28. новембар 2010.

Rasejana riznica masatira Mileševa

Monografija “Izgubljena riznica manastira Mileševe” Dragiše Milosavljevića, istoričara umetnosti i muzeologa iz Užica, objavljena u “Službenom glasniku”, govori o usponu i tragici riznice jednog od najznačajnijih srpskih manastira.

Sa 150 fotografija, na skoro 350 strana, autor je objasnio značaj Mileševe, koju su hroničari označili kao “Veliku lavru”, “Kraljevsku lavru” i “Veliki manastir”. U hijerarhiji srpskih svetilišta, Mileševa je zauzimala drugo mesto, odmah iza Studenice.

- Sintagma “Izgubljena riznica manastira Mileševe” nije slučajna ekspresija već istinski izgubljena riznica ove drevne svetinje - kaže Milosavljević. - Veći deo knjige posvećen je tome da su najvredniji delovi mileševske riznice koji su bili predmet opisa zapadnih hroničara - nepovratno izgubljeni. U pitanju su bili predmeti prvorazredne umetničke izrade, srebrni i zlatni relikvijari, srebrom okovane ikone kao i izvanredni rukopisni kodeksi.

Pouzdano je utvrđeno, ukazuje Milosavljević, da je Mileševa osnovana u vreme kada je Srpska crkva od Nikejskog carstva i arhiepiskopije dobila autonomiju krajem druge decenije 13. veka. To je bila epohalna pobeda Save Nemanjića. Pretpostavlja se da je osnovana 1218/1219 godine, u vreme stolovanja Stefana Prvovenčanog. U kasnijim rodoslovima i letopisima navodi se da je Mileševu osnovao kralj Vladislav, i da je u nju položio mošti Svetog Save prenete iz Trnova, u Bugarskoj. Milosavljević, međutim, tvrdi da “dostupni podaci, pre svega analiza Vladisavljevih portreta u Mileševi, upućuju na to da je manastir osnovan u vreme kada je bio princ i nije bio pretendent na kraljevski presto”.

- Gotovo svi zapadni putopisci, putnici i diplomate koji su u davnim vremenima posetili Mileševu uočili su veliki nesklad između spoljašnjeg izgleda manastirske crkve i njene unutrašnjosti u kojoj su bili predmeti prvorazredne umetničke izrade, raskošni liturgijski sasudi, relikvijari sa moštima svetaca, srebrom okovane ikone i rukopisni kodeksi. Bili su to putnici sa Zapada opčinjeni mileševskim dragocenostima, ikonama i relikvijarima - vrednostima kojih više nema, koje su stolećima nestajale i sasvim izgubljene. Taj ogromni gubitak dela nacionalne kulture srpskog etnosa postaje paradigma i naše moderne sudbine.

Kako navodi naš sagovornik, drugi sloj rizničkih vrednosti prenet zajedno sa izbeglim Mileševcima, takođe je izgubljen u kasnijim usudima, rasprodaji i nasilnom pretapanju na područjima pod habzburškom krunom s kraja 18. veka. I poslednji sačuvani deo stare mileševske riznice i biblioteke sa predmetima od metala, delovima crkvenog veza, knjigama, poveljama, dokumentima kao i svetiteljskim relikvijama rasejan je širom hrišćanskog sveta bez nade za vraćanjem u matično sedište.

- Dubrovački vernici i danas svakog Uskrsa blagosiljaju česticama Časnog krsta u baroknom relikvijaru - mileševskog porekla. To je potvrđeno duplim pečatima kardinala Puljezija iz prve decenije 18. veka. Zvuči paradoksalno, ali i tačno, da je samo jedan jedini predmet iz stare mileševske riznice- pozlaćeni relikvijar proigumana Longina Mileševca - našao mesto u novoj, formiranoj pre nekoliko godina.

