30. април 2011.

Beskonačni itinerer kroz svet strip albuma

Vodič za stripadžije „Beskonačni itinerer kroz svet strip albuma” beogradskog kolekcionara Vladimira Topolovačkog izašao je nedavno u izdanju zagrebačkog Strip-agenta.

Dvotomna knjiga donosi oko 4.300 skeniranih naslovnih strana stripova, teorijskih knjiga, književnih časopisa sa specijalizovanim izdanjima, čak i diplomskih radova koji su za temu imali strip.

Topolovački je kataloški razvrstao stripove, uglavnom po prezimenima crtača, i pridodao i ostale informacije: ime scenariste, dimenzije, epizodu, tiraž, naziv izdavača, godinu izdanja, prevodioca, broj strana, pismo...

Priređivač svojevrsne enciklopedije stripa želeo je da crtače stavi u prvi plan.
– Ovo je moj pokušaj da glorifikujem strip crtače – kaže Vladimir Topolovački.

Novi naslov daje odgovor na pitanje šta je sve od strip albuma izašlo na prostoru bivše Jugoslavije. Zanimljivo je da je knjiga na ekavici i na srpskom jeziku štampana u Zagrebu. Zbog toga Vladimir Topolovački kaže da je beogradska knjižara „Alan Ford” na srpsko tržište uvezla domaće izdanje.

– Nisam znao u šta sam se upustio jer ne postoji definicija strip albuma. Mnogo sam se rasplinuo – govori u šali Topolovački, koji je u svoj vodič uvrstio čak i strip iz 1926. godine, a pomenuta izdanja uglavnom su iz njegove lične kolekcije.

Uvrstio je i piratska izdanja, manga i verski strip, sve što se pojavilo u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, zaključno sa 31. decembrom 2009. godine. Važno je napomenuti da u knjizi nisu obihvaćena izdanja iz 50-tih, 60-tih i 70-tih godina prošlog veka, kao ni izdanja na slovenačkom i makedonskom jeziku. Prvi tom knjige sadrži 268 strana, dok je drugi nešto tanji (pa samim tim i jeftiniji) i broji 182 strane. Knjiga je napravljena u dimenziji položenog A4 formata.

Na skeniranim naslovnim stranama vidi se i kad je neka izbledela ili presavijena, požutela od duvanskog dima, ali priređivač dodaje da kultura stripa podrazumeva da se svako izdanje čuva kao sveta kolekcionarska relikvija. Obično ih stripadžije čuvaju u kesicama, ali Topolovački ih je smestio u ormane koje je, kao i drugi nameštaj, prethodno sam napravio za potrebe svog hobija.

O autoru
Vladimir Topolovački je rođen u Subotici 1964., a od 1965. godine stalno živi i radi u Beogradu. Od malena je zaražen virusom čitanja i sakupljanja stripova. Družeći se sa gospodinom Draganom Đokovićem spoznao je da nije dovoljno samo posedovati neki primerak, već ga treba držati u besprekornom stanju. Kao i stripovi iz njegove kolekcije, i on se već 20-tak godina nije promenio. Iako voli sam sebi tepati da je pojavom strip albuma prestao skupljati kiosk izdanja, pravo stanje stvari je nešto drugačije.

Ova je knjiga nastala uz bezrezervnu podršku supruge Milice, prvakinje u disciplini preskakanja gomila stripova, te sina Marka, čiji je računar korišćen za nastanak ovog dela.

28. април 2011.

Bez aukcije za Predićevu “kraljicu”

Srbija je u minut do dvanaest uspela da sačuva od prodaje na tržištu umetnina portret kraljice Natalije Uroša Predića, ponuđen na aukciji bečkog “Doroteuma”! Naime, vlasnik slike Zoran Sretenović, galerista iz Kanade, povukao je sliku sa aukcije pred samu prodaju koja je bila zakazana za utorak za 17 časova.

Ministarstvu kulture u utorak je stigao dopis od Ministarstva spoljnih poslova u kom se navodi da je naša ambasada u Beču dobila uveravanje od ministarstva inostranih poslova Austrije da će sprečiti pojavljivanje ove slike na aukciji. Ambasada Srbije najavila je i da će početi proceduru za vraćanje nelegalno iznetog kulturnog dobra.

Kanadski galerista Zoran Sretenović (sadašnji vlasnik Predićevog dela kome se ceo jedan vek gubio svaki trag) obznanio je pre nekoliko nedelja da će sliku izneti na tržište umetnina. Zbog sumnje da je ovo delo nestalo tokom Majskog prevrata 1903. godine, Ministarstvo kulture je tada zatražilo od Narodnog muzeja potrebnu dokumentaciju.

Iz nacionalnog muzeja stigao je odgovor da se spisak dela, koji je lično sačinio Uroš Predić ne čuva u ovoj instituciji, već u SANU, kojoj je slikar kao član uputio pismo 2. jula 1946. godine. Ovim spiskom svoja dela je rasporedio u tri grupe, navode stručnjaci Narodnog muzeja i dodaju:

“U delu radova pod tačkom 2 - studije glave i figura, u koje spadaju i portreti, kod dela nastalih 1888. godine, navedeno je i delo koje nosi naslov Kraljica Natalija, cela figura, mali format, nestala 29.05.1903. Podaci iz spiska ne pružaju apsolutni dokaz da se o radi o delu koje je predmet prodaje na aukciji. Uroš Predić u ovom spisku nije naveo podatke o dimenzijama dela, kao ni podatak gde se ono nalazi. U njegovom spisku se ni kod drugih dela ne navode dimenzije, ali se kod nekih navodi kod koga se delo nalazi. Međutim, činjenica je da je sam Predić naveo da je naslikao portret kraljice Natalije na kojem je predstavljena cela figura, u malom formatu. Ovo svakako može da bude osnov koji upućuje da se radi o delu koje se prodaje na aukciji.”
Stručnjaci našeg nacionalnog muzeja ukazali su i da je Uroš Predić u spisku naveo da je ovo delo nestalo 29.05.1903. U Narodnom muzeju, međutim tvrde da ni oni, a ni profesor dr Miodrag Jovanović (autor monografije o Prediću sa kojim je Muzej kontaktirao), nemaju nikakav dokument da je bilo u fondu kraljevskog dvora porodice Obrenović!

