31. мај 2011.

Konkurs za strip autore



Pravo učešća na konkursu ovogodišnjeg Međunarodnog salona stripa, po slobodno izabranoj temi, imaju svi afirmisani i neafirmisani strip autori kao i umetnici svih uzrasta i svih likovnih i stilskih profila, medija i izraza.

Rad može biti delo jednog ili više autora, ali kandidat može podneti samo jedan rad u originalu ili dobroj kopiji, obima od jedne do četiri table (poželjan A3 ili A4 format).

“Ne isključuje se mogućnost prihvatanja rada sa strip tematikom i u drugim medijima (reljef, skulptura, instalacija, objekat...), s tim da tekst u stripu mora biti na jednom od jezika naroda bivših jugoslovenskih republika ili engleskom jeziku,” navodi se u saopštenju Mikija Pješčića, urednika festivala.

Uz rad je obavezno poslati (na računaru ili čitko, štampanim slovima, popunjenu) “Prijavu na konkurs za 9. međunarodni salon stripa”, koja se, kao i detaljnije informacije o konkursu i festivalu, može preuzeti sa sajta skc.org.rs.

Nagrada “Gran Pri salona”, koja se dodeljuje uz još desetak priznanja, uključuje i novčani iznos od hiljadu evra.

Festival, koji već osam godina vodi “Srećna galerija“ SKC-a, jedna je od najznačajnijih smotri devete umetnosti u regionu. Do sada je na ovoj manifestaciji učestvovalo više od hiljadu i petsto strip autora iz četrdeset devet zemalja sveta.

27. мај 2011.

Zaplenjena mumija stara dva milenijuma

Argentinski carinici pronašli su tri lobanje i više od 2.000 godina staru mumiju u paketu koji je bio namenjen evropskom crnom tržištu, prenele su agencije.

Veruje se da ostaci potiču iz Parakas kulture, društva sa Anda koje je vrhunac doživelo između 500. i 200. godine pre nove ere i da su ih pljačkaši grobnica ukrali.

Lobanje, koje imaju poneki zub i kosu, i mumija su poslati iz La Paza u Boliviji Argentincu koji živi u Buenos Ajresu.

Na paketu je bilo naznačeno da se u njemu nalazi peruanska keramika namenjena muzejima i privatnim kolekcionarima u Evropi.

Arheolozi u Argentini pregledaju arteftakte, a mediji prenose da je na jednoj lobanji izbušena rupa što je bila uobičajena praksa lečenja rana zadobijenih u bitkama u preinkanskim društvima.

Ostale lobanje imaju deformacije za koje se veruje da su nastale kao deo kulturnih i verskih tradicija.

Izabrano najlepše likovno rešenje za poštansku marku

Prvo mesto na konkursu za najlepše likovno rešenje za prigodnu poštansku marku „Zajedničko izdanje SRBIJA – MAĐARSKA: 200 godina od rođenja kompozitora Franca Lista” osvojio je Boban Savić – Geto, odlučila je konkursna komisija koju su sačinjavali Oskar Nikovic, ambasador Mađarske u Beogradu, Goran Ćirić, generalni direktor Pošte Srbije, Jugoslav Vlahović, akademski slikar, profesor na FPUD Beograd, Rastko Ćirić, akademski slikar, profesor na FPUD Beograd i Atila Kapitanj, grafičar, Univerzitet u Novom Sadu.

Na konkursu koji su raspisali mađarska ambasada u Beogradu i Javno preduzeće PTT saobraćaja „Srbija”, u saradnji sa Ministarstvom za kulturu, informisanje i informaciono društvo Vlade Republike Srbije, rangirano je još sedam likovnih rešenja sledećih autora: Ivan Miladinović, Geroslav Zarić, David Vartabedijan, Marija Stojisavljević, Milan Pavlović, Slobodan Nedeljković i Ferenc Barat. Sva rangirana rešenja biće nagrađena, a likovno rešenje Bobana Savića – Geta i likovno rešenje Ivana Miladinovića koje je izabrano za motiv FDC koverta, mogu se videti na korporativnom sajtu Pošte Srbije (www.posta.rs, deo Filatelija), kao i na sajtu koji je postavila mađarska ambasada – www.liszt2011.rs. 
Prvonagrađeni radovi za markicu i koverat


Povezani članci: Konkurs za poštansku marku,

24. мај 2011.