Malo se zna da je u najtežim vremenima Mileševa preuzimala ulogu ne samo duhovnog već i diplomatskog sedišta, piše Milosavljević, u kome su, najčešće ne u svetlu arhivske građe, donošene sudbonosne odluke. Zahvaljujući geografskom položaju, Mileševa je vekovima vršila ulogu posrednika. U njoj su se stapale i sukobljavale obe polovine razjedinjene Evrope, na polju umetnosti, religije, ekonomije i politike. Spaljivana je, rušena, pljačkana i ponovo obnavljana. Poslednja obnova bila je 1868. godine, posle više od jednog veka bez krova i monaha. U toku Drugog svetskog rata bila je bolnica ali i konjušnica u kojoj su zatvarani konji. Ali, njen sjaj i vrednosti time nisu umanjene.

- Kada su je monasi u Velikoj seobi 1690. napuštali, drumovi su bili zakrčeni Mileševcima. Bili su to dugi karavani sa pretovarenim konjima na kojima je nošeno sve što je moglo stati u samare i nedra. Taj put Mileševaca kojim su u seobama s kraja 17. i kroz čitav 18. vek, tragali za privremenim utočištem, bio je svojevrsna trasa rasejanih rizničkih vrednosti. Znatno kasnije, ti drumovi postali su raskrsnice za istraživače, putokazi prema izgubljenoj mileševskoj riznici.

Bili su to drumovi ka zapadu, severu i jugu. Prema manastirima Tvrdošu, Pivi, Gomionici, Savini kod Herceg Novog, slavonskim manastirima Pakri, Lepavini, Orahovici, fruškogorskim svetilištima i na kraju do daleke Sent Andreje. U potrazi za izgubljenom riznicom moralo se tim putevima proći i u brojne manastire svratiti. U mnogima se nalaze mileševske dragocenosti davno u nuždi deponovane.

BELI ANĐEO - MILEŠEVSKI
Beli anđeo nije bez razloga postao simbol srednjovekovne srpske umetnosti - kaže Dragiša Milosavljević. - Nismo mi na pravo mesto postavili Belog anđela za koga kažu da je “svet sa njim beskrajno lepši”. Učinili su to drugi. Na primer, engleski arheolog i novinar ser Artur Evans, znatno poznatiji kao čovek koji je otkrio kulture Krita i Mikene, prvi je s kraja 19. veka uočio lepotu mileševskih fresaka i Belog anđela. U tekstu koji je napisao 1888. Evans govori da su mileševske freske preteče Đota i ranih renesansnih majstora. Početkom trećeg milenijuma, dakle više od sto godina kasnije, francuski vizantolog Tanja Velmans je napisala da je renesansa započela u Mileševi, zahvaljujući mileševskim freskama i Belom anđelu na Hristovom grobu.

RASPRODATA BIBLIOTEKA
Teško je predvideti da li će se deo izgubljenog materijala vratiti pod okrilje Mileševe. Možda izvesne dragocenosti koje su rasejane u pravoslavnom svetu. Na primer, pozlaćena čaša sa posvetom cara Ivana Groznog koju je poklonio Mileševi sredinom 16. veka, ili znamenita plaštanica iz muzeja Srpske pravoslavne mitropolije u Zagrebu, možda svileni aer iz Cetinja. Mnogo knjiga iz mileševske biblioteke je rasprodato i nalazi se u bibliotekama Sankt Peterburga, Venecije, Berlina, Beča. U ovoj trgovini daleko je prednjačio Vuk Karadžić. Biblioteka u Berlinu zove se “Vukova zbirka rukopisnih knjiga”, a mileševsko poreklo nekih rukopisa nepobitno je potvrđeno.

„Lepenski vir“ ugledao svetlost dana


Posle gotovo četiri decenije u “privremenom” smeštaju, pod krovom od salonita, poduprtim drvenim gredama, arheološko nalazište “Lepenski vir” - najstarije evropsko urbano naselje, staro više od osam milenijuma - konačno je ugledalo svetlost dana!