Portret kraljice Natalije (58 cm sa 44 cm) nalazi se u registru SANU, prema popisu koji je načinio lično slikar Uroš Predić. U toj evidenciji Predić napominje da je slika nestala u majskom prevratu 1903. godine, zajedno sa još nekim njegovim slikama kao što su „Mali bibliofil” i „Biće belaja”, slika sa dečjom tematikom. U Narodnom muzeju čuva se registar koji je preštampan iz registra glasnika tadašnje Srpske kraljevske akademije.

Kustos Narodnog muzeja u Beogradu zbirke srpskog slikarstva XVIII i XIX veka Petar Petrović objasnio je da je kralj Milan Obrenović imao dve-tri Predićeve slike, ali pretpostavlja se da je kraljica Natalija videla Predićevu izložbu 1888. godine u Građanskoj kasini i da je tada, verovatno, naručila izradu svog portreta. Portret je nastao u ateljeu, verovatno na osnovu fotografije. Reč je o slici manjeg formata sa celom figurom.

Vreme kada je slika nastala je period kada je Predić još živeo povučeno u Orlovatu, još nije bio u Beogradu i nije imao neki bliži kontakt sa dvorom. Uroš Predić nije prevashodno bio portretista kao, na primer, Paja Jovanović, ali ovo delo je svedočanstvo njegovog realizma u slikarstvu. Postoji zabuna kada je reč o datumu nastankaportreta kraljice Natalije Obrenović. Naime, Predić je zapisao da je slika nastala 1888, a na njoj sada piše 1890. Petar Petrović ističe da bi sliku trebalo videti kako bi se utvrdilo vreme njenog nastanka.

Tragajući dalje za putem slike Uroša Predića „Portret kraljice Natalije Obrenović u enterijeru” od Beograda, gde je nastala, preko Carigrada, Rošefora i Londona, do Toronta, gde se danas nalazi u privatnom vlasništvu, dolazi se do vrlo zanimljivih podataka. Ključni se nalazi u jednom od kraljičinih pisama koje smo našli u Arhivi Srpske akademije nauka i umetnosti, u popisu njene zaostavštine (čine je još „Uspomene”, aforizmi, fotografije, sentence). Pismo je još 1996. godine objavljeno (na srpskom) u knjizi koju je priredila Ivana Hadži Popović, beogradska književnica i prevodilac.

U pismu kraljice Natalije prijateljici i dvorskoj dami Ruži Orešković upućenom iz dvorca „Sašino” u Bijaricu (kojem je naziv dala po sinu od koga je bila silom odvojena), u prevodu s francuskog koji je uradila Ivana Hadži Popović („Pisma kraljice Natalije Obrenović“, izdavač „Narodno pozorište” i „Pismo”, urednik Raša Livada, recenzent Dušan Bataković), doslovce stoji: „Neka Bora (Orešković) odmah Lotiju pošalje portret adresiran na francusku ambasadu u Carigradu. On ga očekuje s radošću”.
Vila Sašino”, danas kazino
Slika je niz godina bila u vlasništvu Pjera Lotija (1850-1923), francuskog noveliste, čija se zbirka u Rošeforu smatrala jednom od najznačajnijih privatnih kolekcija u Evropi, odakle je 2007. dospela na aukciju u London.

Nakon proterivanja većinu svojih stvari, uključujući i svoje slike, kraljica Natalija skrivala je kod svojih prijateljica u Beogradu. Kod jedne od njih nalazio se i čuveni portret.

Budući da se ovaj dragoceni putokaz nalazi u knjizi Ivane Hadži Popović, zanimalo nas je kako došla na ideju da prevede Natalijina pisma.
- Slučajno su mi do ruku došli „Memoari kraljice Natalije”, objavljeni krajem 19. veka, nakon razlaza s kraljem Milanom. Knjiga od pedesetak strana govorila je o njenom razvodu koji je tada izazvao veliki politički skandal. Sudbina žene u Srbiji oduvek me je zanimala... Bio je to dugotrajan rad u nekoliko arhiva u Beogradu na dešifrovanju njenog rukopisa, na odabiru pisama i na prevodu - seća se Ivana Hadži Popović i objašnjava zašto je kraljica pisala na francuskom:
- Budući da je bila polu-Rumunka, polu-Ruskinja, s kraljem Milanom, dvorskim damama i srpskim političarima, kao i sa sinom, sporazumevala se na francuskom, koji je bio jezik elite tog vremena. Od nekoliko stotina pisama, ja sam napravila izbor koji predstavlja pravu malu antičku dramu u kojoj je Natalija Obrenović glavna junakinja. Poslednjih četrdesetak godina života ona je provela u Francuskoj, proterana posle razvoda iz Srbije. Međutim, njena požrtvovanost i njena ljubav prema Srbiji koliko su potresni, toliko su i istorijska činjenica. Kao i to da je njeno nasilno odvajanje od maloletnog sina Aleksandra uticalo i na sam tok srpske istorije.
Jedno od pisama Kraljice Natalije
Od književnice takođe saznajemo da Natalijini posmrtni ostaci još nisu preneseni u Srbiju iz Francuske uprkos svoj njenoj iskrenoj posvećenosti narodu, čija je vladarka bila od 1875. do 1989. Najzad, i uprkos činjenici da ju je narod nazivao srpskom majkom jer je bila velika dobrotvorka.

Do sada nijedna slika umetnika iz Srbije nije prešla vrednost od 169.580 evra, za koliko je na aukciji kod “Kristija” 1987. godine prodat “Ukrotitelj zmija” Paje Jovanovića. Zbog toga je proteklih dana, vest da je portret Kraljice Natalije Uroša Predića, na kataloškoj aukciji bečkog “Doroteuma” ponuđen po početnoj ceni između 200.000 i 300.000 evra, izazvala senzaciju, ali i skepsu. Posebno kada se zna da je početna cena za Jovanovićevog “Ukrotitelja zmija” bila 15.000 evra.