Otkriven nepoznati portret kralja Petra

U privatnom vlasništvu u Beču otkriven je portret mladića karakternih crta lica, bujne crne kose sa razdeljkom na stranu i krupnih očiju. Možda bi on prošao kao jedan u nizu uobičajenih portreta nepoznate osobe, da se na poleđini slike na blind-ramu nije jasno iščitao zapis: PeterKaradjorgevic 1862./ Pinx. CarlvonBlaas.

„Otkriće je dakle nesvakidašnje, u pitanju je portret Petra Prvog Karađorđevića kao mladića od osamnaest godina koga je naslikao jedan od vodećih slikara bečkog nazarenskog i bidermajer slikarstva Karl Blas (1815–1894), najstariji član poznate porodice austrijskih umetnika Blas. U vreme nastanka ovog portreta, Karl Blas je bio profesor na akademiji u Veneciji sa koje je došao nakon profesorskog mesta na bečkoj Akademiji (1850–1865). Susret i nastanak portreta bi po tome mogao da bude u Veneciji, međutim to se za sada ne može potvrditi. Mogući „dolazak” ovog portreta u našu zemlju pokrenuo bi dalje istraživanje u ovom pravcu i možda otkrio nove podatke iz života kralja Petra Karađorđevića”, kaže Petar Petrović, kustos Narodnog muzeja u Beogradu koga smo pitali za mišljenje.

Kako saznajemo, fotografija portreta je poslata i na uvid u Beli dvor, tačnije na uvid princu Aleksandru Karađorđeviću.

Od skoro svih srpskih vladara u novijoj istoriji Petar I Karađorđević (1844–1921) imao je retku sreću da umre u istoj zemlji i gradu u kome je rođen – u Beogradu. U narodu poznat kao „čika Pera”, Petar je odmalena bio ozbiljno pripreman za prestolonaslednika. Do polaska u gimnaziju, vaspitači su mu bili Franjo Zah, Matija Ban i Viljem Gabler. Naučio je da svira na klaviru, svakodnevno da radi gimnastiku, jaše konja i igra lopte. U gimnazijskim godinama podučavao ga je Slovak Ljudevit Podgorski, koji će ga pratiti i po Petrovom odlasku na dalje školovanje u Ženevu. Nije ni slutio da će tim odlaskom početi vreme njegovog dugog izgnanstva koje će trajati više od četiri decenije.

Kao unuk vožda Karađorđa, prestolonaslednik dinastije Karađorđević i od 1883. ozbiljan pretendent na srpski presto, Petar Karađorđević nije odustajao od namere da se jednog dana vrati u svoju zemlju. Tokom izbegličkih godina on je izgradio zavidnu vojničku i ratničku karijeru. Uspeo je da završi uglednu vojnu školu u Sen-Siru, upisao je potom oficirsku školu u Mecu i kao član Legije stranaca učestvovao je u Francusko-pruskom ratu, gde je dobio čin poručnika i orden Legije stranaca za iskazanu hrabrost. Učestvovao je i u Pariskoj komuni. Dva puta je bio zarobljen i oba puta je uspeo da pobegne iz zatvora.

„Petar Karađorđević je vodio buran i dinamičan život koji nije bio nimalo lak kako po njega samog, tako i po one koji su bili oko njega. Iz perioda njegovog dečaštva i mladosti ostalo je sačuvano nekoliko fotografija kao i jedan portret koji je radio slikar Arsenije Petrović u vreme kada je Petar bio dete od godinu-dve dana (nalazi se u Narodnom muzeju u Beogradu). Do vremena dolaska na vlast početkom 20. veka nije se znalo za neki drugi njegov portret, sve do otkrića ovogu Beču”, kažePetar Petrović.

Nove uniforme za kadete i kadetkinje

Kadeti i kadetkinje Vojne akademije i VMA dobili su danas nove maskirne uniforme Vojske Srbije model M-10. Ovo je prvo uvođenje nove vojničke uniforme u Vojsci Srbije nakon 18 godina. Dodeli nove uniforme prisustvovali su ministar odbrane Dragan Šutanovac i načelnik Generalštaba Vojske Srbije general Miloje Miletić.