- Prvi put, od kako je pre više od 40 godina legendarni profesor Dragoslav Srejović pronašao “Lepenski vir”, ovo arheološo nalazište sada se može sagledati u prirodnoj okolini - ne krije oduševljenje arhitekta Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Siniša Temerinski, koji je, uz Mariju Jovin, autor muzeja “Lepenski vir”, čija je izgradnja, sa četiri miliona evra, finansirana sredstvima NIP. - Iznad nalazišta je već postavljen novi polikarbonatni krov. Tako je sada ovaj lokalitet, s gornje strane, delimično, a sa prednje strane - potpuno providan! Na taj način, posetioci će steći utisak da gledaju praistorijsko naselje, upravo onakvo kako je izgledalo pre osam hiljada godina.

Počelo je i čišćenje i rekonzervacija praistorijskih kuća, ali naglašava i da će u muzeju biti konzervirane i postavljene i one kuće čiji su delovi četiri decenije bili smešteni u – kutijama.

- U sklopu muzeja “Lepenski vir”, biće izložene praistorijske trapezoidne kućice, skulpture po kojima je ovaj lokalitet svetski poznat, žrtvenici... Biće mesta i za amfiteatr sa opremom za vizuelnu prezentaciju. Na prostoru od 55 hektara sagradiće se i etno naselje, gde će posetioci moći da prespavaju - nabraja naš sagovrnik.

U sklopu muzeja “Lepenski vir” biće izloženi i eksponati iz rimskog perioda, ali će mesta biti i za prirodnjačku zbirku sa biljkama koje uspevaju samo u ovom kraju.

- Bilo je i krajnje vreme da “Lepenski vir” dobije nov krov nad glavom - nastavlja Temerinski. - Jer, iako je bilo nekoliko najava da će “Lepenski vir” dobiti nov prostor, izuzimajući nekoliko popravki, na tom lokalitetu, do pre izvesnog vremena ništa nije urađeno. Kustosi tadašnjeg “muzeja” su, čak, posetioce upozoravali da čuvaju glave, budući da je krov bio suviše nizak. Nije bila retkost da gosti tada zarade i po koju čvorugu. Ali, čak i tada je ovaj lokalitet svake godine obilazilo oko 30.000 turista.

Nakon što je “Lepenski vir” dobio krov nad glavom, sledeći korak je izgradnja vizitorskog centra, pristaništa za turističke brodove i privezi za jahte i manja plovila. Tada će ovo nalazište moći da primi desetine hiljada posetilaca i da pokaže sve ono po čemu je svetski slavno.

Tako će postati, osim trajno zaštićenog spomenika kulture, i resurs područja na kome se nalazi i deo turističke ponude atraktivnog prostora Đerdapa. A, to se očekuje već s proleća.

Rešetka
Ukupna težina prostorne rešetke nad lokalitetom “Lepenski vir” je oko 350 tona. Prostorna rešetka je površine oko 2.600 kvadrata, dok se noseća čelična konstrukcija sastoji od šest glavnih nosača, dok je između njih prostorna rešetka.

26. новембар 2010.

Olimpijska baklja iz 1936. na aukciji


Baklja koja je korišćenja na Olimpijskim igrama 1936. godine u nacističkoj Nemačkoj prodata je na aukciji u Češkoj za 500.000 kruna (oko 20.000 evra). Aukciju je naredio sud u Kralovim Varima zato što vlasnik baklje nije mogao da isplati dugove.
Portparol suda Tomas Mar rekao je da je ekspertska komisija potvrdila da je baklja autentična i njenu vrednost procenila na 15.000 kruna (oko 610 evra). Novi vlasnik nije želeo da otkrije identitet.