- Nijedna slika Uroša Predića do sada nije izašla na evropsko umetničko tržište, niti su se njegovi portreti na domaćem terenu prodavali po ceni većoj od pet-šest hiljada evra - izričit je Nikola Kusovac.

Jedan od naših najboljih procenitelja umetničkih dela smatra da novčana, odnosno tržišna vrednost Predićevih dela ne prati i njihovu umetničku vrednost:

Kada je reč o ceni između 200.000 i 300.000 evra, po kojoj je portret kraljice Natalije (dimenzija 44 sa 58 santimetara) ponuđen na aukciji, Kusovac smatra da vlasnik slike ima mogućnost i pravo da odredi cenu koju želi. Što, naravno, ne znači i da će tu vrednost postići na tržištu. On naglašava i da je teško proceniti ovaj Predićev rad, zato što ga niko od naših stručnjaka nije imao u rukama, s obzirom na to da je bio “izgubljen ceo vek”.

- Ipak, smatram da pomenutu cenu eventualno bi mogla da imaju samo najvrednija dela Uroša Predića, poput onih sa motivima mališana, među kojima su “Vredne ručice”, ili “Deca oko duda”- zaključuje Kusovac.

ŽIVOT KRALJICE
- Kraljica Natalija je umrla 5. ili 8. maja 1941. u Manastiru Sen Deni kraj Pariza
- Svoj imetak poklonila je Beogradskom univerzitetu, manastirima u Krušedolu i Rakovici
- BU poseduje tapije o vlasništvu šuma i dva rudnika zlata, ali ne i nasledstvo: oduzeto mu je 1946. godine
- Kraljičin lični dnevnik, prema nekim navodima, čuva se u Vatikanu
- Razočarana u srpsku vlast, 1902. Natalija je prešla u rimokatoličku veru i kasnije se zamonašila
- Grob srpske kraljice je i danas na 40 kilometara od Pariza, u mestu Lardi

PORTRETISANA KRIŠOM
Uroš Predić je „Natalijin portret” potpisao inicijalima U. P. sa godinom 1890. Ne zna se, međutim, kada je počeo da ga slika, ali se zna da je Natalija boravila u Beogradu u više navrata posle razvoda od kralja. Pošto je kralj Milan abdicirao 1889. u korist svog sina, Natalija je neko vreme bila u kućnom pritvoru da bi u junu 1891. bila proterana iz Srbije i sklonila se u Bijaric, odakle je prepiskom s državnim službenicima, mitropolitom i još uvek joj odanim prijateljima pokušavala da reši pitanje kraljevske imovine, čiji je bila jedini naslednik posle ubistva njenog sina kralja Aleksandra i kraljice Drage 29. maja 1903. Iz šturih podataka o Natalijinoj slici dalo bi se pretpostaviti da ju je naš slavni realista i cenjeni portretista radio ćutke i krišom od beogradske čaršije da ne bi imao problema s vlašću.

IMPRESIONISTI KRALJA MILANA
Posle Majskog prevrata gubi se trag i zbirci slika slavnih francuskih impresionista koje je sakupljao kralj Milan Obrenović. Nikada, nažalost, nije napravljen ni spisak ni opis slika koje je kralj imao u kolekciji, ali je ostala upamćena priča kako je svojevremeno znao i da probudi čuvenog Tuluza-Lotreka kako bi od njega kupio sliku.

“SOKOLAR” PAJE JOVANOVIĆA NA PRODAJI
Predićeva kraljica Natalija se na ovoj kataloškoj prodaji našla pod brojem 119, dok je samo jedno mesto ispred nje zauzelo delo Paje Jovanovića “Sokolar”. Ovo uramljeno ulje na panelu, dimenzija 45 puta 30 santimetara, imalo je početnu cenu između 40.000 i 60.000 evra.



Novih 8.500 uniformi za Vojsku

Vojska Srbije dobila je 8.500 novih maskirnih uniformi. U vranjskom ”Jumku” završeno je šivenje ”nulte” serije nove vojničke odeće, od kojih će deo narednih meseci biti na završnom testiranju u dve jedinice Vojske. Posle završnih prepravki, počeće serijska proizvodnja uniformi, sa oznakom M10.

Novu maskirnu garderobu prvi testiraju pripadnici pešadijske čete Četvrte brigade na jugu Srbije i specijalci 63. padobranskog bataljona čija je baza u Nišu. Pešadinci su obukli klasičnu vojničku uniformu, dok padobranci ”proveravaju”kombinezone, namenjene specijalnim jedinicama. Oni će potom dostaviti mišljenje o kroju i materijalu maskirne ”garderobe”.

U Ministarstvu odbrane ne sumnjaju da će nova uniforma položiti ispit i da će je do kraja godine nositi svi pripadnici oružanih snaga.

- Svi delovi vojničke odeće prošli su potrebna ispitivanja u Tehničkom opitnom centru i protipske testove - kažu u Ministarstvu. - Reč je o modernoj, savremenoj i kvalitetnoj uniformi, potpuno prilagođenoj zadacima Vojske. Odeća garantuje maksimalnu pokretljivost, zaštitu od toplote i hladnoće, a pritom je moderno skrojena.

Pamučna i vunena tkanina od koje je sašivena obojena je takozvanom digitalnom šarom. Ona je napravljena prema nijansama koje odgovaraju podneblju u Srbiji i koja garantuje manju upadljivost.

Između vojničkog rublja do troslojne vetrovke nalazi se čak 16 delova. Ona uključuje i rolku, maskirnu majicu, džemper, dvodelnu kapu, pantalone, bluzu i košulju, koja će se nositi samo leti. Kapa je u formi kačketa, a njen oblik zadržao je elemente srpske šajkače. Odeća M10 biće uniforma koju će profesionalni vojnici nositi i na terenu i u kasarnama.