Uniforma tipa M-10 je potpuno novog kroja s digitalnom šarom koja se koristi i u najrazvijenijim armijama. Maksimalno je funkcionalna i prilagođena potrebama vojnika 21. veka, ali i nastavlja duh tradicije.

- Danas počinjemo da nosimo novu uniformu M-10. Bolja je od prethodne jer ima bolji kroj. Pantalone su dosta kvalitetnije – podeljene su nam po brojevima i krojene su specijalno za nas – rekao je kadet razvodnik Stanković Dimitrije iz Leskovca.

- Ovo je za nas nešto potpuno novo. Uniforme su odlične, udobne i lepše. Dobro je što se pripijaju uz telo, za razliku od prošlih koje su "letele oko nas". Pogodne su i za devojke – priča kadet Momir Kovačević iz Sombora.

Novu uniformu izradio je „Jumko“ iz Vranja. Iz ove fabrike će izaći ukupno 8.500 kompleta, a do kraja sledeće godine sve jedinice Vojske Srbije nosiće uniforme tipa M-10.

- Posle toliko godina smo najzad dobili novu uniformu pravih veličina i brojeva – posebno mislim na one namenjene ženama. Za sada je udobna, a videćemo još kako će podneti terenske uslove – kaže kadetkinja mlađi vodnik Aleksandra Ilić.

Karakteristično za novu uniformu je to što je sastavljena iz 14 odevnih delova – od rublja do troslojne vetrovke. Praktično ispitivanje uniforme tipa M-10 izvršava se u 41. pešadijskom bataljonu Četvrte brigade i 63. padobranskom bataljonu Specijalne brigade.

Uniforme će se šiti u čak deset veličina i više modela i tzv. "ženski modeli" .

22. мај 2011.

Ivo Andrić potvrdio da je Srbin

Najčešće vođene vanknjiževnim razlozima, rasprave i polemike, koje se s vremena na vreme obnavljaju na temu „čiji je Andrić“, odnosno kojoj književnosti pripada, najnovijim istraživanjima Žanete Đukić-Perišić, savetnice u Zadužbini Ive Andrića, dobijaju novu dimenziju. Naime, prilikom izučavanja građe iz Andrićevog života i stvaralaštva za doktorsku disertaciju, Žaneta Đukić-Perišić naišla je na dva važna dokumenta - Andrićevu ličnu kartu i vojnu knjižicu - koji svedoče o njegovom nacionalnom opredeljenju, dokumenata koji su, sticajem okolnosti, bili zaboravljeni i van domašaja javnosti u Spomen-muzeju Ive Andrića.


U ličnoj karti izdatoj 15. juna 1951. godine u Beogradu, u rubriku „narodnost“ književni velikan je upisao „srpska“. Mesec dana kasnije, 19. jula, u vojnoj knjižici za „narodnost“ uneo je - „Srbin“. Nešto docnije, godine 1955. godine, što je već poznato, prilikom ulaska u Komunističku partiju, u evidentni list Andrić je svojom rukom na mesto za nacionalnost napisao „srpska“. Isto stoji i u venčanom listu iz septembra 1958. kada se u opštini Stari grad venčao sa Milicom Babić, slikarkom i pozorišnom kostimografkinjom, koja je bila njegova dugogodišnja postojana i nežna ljubav.

Mnogo pre toga, još 1919. godine, u jednom pismu Andrić je zapisao: „Ja nemam žive duše i ja moram u Beograd“. I upravo od te godine počinje njegova neraskidiva veza sa gradom u kojem je proveo najveći deo svog života, sazreo kao intelektualac, napisao najveći deo svog opusa i doživeo punu profesionalnu afirmaciju.

- Beograd ga je prihvatio široko raširenih ruku: bila je to ljubav na prvi pogled koja je trajala celog života - kaže za Žaneta Đukić-Perišić. - Tokom dugog niza godina, Andrić postaje integralni deo srpskog kulturnog prostora: postaje član Srpske akademije nauka, član i autor Srpske književne zadruge, predsednik Udruženja književnika Srbije i drugih nacionalnih institucija, a sebe, očigledno, vidi i doživljava kao pripadnika srpske nacije.