U Barseloni, 1931. godine, Međunarodni olimpijski komitet doneo je odluku da se XI olimpijske igre održe u Berlinu. Ali, posle 1933. godine odnos svetskog javnog mnjenja prema Nemačkoj i njenoj politici počinje da se menja. Čak je traženo premeštanje olimpijade u neku drugu zemlju. Olimpijski komitet SAD je s malom razlikom u glasovima ipak odlučio da se učestvuje; u francuskom olimpijskom komitetu je bilo komešanja; Španci su stigli u Berlin, ali su se brzo vratili zbog rata. Sličan pokret pojavio se i u našoj zemlji. Oko stotinu najistaknutijih sportista iz Beograda potpisalo je rezoluciju u kojoj se tražio bojkot ovih igara. "Olimpijada je u opasnosti da izgubi svoje tradicionalno značenje."
I sam MOK se u nekoliko mahova sukobio sa nemačkim vlastima, posebno kada su nacisti nastojali da smene predsednika nemačkog olimpijskog komiteta Teodora Levalda. Konačno, predsednik MOK-a Baje-Latur otišao je novembra 1935. na sastanak sa Hitlerom. Posle razgovora on saopštava kolegama: "Imam čast da vas upoznam da su me razgovori sa nemačkim kancelarom i istraživanja koja sam preduzeo uverili da ništa ne stoji na putu da se XI olimpijske igre u Berlinu i Garmišpartenkirhenu sprovedu u delo. Uslovi koje olimpijski pravilnik postavlja su od strane nemačkog olimpijskog komiteta ispoštovani. 'Pokret za bojkot' ni od jednog našeg kolege neće biti podržan. On je politički pokret, zasnovan na neosnovanim tvrdnjama čiju netačnost bih lako mogao da opovrgnem."
Nemci su se potrudili da besprekorno organizuju takmičenje. Da bi što više zainteresovali građane Berlina da prate takmčenja oni su, prvi put u istoriji olimpizma, obezbedili direktne prenose takmičenja, koje su ljubitelji sporta mogli da prate na 25 ogromnih ekrana raspoređenih po gradskim trgovima.

Slavna nemačka filmska režiserka Leni Rifenštal snimila je propangandni film Olimpijada - prvi dokumentarac o Igrama. U tom filmu, koji je prvo osporavan, a kasnije slavljen kao remek delo, 34-godišnja režiserka na nov i neuobičajen umetnički način afirmisala je estetiku tela.

Nemačka javnost sa velikim interesovanjem pratila je takmičenje, o čemu svedoči skoro četiri miliona prodatih karata, a heroj Igara bio je tamnoputi američki atletičar Džesi Ovens.

Ovens je u Berlinu uspeo da osvoji zlatne medalje na 100, 200 i 4x100 metara i skoku u dalj, što je do danas ponovio samo njegov zemljak Karl Luis u Los Anđelesu 48 godina kasnije.

Sjajan nastup na Igrama u Berlinu imali su nemački gimnastičari Konrad Frej i Alfred Švarcman, koji su sovojili ukupno 11 medalja. Frej je osvojio tri zlata, jedno srebro i dve bronze, dok je Švarcman u riznicu medalja stavio jedno srebrno odličje manje.

U ženskoj konkurenciji dominirala je holandska plivačica Rie Mastenbrok, sa tri zlatne i jednom srebrnom medaljom.

Italijanska fudbalska reprezentaciju potvrdila je zlatnom olimpijskom medaljom titulu svetskog prvaka osvojenu dve godine ranije i najavila trijumf na prvenstvu sveta 1938.

Amerikanka Merdžori Gestring osvojila je zlatnu medalju u skokovima u vodu sa daske od tri metra i sa 13 godina i 268 dana postala najmlađa olimpijska pobednica svih vremena.

Sličan podvig napravila je Dankinja Inge Sorensen u plivanju. Sa 12 godina i 24 dana ona je osvojila bronzanu medalju u trci na 200 metara prsno i postala namlađi osvajač olimpijske medalje svih vremena u pojedinačnoj konkurenciji.

Na Igrama u Berlinu mađarski vaterpolista Oliver Halaši osvojio je treće olimpijsko odličje, drugo zlatno, iako mu je u detinjstvu, nakon saobraćajne nesreće, amputirana leva noga do kolena.

Olimpijska vatra simbolično prvi put je upaljena u Amsterdamu na ulasku u Olimpijski stadion, a gorela je i na Stadionu “Koloseum” za vreme Igara u Los Anđelesu. Međutim, nije to bila autentična olimpijska vatra pod kojom se danas podrazumeva plamen upaljen u drevnoj Olimpiji u Grčkoj.

