31. март 2010.

Istorija peglanja

Ko bi rekao da pegla ima tako bogatu prošlost! Po svemu sudeći, Kinezi su prvi otkrili da je toplota najbolji način da se izgužvana tkanina ispravi, pa samim tim i ulepša. U Gradskom muzeju Hongkonga nalazi se jedan predmet od bronze namenjen peglanju iz vremena dinastije Han (260. g. pre nove ere do 220. g. posle Hrista) koji se punio zapaljenim drvenim ugljem i služio za peglanje.

U Evropi su se tkanine, mnogo godina kasnije, peglale na hladno, glačalicama od teškog kamena, mermera ili teškog, masivnog drveta. Pretpostavlja se da prva evropska pegla potiče iz severne Italije, gde je u srednjem veku cvetala proizvodnja tekstila. Ova evropska regija imala je tada dobre veze sa Dalekim istokom. Peglanje na hladno razvilo se zatim u Skandinaviji i Velikoj Britaniji i takve rane pegle mogu se danas videti u njihovim muzejima.

Ipak, vremenom, ljudi su uvideli da se najbolje pegla kada se pritisak ujedini sa toplotom i dopuni sa nešto vlažnosti. U tom pravcu je i krenulo usavršavanje ovog predmeta. Zaključili su takođe da će najbolje biti ako predmet za peglanje ima slobodnu unutrašnju zapreminu u koju će se staviti ono što će peglu zagrejati. Za razliku od kineskih pegli, evropska pegla je dobila poklopac sa drškom, koja omogućava da se pegla otvara i zatvara, i da se, kada je zatvorena, njome lakše rukuje. Pegle na žar punjene su vrelim, usijanim žarom, zatim zatvarane. Donji deo zatvorenog prostora imao je perforacije radi strujanja vazduha, koji je održavao žar u usijanom stanju, da se ne ugasi.

Nedostatak ovakvih pegli ogledao se u tome što je osoba koja pegla prilikom rada bila izložena udisanju dima. Zbog toga su postajali majušni „dimnjaci”, koji su dim iz pegle usmeravali na suprotnu stranu od lica osobe koja pegla.

Bilo je i drugih oblika pegli koje nisu bile zagrevane uz pomoć drvenog uglja. U njihovu unutrašnjost udevala se zagrejana forma koja je odgovarala formi unutrašnjeg prostora pegle. Ovaj grejač bio je oblikovan tako da se zagrejan lako mogao vaditi i umetati.

Razvoj metalske industrije u Engleskoj, Francuskoj i Nemačkoj uslovio je izgradnju velikih topionica, a jedan od proizvoda koji su polako ušli u masovnu proizvodnju bila je i pegla. Industrija je išla naruku ne samo usavršavanju tehnike proizvodnje već i oplemenjivanju oblika pegli. To je takođe i vreme razvoja velikog broja perionica po evropskim prestonicama. Bilo je poznato, na primer, da se u Parizu veš najlepše pegla!

Naravno, Evropa inspiriše Ameriku, pa ova, pored masovne izrade, ulaže u maštovite ideje za tehničko i estetsko usavršavanje ovog predmeta koji osvaja domaćinstva širom sveta. Amerikanci eksperimentišu sa peglama na alkohol, čvrsta goriva i konačno, oko 1890. godine, na struju. Ukrašavanje, koje je bilo samo sebi cilj, zamenjuje funkcionalna estetika.

Sredinom prošlog veka, proizvodnja tkanina od veštačkih vlakana nakratko je potisnula pegle u drugi plan. U modi je bilo sve ono „što se ne pegla”, od muških košulja, ženskih žipona, do posteljnog rublja i zavesa. Ipak, ta moda je brzo prošla, jer ništa nije moglo da zameni bluzu od prave svile, ili košulju od pamučnog puplina, koji su naravno zahtevali – dobru peglu!

Danas su i najmodernije pegle relativno pristupačne i stoje u – ostavi, dok se one od pre sto i više godina šepure na aukcijama, krase vitrine muzeja i stoje na otvorenim policama u dnevnoj sobi, kao ukras ili – skulptura!


Vodeći kreator jugoslovenskih maraka

Ime Sretena Grujića dobro je poznato domaćim filatelisitima. Popularnost je stekao uspelim radovima na polju poštanske marke. Nijedan grafičar nije imao toliko uspeha na filatelističkim konkursima za likovna rešenja na poštanskim markama u periodu od 1933. do 1941. godine kao on. I nakon II svetskog rata ostao je jedan od naših vodećih grafičara.

Sreten Grujić rođen je 1909. godine u Beogradu, na Paliluli. Odrastao je u siromašnoj porodici, a s četiri godine ostao je bez oca, koji je počinuo u Balkanskom ratu. Majka je izdržavala porodicu kao kućna pomoćnica u imućnijim beogradskim porodicama. Kako sam navodi, sreten Grujić je beć u osnovnoj školi slikao akvarele, a sa 11 godine radio je ozbiljne pejzaže u ulju.