Pokušavajući da utvrdi koliko su događaji iz života velikog pisca uticali na njegovo stvaralaštvo, sagovornica je došla do veoma zanimljivih poređenja, uprkos tome što je Andrić bio izuzetno zatvoren čovek, zakopčan do grla.

- Iako je, kako je sam govorio, kod njega sve bilo obično, da običnije ne može biti, iako nije interesantan za javnost i biografiju jer ne ide kao Hemingvej u lov na lavove, ne pravi boemske skandale, ne daje senzacionalne izjave, Andrićeva biografija bila je neobično zanimljiva i puna preokreta. To je reprezentativna biografija intelektualca koji je stasavao u jedno istorijski važno i burno vreme ratova, prevrata i lomova, padanja imperije i stvaranja država, rađanja misaonih sistema i ideologija, duhovnih preokupacija i književnih orijentacija. Često je citirao Getea koji kaže da je umetnikovo da stvara a ne da govori o sebi, i toga se, u glavnom, i pridržavao. Čuvao je svoj privatni prostor, ne govoreći nikada o svom ličnom životu.

Kao čitalac, međutim, Andrić se ponašao sasvim suprotno: intelektualna i ljudska radoznalost često su ga vodile u tuđu privatnost i on se nije ustručavao da zaviri u tuđu intimu iznesenu u dnevnicima ili pismima, od Getea do Dragojla Dudića. Iako na jednom mestu kaže da je nedozvoljeno i nemoralno objavljivati tuđa pisma ili dnevnike, ako ih pisac nije namenio javnosti i da bi sva pisma trebalo da umru sa ljudima koji su ih pisali, Andrić se u gotovo svim svojim esejima o velikim stvaraocima upravo oslanjao na biografske podatke iz njihovih života.

- Andrić se štedro oslanjao na podatke iz njihovih životopisa: njihova ličnost, sklop privatnih, istorijskih i društvenih okolnosti koje su ih formirale, zanimale su ga bar koliko i njihova dela. Sam je, međutim, čvrsto stajao na braniku svoje biografije i privatnosti, čuvajući je i štiteći je od upada „dokonih“ ili „nesposobnih“ istraživača. Često je govorio o svom stidu pred javnošću, o nelagodnosti koju oseća kada je izložen „svetlostima pozornice“. „Mene je često sramota kad mi se ime pominje u novinama“, kaže jednom vajkajući se. Biti anoniman, biti u senci, skrajnut s magistralnih, često i opasnih životnih puteva, kao da je bio njegov san još iz mladosti. Često je govorio kako mu je žao što nije pisao pod pseudonimom, jer bi tako bio slobodniji.

Međutim, upravo što je bio takav, za one koji idu njegovim tragovima predstavlja veliki izazov i može biti junak izuzetno uzbudljive književne biografije.

DISKRETNA PISMA
Posle smrti prvog muža, Nenada Jovanovića, Milica Babić se udala za Andrića. Vrlo su zanimljiva Andrićeva pisma Milici tokom godina njene žalosti: oslovljavajući je sa „dragi prijatelju“, obraćajući joj se sa „vi“, Andrić, mestimično, u trećem licu, misleći naravno na samu Milicu, piše o njoj kao o nekakvoj „Ubavki“, bez koje mu je pusto i teško. Strogo vodeći računa o građanskom protokolu, čak i u ličnim pismima, on se drži forme.

Tek u pismima koje joj piše kao muž, oslovljava je kao „Lepo“, „draga Lepo“. Ali, u svom dnevniku sa puta po Kini, pišući podsetnik za kupovinu poklona kojima će obradovati svoje bližnje i prijatelje, Andrić ne navodi Miličino ime, već piše da će za „Lepu“ kupiti četkicu od zečijeg repa sa drškom od bambusa, tuš za crtanje, lepezu... Bilo je to vreme kada je Milica još udata žena, pa ni u tako privatnom pismu kao što je dnevnik, Andrić ne odaje identitet svoje ljubavi.


LIČNA KARTA
U ličnoj karti Ive Andrića je navedeno:
Ime oca - Antonije
Datum i godina rođenja - 10.10.1892.
Mesto rođenja - Travnik, Bosna
Zanimanje - književnik
Narodnost - Srpska
Mesto stanovanja - Prizrenska 9
Bračno stanje - neoženjen
U ličnom opisu stoji:
visina (rast) - srednji
lice - okruglo
oči - kestenj.
nos, usta - prav
brada, brkovi - brije


Psi razvlače keltske skelete!