Tek 1936. godine za Igre u Berlinu uspostavljaju se pravila „igre s vatrom” koja traju i danas. Ideju berlinskog profesora Karla Dima o paljenju olimpijskog plamena uz pomoć sunčevih zraka u Olimpiji u kojoj su se održavale Olimpijske igre u drevnoj Grčkoj i štafetnom nošenju do Berlina MOK-u je predstavio predsednik Olimpijskog komiteta Nemačke Teodor Levald i ona je odmah prihvaćena. Prethodno, tvrdi se, odobrio ju je ministar propagande Nemačke dr Jozef Gebels.

Baklja je nošena kroz sedam zemalja (nosili su je trkači i veslači): Grčku, Tursku, Bugarsku, Jugoslaviju, Mađarsku, Austriju i Nemačku. Njen put bio je dug 3.422 kilometra (toliko je bilo i nosilaca), a poslednji nosilac baklje bio je atletičar Fric Šilgen.
Olimpijski plamen prolazio je kroz Jugoslaviju tri puta – za Igre 1936 u Berlinu, za Igre 1972. u Minhenu i, naravno, za Zimske olimpijske igre 1984. u Sarajevu.
Najdramatičniji prolazak bio je prvi, a povod je bila Rezolucija koju je potpisalo 100 uglednih sportista i javnih ličnosti da se bojkotuju Igre u Berlinu.

„Jugoslovenski sportisti, mi smo svesni značenja i uloge Olimpijade u Nemačkoj i njene organizacije. Mi smo svesni trgovačko-ratničkog značenja sporta koji će biti zastupljen na Olimpijadi u Berlinu. Zato mi pozivamo sve sportiste iz svih delova Jugoslavije, kojima nije stalo samo do sportske slave, već i do ispravnog shvatanja sportskih ideala da odbiju svoje učestvovanje na Olimpijadi u Berlinu, zajedno sa svim sportskim forumima, organizacijama i klubovima…” stajalo je u Rezoluciji koju je potpisalo stotinu sportista, sportskih radnika i građana, a među njima najviše je bilo fudbalera. Među potpisnicima Rezolucije koju je napisao Vladimir Dedijer, a odobrio Ivo Lola Ribar, bili su Aleksandar Tirnanić, Jovan Mikić, ing Milorad Arsenijević, dr Milutin Ivković, Đorđe Lojančić, Dragoš Stevanović, Gustav Lehner, Đorđe Vujadinović, Nikola Bošković, Vojin Božović, Angelina Gajić, Izolda Brezovšek i mnogi drugi…

Tekst Rezolucije sa pomenutim potpisima objavljen je u „Politici” 5. aprila 1936. godine, posle pravog poduhvata njenih novinara i urednika koji su uspeli da izigraju cenzuru. Rezultat toga su protesti u velikom broju mesta u Jugoslaviji kroz koje je pronošen olimpijski plamen. Najburniji i nikako ne mirni bili su u Banjaluci, tako da je morala da interveniše policija.

Članak iz novina od 05. aprila 1936. godine
Međutim, već 10. aprila Jugoslovenski savet sportskih saveza obnarodovao je da će Jugoslavija učestvovati na Olimpijskim igrama u Berlinu i tako je i bilo, ali u glavni grad Nemačke nisu otputovali svi. Većina članova naše fudbalske reprezentacija odbila je da putuje u Berlin i Nogometni savez Jugoslavije odustao je od učešća na Olimpijskim igrama.

Jugoslovenska olimpijska ekspedicija u Berlinu imala je 86 članova, više nego ikada ranije. Ovo je bilo petu učešće na Letnjim olimpijskim igrama. Međutim, do olimpijske medalje, svoje šeste, stigao je samo gimnastičar Leon Štukelj.

Sjajni sportista, koji je sa tri zlatne, jednom srebrnom i dve bronzane medalje najuspešniji jugoslovenski olimpijac svih vremena, u vežbanju na krugovima osvojio je vicešampionsku titulu. Jugoslavija je na 11. OI imala predstavnike u 12 sportova, ali niko osim Štukelja nije napravio značajniji rezultat.