Posle 1931. godine prelazi u Državnu makarnicu kao već oformljeni stručnjak u grafičkoj struci. U Markarnici samostalno izučava procese u izradi maraka kao što su crtež, rez i štampa. Dve godine kasnije sa svojim radovima učestvuje na konkursu za idejno rešenje maraka posvećenih pokrajinskom sokolskom sletu u Ljubljani i dobija prvu nagradu. Do početka II svetskog rata Sreten Grujić postaće jedan od vodećih kreatora jugoslovenskih poštanskih maraka. Posebno se ističu njegova rešenja za marke i blok povodom filatelističke izložbe u Beogradu 1937. godine, koja je uradio zajedno sa E. Ogranovom, a na kojima su predstavljene četiri devojke u narodnim nošnjama, kao i za marke u korist doma PTT službenika iz 1939. godine.


Upamćeni su njegovi crteži za proslavu 60 godina Srpskog Crvenog krsta, za prvu međunarodnu aero-izložbu u Beogradu, za proslavu 550 godina od Kosovske bitke i za spomenik neznanom junaku na Avali. U periodu od 1935. do 1941. godine svaka peta marka koju je emitovala Kraljevina Jugoslavija bila je njegovo delo.


Za vreme nemačke okupacije dao je svega nekoliko crteža: u korist izbeglica, za obnovu smedereva nakon eksplozije na železničkoj stanici, u korist ratnih vojnih invalida i za antimasonsku izložbu. Posle oslobođenja Državna markarnica radila je pod upravom Grujića, a ankon njenog preseljenja u novosagrađene zgrade Zavoda, Grujić je dobio mesto šefa grafičkog odeljenja u Zavodu za izradu novčanica. Docnije ga tadašnje Ministarstvo PTT prima u svoju službu kao savetnika za izradu poštanskih maraka.

Međutim, Grujić nije mogao dugo da bude "činovnik", zahvalio se na ukazanom poverenju i prešao u štampariju "Jugoslavija". Tako je i nakon II svetskog rata nastavio da bude jedan od glavnih kreatora naših maraka. U tom periodu posebno se ističu marke povodom Balkanskih igara iz 1948. godine, kao i "planinari" i "padobranci" iz 1951. godine. Ove marke su rađene u raster dubokoj štmpi u Zavodu za izradu novčanica u Beogradu. Pored poštanskih, Grujić je radio i taksene marke, kao i likovna rešenja za poštanske celine: masovne koverte i koverte za avionsku poštu.


Njegov stil zbog svoje gotovo klacične jednostavnosti i elegancije kontura odudara i razlikuje se od radova ostalih majstora iz tog vremena. Taj njegov stil dominita kada su u pitanju figure i kada su u pitanju predlei. Nakon dugogodišnjeg rada isključivo u oblasti filatelističke grafike Sreten Grujić je stekao rutinu i dominaciju nad svim elementima poštanske marke da se može reći da je jedan od najboljih u toj struci. nema sumnje da je njegov stil odgovarao minijaturnoj slici kao što je poštanska marka.

Praistorijske humke u Mrčajevcima


U Mrčajevcima, na potesu Krnjine, arheolozi Narodnog muzeja u Čačku pronašli su brdašca za koja se pretpostavlja da su praistorijski grobovi.

Direktorka muzeja Delfina Rajić istakla je da planiraju da tokom ove godine počnu njihovo Iskopavanja.

Naime, arheolozi su pronašli četiri praistorijske humke, prečnika od 20 do 50 metara i visine oko metar.

"Među njima se jedan tulum izdvaja posebno velikim dimenzijama. Ovo je peto nalazište u Moravskoj dolini. Pre skoro četiri decenije pronađeno je više humki u Gušavcu takođe u Mrčajevcima, zatim Mojsinju, Atenici i na Vidovsko-Prijevorskom groblju", rekla je Rajićeva.

Uočeno je da se humke nižu u pojasu prve bezbedne terase do Zapadne Morave.

"U Krnjinama možemo očekivati postojanje nekropole iz bronzanog i gvozdenog doba sa vrlo bogatim repertoarom grobnih priloga", rekla je Rajićeva.

"Iz ovog razloga, ali i zbog ugroženosti lokaliteta savremenom obradom zemljišta, arheološko odeljenje ima u planu istraživanje samo jednog tuluma radi dobijanja slike o stratigrafiji i hronologiji nalazišta", naglasila je Delfina Rajić.

Očekuje se da će se posle obavljenih istraživanja znati više o životu praistorijskih stanovnika ovog kraja.