Delove skeleta iz keltske nekropole, koju su u industrijskoj zoni Jugoistok prema Ečki, kraj puta Zrenjanin - Beograd, krajem 2009. godine otkrili arheolozi Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zrenjaninu, već danima razvlače psi lutalice! Pošto ovaj izuzetan arheološki lokalitet nije zaštićen, dodatno su ga oštetili „tragači za zlatom“. Kopaju kada i kako hoće, uništavaju vredne naučne dokaze, a arheolozi su nemoćni da im se suprotstave.

Skandalozno otkriće reportera „Novosti“ potvrdila je u utorak Nada Benjocki, arheolog konzervator iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zrenjaninu, koja je bila rukovodilac iskopavanja kod Ečke.

- Žalosno je što ni običnom selotejp-trakom nismo zaštitili nekropolu... Znam da ljudi „čačkaju“ po nalazištu, ko zna šta traže... A, razbacani delovi skeleta, koje svakodnevno razvlače psi po okolnim njivama, tužna je slika naše svakodnevice - kaže Nada Benjocki.

Skeleti su se pojavili prilikom postavljanja infrastrukture za industrijsku zonu, kad je bager probio zemljanu humku, u blizini puta Zrenjanin - Beograd. U rasečenom zemljanom profilu arheolozi su izbrojali 18 grobova, a na osnovu nalaza keramike i dve nanogvice zaključili su da je reč o Keltima. U strahu da amateri arheolozi i razni avanturisti ne oštete lokalitet, stručnjaci Zavoda krajem 2009. godine u tajnosti su započeli iskopavanja.

- Za nauku, ovo nalazište veoma je značajno, jer sve ukazuje da je ova nekropola iz vremena prvog prodora Kelta na Balkan, iz 4. ili 3. veka stare ere. Ovo je prva keltska nekropola u srednjem Banatu. Do sada ovde nismo nalazili keltske grobove, i pogotovo nismo imali keltske nalaze te starosti - objašnjava Nada Benjocki, a istraživački radovi obavljeni su u konsultacijama sa Arheološkim institutom iz Beograda i Vojvođanskim muzejom iz Novog Sada.

Postojanje velike keltske nekropole pred arheologe je postavilo zadatak da u budućim istraživanjima utvrde i položaj keltskog naselja koje se verovatno pružalo prema obali Begeja. Trebalo je da usledi i nova pretraga istorijskih izvora, kako bi se, možda, ušlo u trag srednjovekovnom naselju, čiji su se žitelji sahranjivali na ovoj humci, u vremenu pre osnivanja naselja koje se danas zove Zrenjanin. Međutim, besparica i nezainteresovanost lokalne samouprave za rad arheologa, učinili su svoje. Ni obećanih 500.000 dinara gradska uprava nikada nije prebacila Zavodu, pa je keltsko nalazište jednostavno napušteno, a najčešće ga posećuju psi lutalice...

- Obraćali smo se za pomoć i republičkim i pokrajinskim organima, ali niko ne odgovara... Tužno je to što se događa, ali nemoćni smo bilo šta da učinimo, jer Zavod para nema - ističe Nada Benjocki.

OTKUD U BANATU?
Spremajući se na osvajanja u Indiji, Aleksandar Makedonski sastao se 335. godine pre nove ere na Dunavu sa keltskim izaslanicima, želeći da osigura mir na svojim severnim granicama. Po svoj prilici, nalazište kod Ečke je iz tog perioda, kada su se Kelti prvi put pojavili na našim prostorima, nadirući iz srednje Evrope.


Detalj sa iskopavanja i današnji izgled lokaliteta

20. мај 2011.

Nove kovanice NBS

Narodna banka Srbije (NBS) pustiće u opticaj, danas, 20. maja 2011. godine, kovani novac od jedan, dva, pet, 10 i 20 dinara sa nešto izmenjenim obeležjima, saopštila je NBS.