U Berlinu u 19 sportova nastupilo 3.963 (331 žena) takmičara iz 49 zemalja.

Sportovi: vodeni sportovi (plivanje, skokovi u vodu, vaterpolo), atletika, biciklizam, boks, veslanje, gimanstika, dizanje tegova, jedrenje, kajak i kanu, konjički sport, košarka, mačevanje, moderni petoboj, polo, rukomet, rvanje, streljaštvo, fudbal, hokej na travi.

Link: Istorijat Olimpijskog plamena (pdf, eng.),

Praistorija na Koridoru 10

Trasa autoputa Beograd - Subotica, preko Novog Sada, duž Koridora 10, nije značajna samo savremenicima. Da je u prohujalim vekovima taj prostor bio interesantan, svedoče ostaci naselja čak iz preistorije, otkriveni letos.

Tragove života još s početka bakarnog doba pronašli su arheolozi pokrajinskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture na osam lokaliteta između Zmajeva i Feketića.

Starost delova naselja, alatki i posuđa proteže se od bakarnog i bronzanog (neolit i eneolit), antičkog perioda (II i IV vek), do srednjeg (od VIII do XIII veka). Ukupno je istraženo 300 stambenih i ekonomskih objekata.

- To su bila seoska naselja, uvek smeštena u blizini vode, ali na suvom, uzvišenom terenu - rekonstruiše tadašnji život Ivana Pašić, arheolog pokrajinskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. - Kuće su bile donjim delom ukopane u les, a podzemni delovi izgrađeni od drvenih greda, balvana, dasaka i platera, oblepljene blatom.

Daleki preci su pored kuća gradili i zemljane peći za spremanje hrane. Ukopavane su mnogobrojne kružne jame, koje su služile kao ostave za hranu. Zanimljiv je, dodaje naša sagovornica, jedan objekat u naselju iz II veka nove ere, u blizini Feketića, koji je, kako se pretpostavlja, služio kao pušnica za meso. Iz jedne prostorije u kojoj se ložila vatra, dim je preko kratkog tunela iskopanog u zemlji stizao do prostorije u kojoj se dimilo meso.

- Kuće su služile samo za spavanje i boravak, a hrana se pripremala u drugom objektu - objašnjava Pašićeva, i dodaje da se tadašnje stanovništvo, osim zemljoradnjom i stočarstvom, bavilo i raznim zanatima, što potkrepljuje podatkom da je u dva naselja iz II i III veka nove ere pronađena gvozdena šljaka, pa se može pretpostaviti da su njima kovači izrađivali gvozdene alatke.

U to vreme bila je razvijena i trgovina, pa su u naselje iz II veka stizale luksuzne keramičke posude s teritorije Rimskog carstva. Veština zanatlija iz bronzanog doba (1.500 godina pre nove ere) ogledala se u izradi glinenih posuda isključivo rukama, bez grnčarskog vitla, a ukrašavali su ih urezivanjem raznih ukrasa.

24. новембар 2010.

Za Strip o Betmenu 500.000 dolara

DALAS - Redak primerak stripa o Betmenu iz 1939. prodat je na aukciji u Teksasu za 492.937 dolara.

Robert Irvin (Irwin), koji danas ima 84 godine, kupio ga je svojevremeno za 10 centi. Reč je stripu broj 27, izdanja Detektiv komiksa (Detective Comics), u kojem se Betmen prvi put pojavljuje.

Irvin je ispričao da ga je kupio u maju 1939 u Sakramentu, u Kaliforniji, kad je imao 13 godina, i da je to jedini strip iz detinjstva koji je sačuvao.

Bolje očuvani primerak istog stripa prodat je na aukciji u februaru za 1.075.500 dolara.