NEPROMOČIVE ČIZME
Čizme koje će zadužiti pripadnici Vojske Srbije izrađene su tehnikom dvostrukog prošivanja. To sprečava prodor vode, ali i omogućava ”disanje” kože. Od proizvođača je Vojska zatražila da garantuju vek obuće najmanje godinu dana. Kasnijim doradama, par čizama trajaće oko tri godine.



Link: M-10 nova uniforma VS, Nova uniforma VS,

24. април 2011.

Uskrs 2011.

Od 2002. godine Pošta Srbije emituje prigodno izdanje poštanskih maraka pod nazivom "Uskrs" sa kojim oblelžava ovaj hrišćanski praznik. Pre dve godine emitovane su po četiri marke, a od 2004. godine po dve, pri čemu su niminale odgovarale pismima prve stope težine (do 20 grama) u unutrašnjem saobraćaju i međunarodnom poštanskom saobraćaju. Iako smo već ukazivali na to ove godine, naša pošta je iz nepoznatih razloga odustala od tradicije. Marka manje nominale je ostala 22 dinara, koliko iznosi poštarina za našu zemlju, ali je druga marka niminale čak 112 dinara!

Time je nemali broj korisnika poštanskih usluga koji su navikli da uskršnje praznike čestitaju poštanskom pošiljkom ove godine ostao uskraćen za takvu mogućnost.

Kada se pogleda Program izdavanja poštanskih maraka uočava se da su dve najskuplje marke upravo one namenjene Uskrsu i Božiću. Ukoliko pošta želi ekstra zaradu trebalo je veću nominalu staviti na neka druga izdanja, npr. "Evropa".

Marke "Evropa" su namenjene filatelistima širom sveta, pa bi bilo razumljivo da je i niminala jedne od njih 112 dinara, tim pre što mnoge evropske poštankske uprave u ovo izdanje ubacuju i blokove, karnete, marke sa drugim zupčanjem i slično.

Da naš izdavač marka nije slučajno napravio grešku sa niminalom ukazuje i tiraž koji je najmanji u poslednjih nekoliko godina. Marka nominale 112 dianra štampana je u svega 25.000 komada i samo jedno ovogodišnje izdanje ima manji tiraž. Ostaje nada da se ovakva graška neće ponoviti sa markama povodom Božića.

Kao motivi korišćeni su muzejski eksponati iz Muzeja Srpske pravoslavne eparhije budimske u Sentandreji. Osnovni fond zbirke u Sentandreji daje sveobuhvatni pregled razvoja umetnosti u eparhiji, a istovremeno prikazuje i osnovna obeležja pravoslavne crkvene umetnosti u širem Podunavlju u XVIII veku. Motiv na marki nominale 22 dinara jeste "Ulazak u Jerusalim", detalj ikonostasa nekadašnje srpske crkve u Budimu, koji je nastao u periodu između 1818. i 1820. godine, rađen na drvetu dimenzija 153 sa 72 cm.

Motiv na marki nominale 112 dinara jeste "Vaskrsenje Hristovo", takođe iz 1818-1820. godine i istih dimenzija. Ovi ikonostasi su dela Arsenija Teodorovića (1767-1826), jednog od najznačajnijih srpskih slikara preve četvrtine XIX veka.

Kao motiv na koverti prvog dana poslužila je ikona "skidanje sa krsta" Pavla Đurkovića (1772-1830), rađena na drvetu 1801. godine, dimenzija 125 sa 101 cm.

Grafičku obradu maraka uradila je Nadežda Skočajić, akademski slikar - grafičar iz Beograda. Stručnu saradnju u izboru motiva pružio je Kosta Vuković, rukovodilac zbirke Muzeja Srpske pravoslavne eparhije u Sentandreji.

Marke su štampane tehnikom višebojnog ofseta u novosadskoj štampariji "Forum", u šalterskim tabacima od po 25 komada maraka. Po već lošoj tradiciji, nnaše pošte koverat prvog dana nije se pojavio na vreme, niti se može kupiti na Glavnoj pošti u Beogradu.

Nastavak istraživanja Timacijum minusa

Arheološka istraživanja na kasnoantičkom lokalitetu Timacijum minus (Timacium) kod Ravne, u opštini Knjaževac, počeće u julu ove godine, najavio je Zavičajni muzej Knjaževca. Kustoskinja muzeja Bojana Ilijić izjavila je agenciji Beta da se istraživanja nastavljaju posle deceniju i po pauze, a da je novac obezbedilo Ministarstvo kulture Srbije. Arheološku ekipu predvodiće Sofija Petković iz beogradskog Arheološkog instituta.

Prema podacima iz marta prošle godine, Arheološki institut iz Frankfurta obavio je geofizičku prospekciju lokaliteta Timacijum minus, i tada se došlo do dragocenih podataka o ovom rimskom utvrđenju.

„Rezultati se odnose na unutrašnjost utvrđenja koje se nalazi pod zemljom. Jasno se ocrtava plan građevine koja predstavlja pravo arhitektonsko bogatstvo”, istakla je Bojana Ilijić.

Timacijum minus se nalazi pored naselja Ravna, osam kilometara severno od Knjaževca u Zaječarskom okrugu, na obali Belog Timoka. Ravna je najstarije vojno utvrđenje u timočkoj oblasti, koje se datira u period između I i VI veka. Bio je administrativno središte rudarskog regiona, čija je osnovna delatnost bila prerada bakarne rude. Utvrđenje je četvorougaono i obuhvata površinu od dva hektara. Najstarije, okruženo rovom, činili su zemljani bedemi i drvene kule na uglovima i palisadama. Na obali Timoka otkrivene su terme, na bregu Slog nekropola sa 30 grobova, u njima nakit, keramičke i staklene posude, novac...

Arheološki materijal sa ovog lokaliteta većim delom se nalazi u Zavičajnom muzeju Knjaževac, kao i u arheo-etno parku. O konzervaciji i restauraciji brine Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Niša.

Prva istraživanja datiraju iz 1899. godine (Antun fon Premerštajn i Nikola Vulić), dok u novije vreme ona počinju 1975. godine pod pokroviteljstvom Arheološkog instituta iz Beograda i Zavičajnog muzeja iz Knjaževca.