Kovanice od jedan, dva, pet i 10 dinara na licu imaju izmenjenu oznaku godine kovanja „2011“, dok su ostala obeležja ostala ista kao i na prethodnim izdanjima.
Na naličju ovih kovanica izmenjen je Veliki grb Republike Srbije u skladu sa Uredbom o utvrđivanju izvornika Velikog i Malog grba, izvornika zastave i notnog zapisa himne Republike Srbije. Na licu kovanice od 20 dinara, pored izmenjene godine kovanja, nalazi se i novo obeležje, lik Ive Andrića.

Kovani novac apoena od jedan, dva, pet i 10 dinara prvenstveno će služiti za zadovoljavanje redovnih godišnjih potreba gotovinskog platnog prometa, dok se kovanica od 20 dinara, pored navedenog, izdaje i povodom obeležavanja 50-godišnjice od Andrićevog dobijanja Nobelove nagrade za književnost.

19. мај 2011.

Međunarodna godina biološke raznolikosti (IYB)

Generalna skupština UN proglasila je prošlu godinu za međunarodnu godinu biodiverziteta. Znajući ulogu koju poštanska marka ima, Međunarodni biro pozvao je sve poštanske uprave članice Svetskog poštanskog saveza da emituju prigodno izdanje poslevćeno zaštiti biodiverziteta. Pridružujući se ovoj akcii, naša Pošta 15. aprila pustila je u opticaj prigodnu marku nominale 50 dinara pod nazivom "međunarodna godina biološke raznolikosti (IYB)".

Prema Enciklopediji Britanici, u izdanju za naše tržište, biodiverzitet se definiše kao "raznolikost biljnih i životinjskih vrsta u jednoj sredini". Pri tome se posmatraju dva tipa biodiverziteta: raznolikost staništa - različita staništa na kojima organizmi žive i genetska raznolikost - broj raznolikih populacija jedne iste vrste, koja se određuje različitim genetskim informacijama unutar jedne vrste.

Na "Samitu o Zemlji", održanom 1992. godine u Rio de Žaneiru, jednoglasno je usvojena Konvencija o biodiverzitetu, koju je do danas ratifikovalo skoro 200 zemalja. Srbija je to učinila 2001. godine. Pored toga, Svetska unija za zaštitu prirode (IUCN) pokrenula je akciju za očuvanje biodiverziteta, koja je u Evropi dobila naziv "Odbrojavanje do 2010. godine", s ciljem da se do kraja prve decenije XXI veka znatno smanji negativan proces gubitka prirodnih staništa, Ovaj projekat nastavljen je i danas jer postignuti rezultati nisu nimalo zadovoljavajući.

Pouzdano je utvrđeno da do nestanka dinosaurusa došlo usled udara meteora na poluostrvu Jukatan u meksičkom zalivu. Smatra se da je tokom razvoja života na Zemlji više puta dolazilo do znatnijeg izumiranja vrsta na planeti. Poslednje se desilo pre nešto više od 10.000 godina, a vezuje se za nestanak mamuta. uzorci za takva dešavanja su bile prirodne pojave poput udara meteora, vulkanske erupcije, promena hemijskog sastava atmosfere, promena nagiba zemljine ose i slično, koje je kao krajnji rezultat daju promenu klime. Za današnje nestajanje vrsta krivac je samo jedan - čovek.

Među ljudskim aktivnostima koje negativno utiču na biodiverzitet spadaju i uništavanje i narušavanje staništa, loše iskorišćavanje zemljišta kao što su širenje poljoprivrednih površina, neplanska seča šuma i neadekvatno pošumljavanje, požari...

Nestanak pojedinih vrsta narušava ekosisteme, čini ih labilnijim i vodi polagano njihovoj razgradnji i trajnom propadanju. ukoliko su staništa bogatija, odnosno veći broj vrsta nastanjuje jednu oblast, utoliko je veća šansa da životinje i biljke prežive promenu. Staništa sa malom raznolikošću, kao npr. arktička tundra, veoma su osetljiva na promene. Na ovaj problem Pošta Srbije je ukazala svojim prvim iz ove godine pod nazivom "Zaštita plarnih područja i glečera". Nepovratan gubitak biodiverziteta ima veliki uticaj na opstanak preostalih vrsta, uključujući tu i čoveka.
Zaštita plarnih područja i glečera, prva prigodna markica izdata 2011. godine
Motiv na markama su stilizovana slova IYB (Internacional Year of Biodiversity) na kojima je prikazana devojčica kako zaliva drvo, čovek kome ptica jede iz ruku, a pored njega stoji čovekov najbolji prijatelj - pas i ronilac sa morskom florom i faunom. Grafičko rešenje uradila je Nadežda Skočajić, diplomirani grafičar iz Beograda.