Detektiv komiks broj 27 iz maja 1939. godine

Predstavljen prvi tom "Srpske enciklopedije"

Prvi tom "Srpske enciklopedije", dela od izuzetnog nacionalnog značaja, čiju su prvu knjigu nedavno objavili Matica srpska i Srpska akademija nauka i umetnosti, zajedno sa Zavodom za udžbenike kao izvršnim izdavačem, predstavljen je danas u Novom Sadu.

Dugogodišnji predsednik Uredjivačkog odbora "Srpske enciklopedije" i predsednik MS, akademik Ccedomir Popov, koji je na toj dužnosti bio do pre dve godine, istakao je da to kapitalno delo u deset tomova ima neprocenjivu ulogu u afirmaciji srpske kulture i veliki značaj za delatnost MS.

Napominjući da mnogobrojni učesnici u tom projektu protekle dve decenije, uz mnogo napora, nastojali da dodju do ove prve knjige, Popov je naglasio da tim delom trebalo pokazati da je ova generacija intelektuala "u stanju da svom narodu nadoknadi ono što je izgubio u toku dva veka probijanja u savremenu svetsku civilizaciju".

Krestić: Zdravi temelji za produžetak posla
Akademik Vasilije Krestić, koji je u Uredjivačkom odboru zadužen za oblast istorije, podsetio je na činjenicu da "srpski narod, u odnosu na ekonomski bogatije i kulturnije narode Evrope", veoma kasni u izradi svoje nacionalne enciklopedije, napominjući da tu nije reč samo o finansijskim problemima.

"Nimalo nije slučajno da se ovih dana, kada se pojavio prvi tom enciklopedije, od onih kojima nije stalo do nje, koji vode neprestanu bitku protiv SANU i Matice srpske, poteže pitanje njene cene", rekao je Krestić i dodavši da taj iznos (oko 3.500 dinara) nije mali, ali je napomenuo da takvi projekti, čiji su rezultati voluminozne enciklopedije, nigde u svetu nisu jevtini.

Vidno zakašnjenje u izradi nacionalne enciklopedije došlo je, pre svega, zbog toga što u stručnom i naučnom pogledu nisu bili sazreli uslovi za njeno pisanje, ocenio je akademik Krestić i objasnio da mnoge oblasti koje bi u takvom delu opšteg tipa trebalo da budu zastupljene "nisu kod nas bile dovoljno istražene".

Ističući da u društveno-političkim i kulturnim uslovima u kojima smo živeli "nismo mnogo ni osećali potrebu za dobijanjem nacionalne enciklopedije", on je rekao da se naše društvo u proteklom periodu zadovoljavalo enciklopedijama izdavanim u drugim zemljama sveta.

Milo Lompar: Delo za ponos
Profesor Milo Lompar je istakao da je enciklopedija znak opšte zrelosti jedne kulture i naglasio da je "Srpska enciklopedija" delo kojim se svaka sredina može ponositi.

On je napomenuo da, imajući u vidu značaj tog izdavačkog poduhvata, nije dobro to što je na proteklom Sajmu knjiga u Beogradu ovo delo na izvestan način "stavljeno u senku".

Glavni cilj tog kapitalnog izdanja u deset tomova je sakupljanje, sistematizovanje i enciklopedijsko tumačenje sveukupnog istorijskog razvoja i savremenog položaja srpskog naroda, kao i prikaz njegovog doprinosa evropskoj i svetskoj kulturi i civilizaciji, rekao je aktuelni predsednik Uredjivačkog odbora "Srpske enciklopedije" Dragan Stanić.

Kad taj projekat bude završen, dodao je on, čitaoci bi trebalo da u toj publikaciji pronađu pouzdane, tačne i sveobuhvatne informacije o pojavama važnim za istoriju srpskog naroda.

Brojke
Na nacionalnoj enciklopediji radilo je oko 750 ljudi, od kojih je više od 500 pisaca tekstova, više od 100 clanova ukupno 33 redakcije i 25 članova Uredjivačkog odbora.

Link: maticasrpska.org.rs,

Doplatne marke 2010.