Arheološki park
Tvrđava (I-VI vek nove ere) bila je logor rimske pomoćne jedinice - kohorte i primala je od 500 do 1.000 vojnika, pešaka i konjanika. Ima kapije i unutra kružnu građevinu koja je verovatno služila za obezbeđenje pijaće vode.

Terme potiču iz II veka n.e., a prepravljane su u IV veku. Počivaju na sistemu stubića koji su držali pod, a između njih je strujao topao vazduh iz ložišta i ravnomerno grejao prostorije.

Lapidarijum se nalazi u školskom dvorištu u Ravni i obuhvata zbirku kamenih spomenika pronađenih tokom iskopavanja 1975-1990. godine. Oni su mahom izvađeni iz bedema utvrđenja ili su dobijeni na poklon od meštana i kolekcionara Ljubiše Rajkovića Kozeljca.


18. април 2011.

Srbi u nemačkim karikaturama početkom XX veka

Italijani su zavodnici, Španci su vatreni, Englezi su duhoviti, Skandinavci su hladni, Nemci su organizovani, Srbi su...

Ako vam nijedna reč ne pada na pamet kada razmišljate o tome u kojem stereotipu Srbiju vide stranci, onda bi vam knjiga „Crni Petar i balkanski razbojnici” profesora Milana Ristovića („Čigoja“, 2011) mogla pomoći da makar saznate kako su nas videli Nemci između 1903. i 1918. godine. U izbor ulazi nekoliko reči: prljavi, prevrtljivi, primitivni, ratoborni...

Profesor Ristović, ipak, kaže da je ta slika oblikovana pod uticajem vremena u kojem je nastala, kad su odnosi između Srbije i Nemačke (i Austrougarske) bili prilično loši, da bi kulminirali vojnim sukobom u Prvom svetskom ratu.

„Važno je reći da stereotip o Balkanu nije uvek bio negativan jer je u dobrom delu XIX veka on u Nemačkoj bio pozitivan, kada su Balkanci prikazivani kao ljudi jakog karaktera, odani borbi za samostalnost, neka vrsta plemenitog divljaka”, kaže profesor Ristović.

Međutim, ono što može da se vidi u knjizi daleko je od pozitivnog stereotipa. Srpski kralj Petar I Karađorđević je u karikaturama u nemačkim satiričnim časopisima onog doba redovno prikazivan u kožuhu, odrpan i nemoćan; glavni simboli Srbije su vaške i crne vrane; srpske žene su primitivne i često lake, a od Srba su jedino gori - Crnogorci!

Ristović ocenjuje da su ti prikazi u velikoj meri diktirani tadašnjim geopolitičkim odnosima Srbije s velikim silama, posebno sa Austrougarskom. U knjizi „Crni Petar i balkanski razbojnici” prikazane su karikature iz tadašnjih vodećih nemačkih časopisa za koje su pisali vrhunski pisci, pesnici i slikari, a ne crteži raznih opskurnih nacionalističkih časopisa.

„Sarajevski atentat je dao dovoljno dokaza za takvo viđenje Balkana, u kojem je to prostor gde se lako potežu nož i revolver i gde se to smiruje samo vojnom silom”, kaže Ristović, napominjući da su upravo neki postupci balkanskih država dodatno hranili tu sliku (ubistvo kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine, pa sarajevski atentat 1914. godine), ali podseća da su kraljevi ubijani i širom Evrope.

On dodaje da nisu Nemci bili izolovani u stereotipnim prikazima svojih neprijatelja. I Srbi su tu imali konja za trku.

„Bilo je zanimljivo istražiti i kako se odavde vide drugi. Tu niko nije pošteđen lakih sudova. Ja sam s kolegom Miroslavom Jovanovićem napravio istraživanje o srpskim stereotipima o Bugarima iz tog vremena, a bugarske kolege su istraživale bugarske stereotipe o Srbiji.

Tu se vidi mnogo zajedničkih elemenata kada se dva slična naroda lako međusobno optužuju, iako tu nema velikih sila... Cela ta konstrukcija veoma je zanimljiva”, kaže profesor Ristović.

On činjenicu da su balkanski narodi u većini karikatura prikazani kao prljavi, uz dominantan simbol vašaka i pacova, objašnjava vezom između higijenske i kulturne i civilizacijske čistoće, koja se raširila u to vreme zahvaljujući razvoju kozmetike i hemijske industrije.

„Kada govorite o sebi kao o čistima, onda su drugi nečisti, a to sve ima veoma jako simboličko značenje. To se vezuje za prostor divlje kulture, brutalnosti, u kojoj žive prljavi, zli i vašljivi ljudi...”, kaže profesor Ristović i ukazuje na vezu koju je između rasizma i shvatanja čistoće napravio američki istoričar Sender Gilman.

Knjigu „Crni Petar i balkanski razbojnici” zatvara citat književnika Stanislava Vinavera, koji kaže da su Balkanci prikazivani kao divlji i ratoborni, a da su ovi navodno napredniji još krvoločniji...

„On je to rekao sa iskustvom Prvog svetskog rata. Sarajevski atentat je bio samo povod na koji se čekalo. Svetski rat je pokazao kako sve to može da izgleda u velikom stilu. Vinaver je pogodio suštinu jer mali narodi ništa od toga nisu izmislili - ni moderno ratovanje, ni nacionalizam, nego su uvek imali uzor u velikima”, ističe Milan Ristović.