Marke su štampane tehnikom višebojnog ofseta u šalterskim tabacima od po osam maraka sa vinjetom u centralnom delu. Tiraž je 25.000 komada. Prigodan koverat prvog dana pušten je u opticaj s tri nedelje zakašnjenja.

18. мај 2011.

Najbolji omoti albuma svih vremena

Omot za album "Dark Side Of The Moon" grupe Pink Floyd proglašen je za najbolji omot albuma svih vremena. Anketu za izbor najboljeg omota albuma sproveo je muzički sajt „MusicRadar“.

Pink Floyd je nadmašio bendove The Beatles i Nirvana i svojim umetničkim omotom za album iz 1973. godine. Na omotu je crna pozadina sa dvodimenzionalnim crtežom snopa bele svetlosti koja se prelama u višebojnu u prizmi.

Ovaj bend među prvih 10 ima još jedno izdanje iz 1977. godine. Reč je o omotu albuma "Animals" koje se nalazi na 10.mestu.

Na drugoj poziciji je album "Nevermind" grupe Nirvana, a na trećem The Beatles i "Sgt Pepper's Lonely Hearts Blub Band".

Omoti po rednim brojevima na listi:
1. Pink Floyd – Dark Side Of The Moon,

2. Nirvana – Nevermind,

3. The Beatles – Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band,

4. The Clash – London Calling,

5. Rage Against The Machine – Rage Against The Machine,

6. Iron Maiden – The Number Of The Beast,

7. The Beatles – The White Album,

8. Joy Division – Unknown Pleasures,

9. King Crimson – In The Court Of The Crimson King,

10. Pink Floyd – Animals.

17. мај 2011.

Teslin "Plavi portret"

Uoči Noći muzeja, Muzej Nikole Tesle prikazao je kopiju čuvenog „Plavog portreta“ Nikole Tesle kome se izgubio trag tokom čitavih osam decenija. Posle svega se ispostavilo i da čuveni portret uopšte nije ‘plav’!

Tajna „Plavog portreta“ Nikole Tesle, jedinog portreta za koji je želeo da pozira, razrešena je 2006. godine. Tada je ulje na platnu, deo legata njujorškog trgovca dijamantima Ludviga Nisena, u Muzeju Nordze iz Husuma u Nemačkoj, tzv. „Portret muškarca“ konačno prepoznato kao čuveni „Plavi portret“ Nikole Tesle. Delo je rad Tesline prijateljice, mađarske princeze Vilme Ljvov Parlagi. Pošto se Tesli nije dopalo osvetljenje u princezinom njujorškom ateljeu, načinio je sopstveni svetlosni aranžman, pozirajući pod svetlošću jakih svetiljki, filtririranoj kroz plavo staklo, pod kojim ga je onda princeza i izložila 1. marta 1916. Tako je i postao poznat kao „Plavi portret“.

Prema rečima Vladimira Jelenkovića, direktora Muzeja Nikole Tesle, izložena je digitalna kopija originalnog dela, u autentičnim dimenzijama i takođe na platnu, iako je iz Nemačke nedavno stigla kopija restauriranog portreta koja baš i ne odgovara originalu. Na izložbi čiji su autori Draginja Maskareli, inače kustos Muzeja primenjene umetnosti, i Zoran Jovanović Jus, zaslužan za grafički dizajn, prikazan je i deo sačuvanog dokumentarnog materijala iz Tesline lične zaostavštine, koji se tiče ovog portreta i brojnih poznatih ličnosti koje je Vilma Ljvov Parlagi portretisala u SAD. Ipak, njeno konzervativno stvaralaštvo, kako je rekla Draginja Maskareli, nije preživelo sud vremena. U međuvremenu, „Plavi portret“ je nastavio da bude prisutan: njegova crno-bela fotografija prvi put je objavljena 1919. u januarskom broju časopisa Elektrikal eksperimenter, pa onda 1931. povodom Teslinog 75. rođendana, i na naslovnici Tajma.