Poslednja prigodna marka koju je emitovala Pošta Srbije puštena je u opticaj još krajem avgusta. To je izdanje povodom 100 godina od rođenja Majke Tereze. Programom izdavanja prigodnih maraka predviđeno je da tokom septembra i oktobra budu puštene u opticaj nekoliko serija, ali markica još uvek nema. Prigodnih koverata prvog dana nema još od maja meseca ove godine. Slična priča je i sa redovnim markicama, koje služe za svakodnevnu otpremu pošte. Zalihe su istrošene, a nove se ne štampaju. Sve priče kako je poštanska marka svojevrstan promoter države, njene istorije i kulturne tradicije na ovaj način padaju u vodu.

Dunkcioniše jedino izdavanje doplatnih maraka. Od poslednje prigonde marke emitovane su dve, a tokom ove godine ukupno šest doplatnih maraka.

Doplatne marke se emituju u cilju prikupljanja novčanih sredstava za humanitarne, ali i kulturne i sportske fondove. nakon lepljenja doplatne marke na pismo, naplaćeni iznos ide u kosrist odgovarajućeg fonda, a ne pošte. Kod nas je uobičajeno da nominala doplatne marke iznosi najmanje polovinu poštarine za pismo prve stope težine (do 20 grama) u unutrašnjem saobraćaju. Doplatne marke se ne koriste u međunarodnom saobraćaju, čime se poštuje preporuka Svetskog poštanskog saveza.

Za razliku od poštanskih izdanja, emitovanje doplatnih maraka vrši se na sonovu odluke koju je donela Vlada. Ta odluka sadrži podatke kada će marka biti emitovana, koliko dugo će biti u obaveznoj upotrebi, njenu nominalnu vrednost, tiraž, kao i naziv humanitarne ili neke druge organizacije kojoj će biti uplaćena prikupljena novčana sredstva.

Nominala je ostala ista kao i prošle godine - 10 dinara, a maksimalni iznos može da bude 11 dinara, koliko iznosi polovina poštarine za pismo u unutrašnjem saobraćaju, koja iznosi 22 dinara.

Prva doplatna marka puštena je u opticaj tek 08. marta i namenjena je mesecu borbe protiv raka. Bila je u obaveznoj upotrebi do kraja marta, a tiraž je bio 2.100.000 komada. prihod je išao Društvu Srbije za borbu protiv raka. Motiv na marki je lik akademika Dragoljuba Jovanovića (1891-1970).

Druga doplatna marka emitovana je 16. aprila, a prihod je išao u korist vaterpolo reprezentacije, koja se tada spremala za Evropsko provenstvo. Motiv na marki je vaterpolista u akciji. U obaveznoj upotrebi je bila osam dana, a tiraž je 750.000.

Nedelja Crvenog krsta tradicionalno se obeležava od 08. do 15. maja. U tom periodu bila je u obaveznoj upotrebi i doplatna marka. Motiv je bio dečiji crtež učenice Tomislave Sekulić iz Novog Sada, upotrebljen je i prošle godine, s tim što je ispod slike godina izdanja 2010. i promenjeno je ime dizajnera. Tiraž ove marke je 750.000 komada.

Već dugi niz godina emituju se doplatne marke za izgradnju Hrama Svetog Save. Tokom ove godine bila je u obaveznoj upotrebi nešto više od mesec dana, od 02. avgusta do 13. septembra. Tiraž je bio 6.000.000 komada.

Doplatna marka za Nedelju solidarnosti bila je u obaveznoj upotrebi od 14. do 21. septembra, a za Dečiju nedelju od 05. do 11. oktobra. Motivi su bili Crveni krst iznad zgarišta, odnosno dečak i devojčica, a tiraži su bilo 750.000 i 450.000 komada.

Nacrte za doplatne marke radili su J. J. Vlahović i Nada Skočajić iz Beograda. Marke su štampane u zavodu za izradu novčanica u Beogradu ili u štampariji "Forum" u Novom Sadu, u ofset tehnici i u šalterskim tabacima od po 100 komada maraka. Za doplatne marke nisu nađeni prigodni žigovi, tako da nisu ni emitovani koverti prvog dana.