovanja marke, na pošti 11101 Beograd bio je u upotrebi prigodan žig prvog dana.

Ko je ko u "Karađorđu"
Producent: Svetislav Botorić.
Scenario: Ćira Monok (na osnovu istoimenog pozorišnog komada Miloša Cvetića).
Režija: Čiča Ilija Stanojević.
Uloge: Milorad Petrović (Karađorđe), Čiča Ilija Stanojević (turski paša i Vujica Vulićević), Sava Todorović (starac Fočo), Dragoljub Sotirović (hajduk Veljko), Teodora Arsenović (Jelena, Karađorđeva žena), Vukosava Jurković (mati Karađorđeva), Dobrica Milutinović (Janko Katić), Persa Pavlović (žena iz naroda), Jovan Antonijević Đeda, Aleksandar Milojević, Dimitrije Ginić, Mileva Bošnjaković i dr.


Povezani članci: "Karađorđe" restaurisan za jubilej vek filma

1. новембар 2011.

Promocija praistorijskog sela kod Prokuplja

Otvoreno je praistorijsko selo na Pločniku kod Prokuplja, a čine ga pet kuća sa pomoćnim objektima izgrađenih od drveta i blata. Ovo naselje identično je selima iz perioda neolita koja su pripadala vinčanskoj kulturi. Ministarstvo za kulturu je ove jeseni uložilo 300.000 dinara za sredjivanje tog sela, izjavila je agenciji Beta direktorka Narodnog muzeja Toplice Julka Kuzmanović-Cvetković. Ona je navela da su tim sredstvima izradjene i postavljene turističke table i putokazi, pokrivene kućice, uredjene ulice i staze kroz naselje i izgradjeno pristupno stepenište.

- U kućama su postavljene peći, stolovi, ležaji sa posteljinom iz tog perioda, a u jednoj od njih naći će se i razboj za tkanje. Kuće će biti uređene tako da predstavljaju život ljudi iz tog vremena, a deo inventara u kućama zapravo će i biti iz tog perioda. U pitanju su predmeti pronađeni na okolnom arheološkom nalazištu vinčanske kulture, gde smo do sada pronašli peći, posuđe i brojne druge predmete - objašnjava Kuzmanović-Cvetković i napominje da je i do sada vladalo veliko interesovanje za obilazak neobičnih kuća jedinstvenih ne samo na ovom području već i čitavoj zemlji.

"Posle ovoga, praistorijska rudarsko-metalurška naseobina otkrivena u Pločniku može krupnim slovima da bude upisana u turističku mapu Srbije", ocenila je ona.

Nalazište otkriveno 1927. godine
Lokalitet u Pločniku na kome su izgrađene kuće iz neolita sa arheološkim nalazištem vinčanske kulture prostire se na površini od 100 hektara. Nalazište je otkriveno 1927. godine kada su i sprovedena prva arheološka istraživanja, a koja su nastavljena tek 1996. godine od kada se sprovode u kontinuitetu. Po rečima Julke Kuzmanović-Cvetković, ovo nalazište na kome je do sada pronađeno oko 40 bakarnih predmeta svrstava se u jedno od najznačajnijih praistorijskih lokaliteta u Evropi, a njegova vrednost je neprocenjiva jer predstalja direktan dokaz o postojanju metalurgije u okviru vinčanske kulture u ovom kraju.