Ovom prilikom je u MNT prikazan još jedan novitet: odelo, cipele, štap i šešir koje je nosio veliki naučnik tridesetih godina prošlog veka.

Ne zna se kako, ali tokom januara 1916. godine princeza Vilma LJvov-Parlagi,ekstravagantna mađarska aristokratkinja nastanjena u Americi, inače Teslina prijateljica, nagovorila ga je da se skrasi u fotelji neko vreme, mada on nije imao običaj da pozira umetnicima.

Naziv „Plavi portret” nastao je tako što je Tesla, kome se nije dopalo osvetljenje u princezinom ateljeu, napravio sopstveni svetlosni aranžman i odlučio da pozira pod svetlošću jakih svetiljki, filtriranoj kroz plavo staklo. Portret je prodat tek posle princezine smrti, na aukciji održanoj 1924. godine, otkada se gubi iz vidokruga javnosti. Sudbina portreta dugo je predstavljala misteriju za širok krug ljudi zainteresovanih za Teslin život i delo.

Da istoričar umetnosti dr Kornelijus Štekner pre dve godine nije malo duže osmatrao „Portret muškarca” u zbirci Ludviga Nisena, i na njoj prepoznao lik Nikole Tesle, čuvena slika bi i dalje bila daleko od očiju javnosti. Jer, Nordsi muzej u nemačkom gradiću Husumu, na samoj granici s Danskom, nije baš masovno posećen.

Iako je „Plavi portret” prodat na aukciji, a onda kao u zemlju propao, stalno interesovanje za Nikolu Teslu i za zanimljivu priču o ovoj slici na kraju je dovelo do umetničke kolekcije njujorškog trgovca dijamantima Ludviga Nisena, koju je zaveštao svom rodnom gradu Husumu u Nemačkoj. Među radovima Vilme LJvov-Parlagi, i raznim drugim umetničkim predmetima koji su nekada bili u njenom vlasništvu, u Nisenovoj kolekciji u Nordsi muzeju u Husumu našlo se i platno s likom princezinog prijatelja Nikole Tesle.

Ova slika poslužila je svojevremeno i urednicima novina – kao slika uz tekst. Tako je uz najavu za Teslin autobiografski feljton „Moji izumi”, u šest nastavaka, u časopisu „Elektrikal eksperimenter”, u januaru 1919. godine objavljen umanjen ceo portret, naslikan rukom princeze Vilme LJvov-Parlagi. Slika je nastala tokom januara tri godine pre toga. Magazin „Tajm”, u broju od 20. jula 1931. godine, objavio je samo Teslino lice, opet „skinuto” sa iste slike, povodom njegovog 75. rođendana i proglašenja za ličnost godine.

Otkud to da čuveni Tesla bude prijatelj jedne ekstravagantne dame koja je portretisala mnoge važne ličnosti svog vremena? Korespondencija između njih, sudeći po materijalu kojim Muzej raspolaže, vodila se na engleskom i nemačkom jeziku.

Prvi put životni putevi su im se ukrstili 1893. godine – nezavisno jedno od drugog, pojavili su se na Svetskoj izložbi u Čikagu. Nisu se tada ni poznavali, ona je pokazala portret revolucionara Lajoša Zilahija i svoj autoportret, a on trijumfovao sa Vestinghausom i dobrobitima u vezi sa naizmeničnom strujom.

Kasnije kada su postali prijatelji i Tesla pristao da joj pozira, interesantno je da mu je jednom prilikom tražila da joj pošalje odelo da ga ne bi mučila da sedi dok ona slika detalje sa sakoa. Napisala mu je: „Vratiću vam odelo u ponedeljak. Veoma se radujem vašoj slici i molim vas da budete sigurni kako iz ovoga ne proizilaze za vas nikakve obaveze, ali budući naraštaji će biti srećni što sam naslikala besmrtnog Teslu, a sada ću prirediti zadovoljstvo mnogim ljudima koji će videti sliku. Želeći vam brz oporavak vaša iskreno odana princeza LJvov-Parlagi.” Istog dana, 16. januara, on je odgovorio dragoj prijateljici, kojoj se „iskreno divi” da će doći „čim se vrati u normalu”.

Tesla u radnom okruženju i "Plavi portret"