Isti vic na sto jezika
Ako se prikaz balkanskih naroda u nemačkoj periodici s početka XX veka čini dalekim, pogled na sličnu produkciju, recimo, tokom rata u bivšoj Jugoslaviji pokazuje da se tu nije mnogo toga promenilo. Profesor Ristović kaže da je pratio tu produkciju koliko je mogao, ali napominje da je ona preobimna. „Ono što svakako može da se kaže jeste da je ona deo istog onog korpusa kojim sam se bavio u ovoj knjizi. Postoji veoma značajna knjiga Marije Todorove ‘Reakcija’, koja razgrađuje negativnu sliku Balkana nakon sukoba u Jugoslaviji. Tu je i knjiga naše Vesne Golsvorti ‘Izmišljanje Ruritanije’, koja se bavi slikom naroda s ovog prostora u Holivudu i pop kulturi”, rekao je Ristović. On kaže da se analizom viceva može doći do zanimljivih saznanja. „Kao što mi pričamo viceve o Crnogorcima i Bosancima, tako Englezi pričaju viceve o Ircima, a Amerikanci o Poljacima itd. To sve ide ukrug, a samo se menjaju pojednostavljene slike drugoga.”




Kralj Petar moli za Nobelovu nagradu da bi obezbedio novčanu pomoć svom narodu

Srbija kao napuštena verenica plače, dok Rus vodi novu mladu Italijanku na venčanje

Scena iz Srbije: Ženi prase, a krmači beba

16. април 2011.

Poštanske marke s pogrešnim Kipom slobode

Američka pošta greškom je objavila seriju maraka na kojima se vidi replika Kipa slobode, ali ne čuvenog spomenika u Njujorku već statue koja krasi jedan od hotela Las Vegasa.

Marke su u prometu od 01. decembra 2010. i neće biti povučene, saopštila je američka pošta koja se izvinila zbog greške. Dnevni list Las Vegas rivju je prvi primetio da se radi o fotografiji replike Kipa slobode koja se od 1997. godine nalazi u hotelu-kockarnici "Njujork-Njujork".

"Mnogo nam se dopada ta poštanska marka i u svakom slučaju bismo izabrali tu fotografiju", rekao je portparol pošte Roj Bets.


Link: nytimes.com,

15. април 2011.

200 godina od smrti Dositeja Obradovića

U Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, povodom dvestagodišnjice od smrti, održana je akademija u čast Dositeja Obradovića.
U velikom veku prosvećenosti, istakao je u uvodnoj reči akademik Nikola Hajdin, Dositej Obradović je bio prvi srpski pisac koji se uputio putem racionalizma i prosvetiteljstva i prvi koji je uhvatio korak sa vodećim idejama svog vremena. On se puna dva veka smatra vodećim srpskim prosvetiteljem, putovođom naroda i jednim od onih stvaralaca koji su u Srbiju doneli merila novog vremena. Naša generacija, dodao je Hajdin, u Dositeju Obradoviću vidi prvog pravog Evropljanina, učitelja koji se odvojio od skučenosti, prvog našeg putnika koji je, bez trunke nepoverenja ili računa, otkrio zapadni svet i Evropu, koja se, u to vreme, dizala na noge nauke i preporoda i kretala na put modernih preobražaja.

Uprkos nekim ograničenjima, naglašava akademik Ljubomir Simović, Dositejevi tekstovi nisu ostali bez književne vrednosti. Skoro svi koji su o njima pisali – od Jovana Subotića i Atanasija Stojkovića, preko Skerlića, do modernih pisaca – ističu živost, slikovitost i lepotu Dositejevih knjiga. Vojislav Đurić čak kaže: „Takvu prozu – nabreklu, duhovitu i sugestivnu – mogu da požele i veliki umetnici”, i dodaje: „On je mnogo bolji pisac nego što se mislilo”. Uprkos tako lepim mišljenjima, Dositej je, kako kaže Jovan Deretić, „kao književnik… ostao u senci Dositeja propovednika novih ideja i kritičara manastirskog života”.

Postoji neka dubina, ili neka visina, kaže Ljubomir Simović, na kojima se sve epohe i svi stilovi dodiruju, i na kojima, ako ih dosegnete, možete da pripadate svim epohama i stilovima. U tu dubinu ili visinu ne dopiru možda prosvetiteljski i pesnički programi, ali mogu da dopru pesničke slike koje ti programi emituju. U tu dubinu ili visinu Dositejevo delo dopire zato što su ideje na kojima je ono zasnovano (ideje velikog dometa i trajne aktuelnosti) emitovale i jednu jedinstvenu i ozarenu pesničku viziju, čije se slike, ni onda kada su prešle zadatu granicu, nisu ugasile.

Odlomke iz dela Dositeja Obradovića čitali su dramski umetnici Gojko Šantić i Petar Kralj.

Ove godine će, pod pokroviteljstvom Vlade Srbije i Ministarstva prosvete i nauke, svečanim programom "Dositej - godina znanja", biti obeležen jubilej: dva veka od postavljenja Dositeja Obradovića za prvog srpskog ministra prosvete, kao i 200. godišnjica njegove smrti.

Dositej Obradović rođen je 1739. (1742. ili 1744. godine) u Čakovu, u rumunskom delu Banata tadašnje Austrije, a umro je 1811. godine u Beogradu. Školovao se za kaluđera, ali je napustio taj poziv i krenuo na putovanje po Evropi, gde je primio ideje evropskog prosvetiteljstva i racionalizma.
Ponesen tim idejama radio je na prosvećivanju srpskog naroda, prevodio razna dela, među kojima su najpoznatije Ezopove basne, a potom je i sam pisao dela, prvenstveno programskog tipa, među kojima je najpoznatije "Život i priključenija".

Dositej je bio prvi ministar prosvete Srbije (popečitelj u Sovjetu) i tvorac svečane pesme "Vostani Serbie".

13. април 2011.

Rimska vila spremna za arheologe

Prizemni deo Rimske vile – Domus scijentijarum Viminacijum, koja će ukupno zahvatati površinu od 5.000 kvadratnih metara, gotovo da je završen. U naučnoistraživački deo već se uselila istraživačka ekipa, a u narednih mesec dana i jedan broj soba biće spreman da primi goste.

Krajem idućeg meseca u jednom od naših najvažnijih nalazišta biće održan koncert klasične muzike, a tokom vikenda ovo arheološko nalazište posetili su predstavnici američke ambasade u Beogradu. Ovo je samo pokazatelj da je značaj Viminacijuma i te kako prepoznat. Prema rečima direktora Arheološkog parka “Viminacijum” Miomira Koraća, sa američkom agencijom “Rtvoč” razgovarano je o dovođenju turista i naučnika iz Amerike koji bi ovde boravili 10 dana ili dve nedelje.