Bure kralja u Miokovcima

U kačari Milosava Sretenovića u selu Miokovcima kod Čačka, nalazi se najpoznatije rakijsko bure u kome su, po predanju, princa Petra Karađorđevića, dok je čekao svoj red za srpski presto, jataci prebacivali sa Cetinja u Srbiju

Sretenović tvrdi da je njegov pradeda Sava, koji je bio pintor i član radikalne stranke, pomagao kraljeviću da poseti Srbiju i oslušne glas naroda u vreme dinastije Obrenovića.

"Moj pradeda Sava preuzeo je princa od porodice Čvrkić u selu Rošci kod Čačka, smestio ga u bure i doveo u Miokovce", tvrdi on. U hrastovom buretu od 12 tovara Petra je pradeda Sava prevezao volovskom zapregom.

Sretenović je, na osnovu priča, rekao da se već tada sumnjalo da Karađorđević ilegalno posećuje Srbiju i da su žandari bili oprezni. "To bure je bilo posebno. U jednom delu nalazila se rakija, a u drugom mogla je da se smesti neka osoba." "Prilikom prebacivanja princa iz Rožaca u Miokovce, na polovini puta, u mestu Bokovačka Kosa, pradedu Savu zaustavili su žandarmi i pitali šta prevozi." Milosav je ispričao da je pradeda Sava bio sumnjiv, pa su tražili da im sipa rakiju iz bureta. "On im je sipao rakiju, a pošto su je popili, rekli su mu da produži i tako je Sava uspeo da prebaci Petra buretom", priča Sretenović.

Milosav nema podatak koliko je dana budući kralj proveo u Miokovcima, dodajući da se još uvek prepričava svedočenje ondašnjih seljaka da su ga noću sretali na putu.

Kada je princ došao na vlast i postao kralj hteo je da nagradi svoje jatake, a želja Save bila je da mu da tapiju na imovinu gde i danas žive Sretenovići.

U znak zahvalnosti, bio je i na spisku zvanica za prvu kraljevu slavu.
Bure se nalazi u oronuloj kačari i Milosav se još nada da će neko izdvojiti novac da je renovira i legendarno bure sačuva od propadanja.

Milosav Sretenović izjavio je da je njegov pradeda Sava imao četiri sina i da su svi poginuli u Prvom svetskom ratu.

On je potomak najstarijeg Savinog sina, po kome je dobio ime. Sava Sretenović rođen je 1853., a preminuo je 1930. godine. Kralj Petar prvi Karađorđević bio je srpski vladar od 1903. do 1918. godine. O tom putovanju u buretu pisao je i autor knjige "Miokovačka vekovanja", doktor Miloš Obradović.

29. март 2010.

Paninijev album World Cup 2010

Iako najavljen za 10. april, Paninijev album za sličice Svetsko prvenstvo Južna Afrika 2010, pojavio se na kioscima karajem marta. Sakupljači će biti u prilici da po ceni od 40 dinara za kesicu (5 sličica po kesici) popune 638 praznih mesta u svom albumu. U slobodnoj prodaju alubm će koštati 100 dinara, ali je moguće uz neke dnevne novine i časopise dobiti tako-reći besplatno.


U iščekivanju svog primerka albuma, u Brazilu je album već ugledao svetlost dana, iako još uvek nije pušten u prodaju. Ipak, većina medija objavila je popunjenu „duplericu" sa likovima brazilskih reprezentativaca, na kojoj se, između ostalih, nalazi i Ronaldinjo, as Milana koga selektor Karlos Dunga, kako stvari stoje, neće staviti na spisak putnika za Južnu Afriku. Pored Ronaldinja, još dva igrača, čije je igranje na SP pod znakom pitanja, našla su svoje mesto u „Paninijevom" albumu. U pitanju su Adrijano, zvezda Flamenga i Andre Santos iz Fenerbahčea. Sigurno mesto u albumu, verovatno i na Dunginom spisku, imaju Žulio Cezar, Žuan, Luizao, Maikon, Dani Alveš, Žilberto Silva, Melo, Elano, Kaka, Robinjo, Nilmar, Luis Fabijano...

Inače, album je "procurio" u brazilskoj javnosti zahvaljujući Marini de Souzi, kćerki poznatog crtača stripova, Maurisia de Souze. Ona je prisustvovala svečanoj promociji albuma i tom prilikom fotografisala je stranicu sa brazilskim nacionalnim timom. Fotku je „okačila" na svoj Tviter profil, ali je ubrzo, po njenom objavljivanju u medijima, morala da je ukloni, jer je, u suprotnom, mogla da se suoči sa tužbom "Paninija", zvaničnim partnerom FIFA.

Italijanski izdavač albuma i samolepljivih sličica je pre, za vreme i posle prethodnog Mondijala u Nemačkoj 2006. godine oborio sve rekorde prodaje, a u ovoj kompaniji očekuju da budu još uspešniji sa novim izdanjem.