- Reč je o ljudima u poznim godinama života, koji su završili radni vek i sada im je želja da zajedno sa nama budu arheolozi i bave se iskopavanjima i istraživanjima. Za to zadovoljstvo i boravak u Rimskoj vili oni će plaćati između 8.000 i 12.000 dolara po osobi. Mogu da kažem da je interesovanje veliko i prve takve turiste očekujemo krajem ove godine -ističe Korać.

Rimska vila, iako nije u potpunosti završena, pleni pažnju brojnih domaćih i stranih turista, ne samo izgledom nego i atmosferom. Turisti zastaju pred fontanom, pred lepotom tremova, a posebno pred mozaikom plavog neba sa zvezdama, za čiju je gradnju materijal stigao direktno iz Venecije iz čuvene zanatske radionice Rosoni.

Mozaike već više od godinu dana radi profesor Miroslav Lazović sa Fakulteta primenjene umetnosti u Beogradu. U okviru Rimske vile je edukativni centar, biblioteka, muzej sa više od 700 eksponata iskopanih na Viminacijumu, sobe za smeštaj gostiju, bazen sa vodom bogatom korisnim mineralima i metalima koja stiže sa 115 metara dubine i čija je temperatura između 65 i 70 stepeni.

Do sada je u izgradnju Rimske vile utrošeno više od 130 miliona dinara. Zbog širenja površinskog kopa rudnika uglja Drmno na Viminacijumu su od početka ove godine ubrzana arheološka iskopavanja.

- Treba da istražimo 50 novih hektara i zato smo od početka ove godine, uz pomoć mehanizacije Privrednog društva TE-KO „Kostolac” koja je skidala površinski sloj, radili i po snegu. Tu se nalaze veoma interesantni objekti rimske vile rustike, ali treba da istražimo i gotovo 10.000 grobova. U okviru tih novih istraživanja započeli smo saradnju sa antropolozima iz Minhena, iz Gizelo grupe koja se bavi stroncijum analizama, odnosno na osnovu te analize moći ćemo tačno da utvrdimo odakle potiču stanovnici Viminacijuma. Tokom ove godine veliki radovi predstoje nam i na amfiteatru jer tu treba da se održe Mediteranske pozorišne igre antičke drame koje će okupiti više od 3.500 učesnika. Reč je o najvećem objektu takve vrste u Srbiji koji će moći da primi12.000 gledalaca - naglašava profesor Korać.

Zato ne iznenađuje što kod turista vlada veliko interesovanje za posetu Viminacijumu. Lane je ovde bilo 57.000 turista koji su došli kopnom i 17.000 stranih turista koji su došli lađama Dunavom. Ove godine očekuje se dalji rast broja turista, a kada zaživi projekat ,,Putevima rimskih imperatora” ovde će boraviti više od 300.000 gostiju. Ulaznice se za domaće goste prodaju od 150 dinara za đačke ekskurzije do 250 dinara za druge posetioce.

Grad izronio iz oranica
Iz istorijskih izvora saznajemo da je Viminacijum bio važno vojno uporište u kome je bila stacionirana VII rimska legija, a nakon arheoloških iskopavanja u poslednjoj četvrtini XX veka iz zemlje je izronio kao grad koji je u svojoj istoriji, dugoj šest vekova, imao dinamičan razvoj i bio mesto gde su se susretale kulture Istoka i Zapada.

Tokom poslednje tri decenije XX veka iskopavan je takozvani grad mrtvih ili nekropola Viminacijuma, na kojoj je otkriveno više od 14.000 grobova. Na istraživanju nekadašnjeg rimskog grada i vojnog logora, u poslednje vreme radio je interdisciplinarni tim stručnjaka pod rukovodstvom dr Miomira Koraća iz Arheološkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Projekat još okuplja arheologe, geofizičare, matematičare, elektroinženjere, geologe, petrologe, istraživače koji se bave daljinskom detekcijom, kao i primenom ZD tehnologije - modelovanjem i prepoznavanjem oblika.

Nova lokacija za mamuticu Viku
Zbog proširenja Površinskog kopa rudnika uglja “Drmno” u toku ove godine biće premešten skelet mamutice, popularno nazvane Vika, koji je slučajno otkriven prilikom radova na rudniku.
- Za sada još nije određena nova lokacija za Viku, ali moram vam reći da ona izaziva veliko interesovanje posetilaca, a posebno đačkih ekskurzija, ističe direktor Arheološkog parka ,,Viminacijum” Miomir Korać.

12. април 2011.

50 godina od prvog leta u kosmos

Nije bilo odbrojavanja, samo tri probe tokom sata pre poletanja i nekoliko kratkih izvršnih komandi: “Stavi ključ u poziciju za start!” “Vazdušno čišćenje!” “Paljenje!!!”
Svemirska kapsula Vostok 1 se odlepila sa poletne rampe kosmodroma u Bajkonuru, a nekoliko minuta nakon što je uzviknuo “Pajehali” ( “Idemo!”) ruski kosmonaut Jurij Gagarin biće prvi čovek koji će iz svemira gledati planetu Zemlju. “Čuo sam zviždanje i buku koja se pojačavala, osetio sam kako je ogromna raketa zadrhtala i počela polako da se odvaja. Buka nije bila mnogo jača od buke mlaznog aviona, ali tu partituru muzičkih tonova koju sam tada čuo nijedan kompozitor ne bi mogao da komponuje!”, opisaće te prve sekunde leta u svojoj autobiografiji “Put do zvezda”.

Tog 12. aprila 1961. on će ući u istoriju, a ljudi u kosmos. Gagarin je dostigao visinu od 327 kilometara, opisao jedan krug oko naše planete i nakon 108 minuta leta vratio se na Zemlju.

Prve su ga ugledale Ana Taktarova i njena unuka Rita iz sela Smelovka. One su u njivi plevile krompir kad im se približio čovek u čudnom narandžastom odelu i sa belim šlemom.

Uplašile su se, a Gagarin je, skidajući šlem, uzvikivao:
”Ja sam prijatelj, drugovi. Prijatelj!”
“Da li je moguća da dolazite iz svemira?” pitala je zaprepašćena žena, a Gagarin je odgovorio:
“Dolazim!”

Ova epizoda je dugo bila tajna jer se Gagarin katapultirao iz kapsule koja je završila dva kilometra dalje od ovog sela, ali su sovjetske vlasti, koje su želele da prikažu kako se pilot prizemljio u letelici, o tome ćutale.

Sa Gagarinom je pre poletanja bio i kosmonaut German Stepanovič Titov, koji je imao slične rezultate prilikom odabiranja, ali je izbor pao na Gagarina zato što je bio stariji i psihološki i politički podobniji. Pred smrt Titov je rekao da su njegovi nadređeni tada napravili pravu odluku jer je “Jurij ispao čovek kog su svi zavoleli”.

Jutro pre lansiranja oni su rano ustali jer nisu mogli da spavaju. Obukli su astronautska odela i autobusom se prevezli do lansirne lampe, a pozdravili su se tri puta udarajući kacigama, oponašajući rusko ljubljenje tri puta. Brod kojim se Gagarin u 6 sati i 7 minuta po srednjoevropskom vremenu (09.07 po lokalnom vremenu) otisnuo u nepoznato, bio je potpuno automatizovan pošto su se naučnici brinuli da bi kosmonaut mogao da izgubi svest i ne bi mogao njime da upravlja.





Neke od naslovnih strana, ruskih, američkih i naših novina
U svemir je Gagarin odleteo kao major, a vratiće se kao pukovnik i kao heroj Sovjetskog Saveza. Širom SSSR podizani su mu spomenici, gradovi su se utrkivali da njihove ulice dobiju njegovo ime, a slava ovog momka koji se rodio 9. marta 1934. godine u porodici seoskog stolara u selu Klušino, kod Smolenska, dopreće u svaki kutak planete. Danas samo znak pored puta punog rupa sa natpisom “Kuća prvog kosmonauta” i replika stare kuće u kojoj je njegova porodica živela pre nego što su se preselili u obližnji gradić Gžack, koji se danas zove po njemu, svedoče da se on tu rodio. Kuća je pretvorena u muzej o kome brinu Gagarinova porodica, prijatelji i poštovaoci.

Gagarin je 1951. godine završio zanatsku školu - učio je za livca, a onda je četiri godine kasnije u Saratovu diplomirao industrijski tehnikum i savladao kurs letenja u aeroklubu da bi školovanje nastavio u Orensburgu, gde je 1957. godine postao pilot Sovjetskog vazduhoplovstva. Iste godine izvešće svoj prvi samostalni let na mlaznom avionu MIG- 15, u kome će, igrom sudbine, poginuti jedanaest godina kasnije prilikom rutinskog leta.

Okolnosti pod kojima je Gagarin stradao dugo su bile tajna i nikad do kraja nisu razjašnjene. Najnovija istraživanja pokazuju da je slavni astronaut poginuo zbog nepromišljene reakcije, tačnije zbog prebrzog spuštanja sa visine od 10.000 metara. Navodno, on se uspaničio kad je otkrio da mu je na kabini otvoren vazdušni ventil i zbog toga je počeo prebrzo da se spušta, nakon čega je izgubio svest, ispustio komande i srušio se zajedno sa kopilotom. Ovo saznanje bi trebalo da razveje spekulacije po kojima je Gagarin bio pod uticajem alkohola, zatim da je naglim manevrom pokušao izbeći meteorološki balon, a čak je postojala sumanuta hipoteza da mu je nesreću zbog zavisti namestio tadašnji šef države Leonid Brežnjev.

Imao je samo 34 godine!

U doskora poverljivom materijalu krila se i tajna o Gagarinovim poslednjim rečima pred poletanje u svemir, a odnosile su se na zalihe hrane koju je nosio:

„Glavno je da ima dovoljno kobasice – uz mesečinu”.



Gagarin ponovo u svemiru
Slavni kosmonaut se simbolično ponovo otisnuo u orbitu, ovaj put kao lik na portretu na ruskoj raketi koja je prekjuče odvela tročlanu posadu ka Međunarodnoj svemirskoj stanici. Uz portret, na raketi “Sojuz” ispisan je i Gagarinov uzvik “Pojehali” koji je izgovorio nakon poletanja.

Šta je prvi kosmonaut mogao da vidi

Na Internetu će danas premijerno biti prikazan film „Prva orbita” koji pokušava da dočara šta je Gagarin mogao da vidi, jer ne postoji snimak šta je tačno video kroz otvore kapsule. Na tonski zapis njegovih opservacija sada je pridodat video-snimak visoke rezolucije koji je realizovan sa Međunarodne svemirske stanice. „Kada spojite slike onog što je zaista mogao da vidi sa uzbuđenjem i podrhtavanjem u njegovom glasu, zaista je zapanjujuće”, kazao je za Bi-Bi-Si reditelj i istoričar svemira dr Kris Rajli.

Iza kamere stajao je Italijan Paolo Nespoli, astronaut Evropske svemirske agencije koji se trenutno nalazi na svemirskoj stanici.

Nespoli i njegove kolege astronauti snimali su svaki put kada bi stanica prelazila preko predela na Zemlji koje je Gagarin mogao da osmotri.



Prigodna izdanja
Rusija je i ove godine izdala prigodan kovani novac povodom 50 godina od leta prvog čoveka u kosmos. U pitanju su kovanice od zlata i srebra. Zlatna je denominacije 1000 rublji (težina: 31.1g, čistoća: 925/1000, prečnik: 39.0 mm, tiraž: 7500 kom.), a srebrni novčić denominacije 3 rublje (težina: 155.5g, finoća: 999/1000, prečnik: 50.0 mm, tiraž: 500 kom.).



Link: vostok-3ka-2-na-aukciji,